Natjecanje

Beef&Glory, Wien

Čak ni Austrijanci koji žive u Beču zapravo nisu svjesni koliko imaju jaku gastronomiju. Tu naravno ne mislim na turističke zamke tipa FiglmüIler. I dok bi se kod nas netko tko ima restoran s tri Michelineove zvjezdice (Amador u Beču) dizao do nebesa i bio glavna zvjezda i narodni heroj, u Austriji ljudi nisu ni čuli za njega.

Već nekoliko godina u Beču postoje dva steakhousea koji zauzimaju 20. i 24. mjesto na popisu 101. najboljih steakhousea na svijetu. Kad sam prošle godine posjetio 24. (Dstrikt) bio sam oduševljen i proizvodom a i uslugom. Pa sad htjedoh isprobati i taj 20. po imenu Beef&Glory.

No bolje da nisam…

Smješten u potpuno neuglednoj ulici, takvo mu je i uređenje. Izgleda kao neki prostor koji je na brzinu prenamjenjen u restoran. No hajde, kobasica se ne sudi po omotu…

Prvo što me zasmetalo: osoblje se obraća gostima s “ti”. Možda ja jesam staromodan ali to još nikad nisam doživio. Valjda je to neka američka fora.

Naručismo (bilo nas je četvero) neki aperitiv. Aperitiv je stigao za 15 minuta. I to ne četiri nego dva. Onda za pet minuta još jedan. Četvrti nikad nije ni stigao jer su zaboravili.

Prošećem malo lokalom i pogledam u komore za odležavanje. Kad sam vidio steakove uronjene u maslac i neke u začinske trave, odmah mi je bilo jasno da tu nemaju blage veze s vezom. Ovo je čisti “steakocid”.

Što se tiče jelovnika, dosta je siromašan u ponudi steakova(!?) no zato imaju cijelu hrpu priloga i nekih jela koje uopće ne znam u kojem bi trenutku konzumirao. Ko da je netko lopatom ubacivao na jelovnik.

Ja naručih klasiku: tartar i rib-eye.

Tartar je bio s dodatkom nekih majoneza pa lažnog kavijara i još nečeg neidentificiranog. Uglavnom nit okusom na meso nit Tatare a nit konje. Prebacivao sam ga po ustima lijevo desno ko lopticu na partiji tenisa ali okus se nije pojavio.

Rib-eye je bio neprecizno pečen, (a i s Maillardovom reakcijom u začeću) ni blizu donje granice ”medium”. Otišao im je u “over”. A bio je i na hladnom tanjuru. Ali kad sam vidio da se još i upišao po tanjuru bilo mi je dosta.

Naručio ja i koštanu srž, da si malo popravim okus. Došlo neko čudo s hrpom karameliziranog luka. To sam odmah vratio. No, uredno su mi ga zaračunali što se nikako ne smije dogodit kad vratiš jelo koje nisi ni probao.

I dok sam u Dstriktu jedva čekao da mi još nešto prodaju i samo vikao: “može i to, može i to”… ovdje sam jedva čekao da odem i nikad se više ne vratim.

Jedina svjetla točka je bila neka gospođa kojoj je trebalo jedno 15 minuta da se sjedne, a onda je prvo popila kavu, pa čaj, pa onda naručila dvije različite vegetarijanske salate (u steakhouseu) koje je smjestila na drugu stranu stola i tako jela!

U jednom trenutku smo stvarno mislili da je tu neka skrivena kamera.

Još jedan dokaz da su sva ta proglašenja, dodjeljivanja nagrada, zvjezdica i bogzna čega zapravo jedno veliko…ništa!