balada botswana

tamo negdje sredinom 90-tih, taman kako su one nesretne ratne scene zavrsile, dosao je osjecaj da ce svijet vratiti neki stari kucni red na oglasnu plocu i da ce covjek u Hrvatskoj uspjeti, objesen na tankoj niti razuma, posloziti razbacane stvari u vlastitim mislima, javila si se ti. telefonski poziv uz najavu dolaska na dulje. znala si da cu te cekati, ali ne i da nije bio najsretniji trenutak za mene, pogotovo ne za onakvog posaranog svim nedacama koje sam prosao. inzistirala si da te docekam i da se druzimo, naravno da mi je to bio prioritet, ne mogu te pustiti samu da lutas jer znao sam da si kao srna plaha i puna znatizelje jer tamo gdje zivis nema takvih zivotopisnih slika niti tih posebnih ljudi ciji pogledi cak i kroz nedace traze osmijeh i pokazuju vlastitu dusu punu optimizma. ljudi su to bili i jos uvijek su neki, a mnogi su nestali iako ipak jos uvijek hodaju ulicama. ne znam gdje smo ti i ja danas.