amplitude u carstvu sebicnosti

jednom davno je neki pametan covjek rekao 'sve prolazi i lose i dobro' pa je nakon njega neka druga pametna dodala 'sve se mijenja osim covjekove zelje da mu bude dobro' i tako nekako je pisalo to vise puta u razlicitim knjigama koje sam procitao do kraja ili do pola svejedno, tema je bila slicna, a zakljucci isti. plasio sam se malo tih recenica koje nikako nisam uspio izbiti iz tikve, ma koliko se trudio da nadjem neki cvrsti dokaz da tome nije tako sve mi je bilo teze, a iskustvo na ledjima i nesto utakmica u nogama cinili su moj napor jos vecim. predao sam se nedavno, ne trazim vise razloge da ne vjerujem. zasto. nije moj stil predati se znam, vec jednostavno sam se i ja promijenio. malo zreliji, malo zanimljiviji (nekome), a mozda i malo sutljiviji nego prije. kazu sutnja je zlato pa sam valjda odabrao laksi nacin za doci do njega nego po cijele dane drzati kramp u rukama. vrhunski je sve zamisljeno, mislim na tijek zivota, rodis se i nitko i nista si, vrijedis svojoj mami i tati, ali zapravo druge savrseno boli briga za tvoj znacaj ovomu svijetu, ma ni sam nisi svijestan da cmizdris i kenjas u pelene, razvijas se da bi postao netko. bilo tko, e pa nije to tako jednostavno, puno stvari kasnije ce te odrediti, bila princeza, kralj, casna ili vozac taksija. i dodje to neko razdoblje nakon skolovanja kada krenes vise-manje ozbiljnije raditi, zaradjivati i trositi, e tu - tu si sam/a sebi najvise bitan/na. tu mislis cijeli svijet je moj napokon i sad cu ja pokazati svima njima kako se to radi i zivi. dodju djeca, dodju i problemi, pa i to nekako vise-manje ide i zivi se, neki ce reci prezivljava, drugi pak uziva. bilo kako bilo sve je prolazno. zelje, carolije, mastanja i ocekivanja se polako gase, odjednom staris. osjecas sve vise da godine sve vise imaju znacaj za promjene koje se postepeno dogadjaju rekao bi poskrivecki. dolazi stanje prihvacanja, sjedinjenja s razumom, jedne potpune ravnodusnosti prema onome sto je do jucer bilo najvaznije na svijetu. zelis se staviti u prvi plan nekako jer kao da smo u svo to vrijeme najmanje proveli sami sa sobom, stalno smo bili s nekime, za nekoga, oko nekoga, ali svih njih vise nema blizu ili su rijetko tu negdje u blizini jer i oni su sami sebi postali vazni. polako dolazi starost, sad je vjerujem vec faza 'ne zanimaju me vise niti fore nekih tamo meni bliznjih, imam dosta vlastitih potreba i okupacija' te nam je na prvom mjestu zdravlje te ga pocinjemo sve vise stavljati na tron svih osnovnih covjekovih potreba. shvacas da je sve prolazno osim ciklusa zivotnog kruga koji je primjenjiv na svako zivo bice. kada tako gledam na stvari, razmisljam zasto sam uopce procitao one neke pametne knjige, trazio istinu zivota i stvarnu covjekovu svrhu, sve vise uvidjam da je zivot najbolji ucitelj te da su nasa najveca svrha na ovom svijetu nase obitelji bez obzira kakve one bile.

26.06.2024. u 19:26   |   Editirano: 26.06.2024. u 19:37   |   Dodaj komentar

iskreno, sve što sam trebao naučiti ,naučio sam u obitelji ....i ona je jedina koja je uvijek tu...u dobru i zlu...obitelj

Autor: foxtrot50   |   26.06.2024. u 20:04   |   opcije


Dodaj komentar