U potrazi za pitanjem?

Moji Baba i Dida davno već pokojni su stanovali u jednom malom mjestu, u stanu, zgradi kakve je JNA zidala po cijeloj bivšoj jugi za potrebe radnika u njihovim fabrikama. Zelene katnice s četiri stana, 5 zgrada cijelo naselje, prostrano s jako puno zelenila, koje su svi sam održavši, a ne kao danas, da gledaš susjedu u tanjur i brojiš zrna riže u njemu. A dođe ljeto, i fini škola, nama maloj ekipi se je znalo, pakiraj stvari za vikend ideš Babi i Didi. U unaprijed definiranom rasporedu, znalo se tko na kojem madracu spava jer nas je obično bilo više rođaka. Moja baka iako učiteljica njemačkog jezika obrazovana žena u kraju gdje su tada rijetki znali dobro se i potpisati. Imala je moja Baka divan talenat da iz kafenog toza prorekne budućnost, da je tako navodno prokuburila i rat. Skoro svaki dan negdje u isto vrijeme bi došla Ivka, bogobojazna žena, usidjelica koja mrava ne bi pregazila. Obučena u crninu, što su tada u tom kraju mnoge žene nosile. Ne znam koliko je Ivka imala godina. Isto kao što danas pod silnom šminkom ne znaš jeli ona 15, 25, 35... nisi ni tada lice skriveno pod maramom mogao prosuditi. Došla bi da upita za šalicu cukra ili da ga vrati, kao da joj je trebao izgovor, razlog da navrati. Nama dici bi donijela "kolače" bi rekla. Bili su to obični Kroštuli s puno cukra, da ne pomislite na one kremaste iz Vinceka, a koje bi mi razgrabili dok bi ona čekala da Baba skuha kavu. Ponekad bi imala neko pismo iz Njemačke da joj pročita ali vrhunac bi bio onaj šušur nakon što bi se šalica okrenula. Otišla bio tada Ivka sva sretna i vesela, kao da je sto vila nose. Iskreno ne znam što joj je moja Baba rekla, koju nadu dala! Nikad je nisam o tome stigao pitati, ali mogu si negdje u glavi i mislit. Iskreno žao mi je da nema više moje Bake i toga da negdje odeš po šaku cukra, a dobiješ onu pozitivu i nadu u bolje sutra... E da. Ivka je još prije rata odselila u Njemačku, navodno se tamo i udala. Za nekog gastarbajtera koji je dao oglas u časopis Arenu. To je tada, bila iskrica osamdesetih, koji je spajao naše usidjelice, udovice s "momcima" poznih godina na zapadu. Navodno još koji put došla, nije tu bilo više crnine i tuge koju bijeda rađa. Ivka je ubola Jackpot su govorili. Duboko u sebi vjerujem da u svima nama ima nešto malo Ivkine hrabrosti otrgnuti se iz naših ustajalih života i dati sreći šansu i da kliknuti ovdje naš Jackpot!

RKT, 66, nepušač, 165/100, situiran, traži SRODNU DUŠU umiljatu. Javi se zbog ZAJEDNIČKOG života i mogućnosti BRAKA. Mijo Stuttgart

Zaboravila si napomenuti Njemačku mirovinu, joj Zmijom