zmajić

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Prelijep, u cvatu

Vitki zvonici izrasli iz ravnice

Pjesma široka i radosna

ko dječje oči obasjane igrom

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Kao aveti niču sada crni zidovi

zgarišta

Izrešetani i poniženi do nadljudske

patnje

Ne zaboravi, sine moj

TU JE NEKAD BIO GRAD

Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima

ispod ruševina

Branitelji u rovovima prkose

Čudesni arkanđeli plamenog mača

Sve suze ovoga grada sav teški vapaj

u vatrene strijele pretvaraju

Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD


i bit će zauvijek

Lj.C.M..

Dragi moji!

Ovdje je neizmjerno hladno i mračno, kao u

pećini nekoj

neotkrivenoj.

Hvala Bogu bol ne osjećam!

Samo drhtavicu strašnu

i do kostiju studen.

Do duše studen.

Ni za čime ne žalim ako je vama sada dobro.

Kratko je trajalo,

no svakim svojim člankom bio sam tu i

svakim okom

vidio sam neizmjerno više sjena i svjetlucanja

od nekoga

tko na svjetlo dana izlazi stisnut i mek.

Dragi moji, ne činite ustupak mojoj samoći

teškim suzama nakon teškog sna već živite

kako bih ja živio da sam živ.

Kao ptica što zazire od kaveza.

Kao korak košute u travanjskoj travi.

Dišite!

Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati!

Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad

ne biste uspjeli

zavoljeti još nekoga meni sličnog,

meni različitog. Svejedno je, bez ljubavi

samo smo šarene omotnice i prvi krug do pakla.

Znam da će i bez mene trešnja procvjetati.

I bez mene brat ćete krupni plod.

Ali kad vam se sok ustima razlije i kad

majka iznese

toplu savijaču zaustavite nekog, bilo kog.


Darujte ga isto kao što biste moje tijelo hranili

i pokazavši mu krasno drvo sred djedova

dvorišta recite

To naš voljeni u trešnjinu korijenju spava


T..D..

Wasy...
Gdje je to..
Ti si desno?

Jesam..

Mislim da su vinkovci..
22ili 25..11..91..

Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posuđenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog. Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar, a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo. Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.

Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika. Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs, preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.

Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.

Svaka cast Wasy...

Deep respect!