Bože moj gdje ja to živim?

MUŠKARAC sanja o kompletnoj ženi. Žena sanja o kompletnom muškarcu. Ali ne shvaćaju da ih je Bog stvorio da jedno drugo učine kompletnim – riječi su slavnog Fjodora Dostojevskog.

Znam da će sada neki reći kako prvo ti sam moraš biti kompletna osoba da bi mogao usrećiti drugoga. Psihologija to često ističe u svom obrazlaganju zdravih ljubavnih odnosa. No, da li je to doista tako? Svi mi želimo raditi na sebi, biti bolje osobe, dati drugima ono što bi voljeli da i drugi daju nama. Izgrađujemo se, učimo, mijenjamo, prilagođavamo se novonastalim situacijama, ljudima koji nas okružuju. Postižemo odlične rezultate na poslu, materijalno smo osigurani, cijenjeni smo u svom okruženju, zadovoljni sami sobom, postignutim ciljevima. Ali, nešto nedostaje. Još jedna mala puzzle da bi mozaik bio potpun. Mislimo da smo kompletni, ali zapravo nismo.
Tek kada volimo i budemo voljeni shvatimo koliko smo zapravo propustili i koliko su nam životi bili pusti. Tek u jednom takvom, ljubavlju ispunjenom odnosu osjetimo radost postojanja, osjetimo da je upravo to ono što nam je cijelo vrijeme nedostajalo da budemo potpuni. Tek onda osjetimo onu duboku i istinsku sreću. Jer čovjek je najsretniji kada voli i kada je voljen. Pod ovim se podrazumijeva da je ljubav uzvraćena od osobe koju se voli. Samo kada si s nekim prema kome osjećaš tu ogromnu i bezuvjetnu ljubav, preplavljuje te osjećaj božanske sreće, zadovoljstva i mira. Osmijeh ti ne silazi s lica, u svemu vidiš samo lijepe stvari, ne može te nitko naljutiti niti obeshrabriti. Jer znaš da ti onaj pored tebe daje točno ono što je potrebno da živiš svoj san. Daje ti svoju ljubav, podršku, zagrljaj i osjećaj da je za tebe uvijek tu. Tako nešto ti ne može pružiti niti tvoja fascinantna karijera, niti brižni prijatelji, niti savršen izgled. Već samo onaj koga je izabralo tvoje srce.
Tako da, koliko god mi bili zadovoljni svojim životom, nekim ostvarenim ciljevima, ipak nismo potpuni dok to ne podijelimo s osobom koju volimo i koja voli nas. Nismo potpuni dok ne pronađemo našu drugu polovicu, dušu koja tako lijepo pristaje našoj. Stojiš kraj jezera..sam, imaš sve, ali nemaš nju. Ne osjećaš sreću, ljubav, mir. Nije ti važno što sve drugo imaš...nije ti važno ništa, jer nemaš nju. Imaš sve a nemaš ništa. Ali s njom, s njezinom ruci u svojoj, imaš osjećaj kao da si osvojio svijet. Da, potpuni smo samo kada volimo, kada smo voljeni.
Čovjek je društveno biće, duhovno i misaono. Čovjeku je prirođeno da živi u zajednici, da stvara obitelj, ili jednostavno samo da bude s nekim. U čovjekovoj prirodi nije da bude sam. Mada, ima povelik broj ljudi koji se i u masi osjećaju sami, usamljeno. Nažalost, ima. Ali to je priča za neku drugu kolumnu. Dovoljno je da se okrenete oko sebe i pogledate one koji su sretni u svojim vezama, zaljubljeni, koji vole i koji su voljeni. Tim osobama osmijeh zaista ne silazi s lica, uvijek su dobre volje, zadovoljni situacijom oko sebe. I to nije trenutna situacija od dva, tri dana ili tjedan, kao situacija kada dobiješ promaknuće na poslu ili veću plaću. Sva sreća oko materijalnog traje vrlo, vrlo kratko. Ali pogledaj one koje žive ljubav, njihova sreća traje unedogled. Jer ih pokreće ljubav, jer je ta njihova ljubav centar njihova Svemira.
Zaključak koji mogu donijeti na kraju je – nekompletne osobe znaju itekako biti sretnije od bilo koje kompletne osobe. Kompletnost ili nekompletnost nema veze sa srećom, ali s ljubavlju ima.
Volite se, prepustite se osjećajima, zagrlite, poljubite, pustite neka vas intuicija vodi, duša nek vam pokaže put vaše sreće. Čim se budete više opirali, osjećat ćete veći nemir i nezadovoljstvo.
Poslušajmo i živimo riječi slavnog Dostojevskog – Muškarac i Žena su stvoreni da jedno drugog učine kompletnim. Stoga, nemojte previše analizirati, samo volite....volite i budite voljeni. C/P

Tekst mi se jako svidio pa sam ga htjela podijeliti sa vama.....ne zato što ja to ne bi mogla napisati ali....netko se potrudio umjesto mene...a ja ću samo dodati jedan kratak osvrt na to.
Mogu se ja vec 10 godina zavaravati da je sve ok..da je to što sam sama baš tako dobro jer ..baš se super osjećam ali....istina je negdje drugdje ostala...i još tamo stoji.Ja vjerojatno živim laž jer je on istinu odnio sa sobom.No...ako mi moja laž daje osjećaj da je to ok...i ja se kao dobro osjećam...tko sam ja da idem sama protiv sebe.Kaj to u krajnjem slučaju ne bi bio protuprirodni blud:-)))

Sorry....želim vam svima dobro jutro i još bolji dan:-))

Juuutroooo...

Cmok znade se kome...

Jutro Wasy:-*))

30 godina dimila sam ko turčin. Dvije kutije na dan, a ponekad nije bilo dovoljno. Navika. Uživanje u čik pauzi, a često se zapalilo i navike radi.
Pred desetak godina rekla sam dosta i dosta i nikad više nisam zapalila. Nije cigareta jača od mene.

Lani sjedim na terasi, čitam knjigu i nesvjesno se dignem, odem u sobu - po cigarete.
Nemam ih, naravno. Ne znam niti kakav je više okus i miris duhana- ne nedostaje mi.
Ali navika kad sam čitala na terasi i dimila u svojem miru.

Navike su prokleta stvar. I kad je nešto loše i kad nam ne treba, potražit ćemo to iz navike.
Navike vuku natrag.

Da...eto ..po tom sam pitanju sretna jer....prije 8 godina kada mi je pozlilo i kada sam krenula u boleštinu...vjerojatno je taj osjećaj užasa bio puno jači od potrebe za cigaretom i nakon 40 godina pušenja ...nikada više nisam ni pomislila da bi pušila.Mirišalo mi kada bi netko pušio ..i dan danas mi taj miris ne smeta ali ..da bi zapalila ...uopće ne mogu ni zamisliti..čak osjećam neko gađenje.Dobro je to jer da nije tako..ima trenutaka kada bi sigurno krenula po cigarete!