balada botswana

Napraviš dovoljno veliku kružnicu i misliš da je dovoljna za sve što ti treba, a onda nekako putem shvatiš da puno toga ostane vani. Udružiš se s patnjom jer misliš da je tako lakše zbog te uzaludne potrage za smislom pa se povremeno iznenadiš kojim bljeskom te neke nazovimo je nade i umjesto da je ugostiš tražiš razloge da se izmakneš svakoj situaciji koja te stavlja pred gotov čin.

Jednostavno sve više život počinješ krojiti onako kako je jednostavnije za tebe samog, a znaš da van kružnice isto ima života koji te čeka samo ti ne želiš napraviti korak van linije zbog te uloge koju s godinama prišiješ i kao da u najnovijem filmu ne bi našli ulogu za tebe. Više se ni ne pitaš kako je to pred novom publikom jer shvaćaš da bi žar kojeg održavaš na životu mogao nestati i više ti znaći stotinu poznatih ruku koje plješću nego milijun onih koje bi te vukle iza pozornice.

Trenutak jednostavno ne postoji niti je ikada bio - ima samo ta neka linija dovoljno velika da kada se približiš njoj osjećaš kao da stojiš na ravnini i ne znaš više da li je tvoja kružnica tu niti s koje strane si izvan nje.

Konačno nešto što daje osnovu za razmišljanje. Ali čini mi se da si malo prekrojio originalan tekst zapisa jer čitao sam ga prije tvog editiranja ali tad nisam stigao komentirati i zvučalo mi je malo detaljnije. Ili je to stvar mojih asocijacija.

Ispravak je bio gramatičke prirode.

Kada ja nešto čitam sve slike koje stvorim u svom oku nisu iste slikama onog koji je pisao, a i u svakom novom čitanju istoga stvaram svoje nove slike. Uvijek su mi iste slike čitanja vlastitih zapisa.

Da primijetio sam neku malu razliku ali nije bilo dovoljno vremena da bih točno procijenio o čemu se radi. Hvala na objašnjenju.