Godot samo što nije

Blog post za one koji znaju da je romantika prije svega – stanje duha

Postoji trenutak u tjednu kad sve utihne. Poruke stanu. Svijet se malo povuče. A ja tada – nalijem si čašu tamnog, gustog crnog vina. Onog koje ima težinu i šapat u sebi. Ugasim svjetla. Upalim malu lampu s toplim sjenilom. I polako otvorim svoju kolekciju LP ploča.

To je moj mali ritual.
Nema žurbe.
Ni potrebe za bilo kim osim mene samog i jednog čovjeka koji uvijek zna reći ono što osjećam, čak i kad to ne znam sam sebi priznati.

Večeras biram Leonarda Cohena – I'm Your Man.

Iglu spuštam pažljivo, kao da dotičem staru, voljenu uspomenu.

1. First We Take Manhattan
Tamni bas sintesajzera i beat marširaju polako, poput odlučnog zavodnika. Cohenova prijetnja obavijena je ironijom, ali pjesma pulsira nekom vrstom neodoljive moći. Nije to pjesma o ljubavi, nego o preuzimanju kontrole – prvo nad gradovima, a onda možda i nad vlastitim osjećajima.

2. Ain’t No Cure for Love
Toplija, otvorenija – ali još uvijek duboko cohenovska. Ovo je sarkastična balada za sve one koji su pokušali pobjeći od ljubavi, samo da bi se vratili, poraženi. Slušam je i nasmiješim se u staklo svoje čaše. Zna on. Znam i ja.

3. Everybody Knows
Kao da razgovara s nama preko dima cigarete i stakla viskija. Cinizam, ironija, istina – svi plešu zajedno u tom hipnotičkom ritmu. Cohen ovdje ne nudi utjehu – on nam daje ogledalo. I svejedno... to nas tješi.

4. I’m Your Man
Naslovna pjesma. Ugasim lampu. Samo crvene LEDice na gramofonu sjaje. Ovo je ljubavna pjesma s tamnom strašću – ali i potpunim predanjem. “If you want a lover, I’ll do anything you ask me to…”
To nije ponuda. To je zavjet. Rijetko tko se usudi reći to ovako iskreno.
Na ovu pjesmu se ili voli – ili ostaje zauvijek sam.

5. Take This Waltz
Lagani okret, španjolska gitara, bečki duh. Melankolija i erotika isprepleteni u valceru smrti i žudnje. Svaki put me podsjeti na izgubljene ljubavi, na one koje sam pustio – i koje su mene pustile. Svaki stih je slika. A svaka slika – rana.

6. Jazz Police
Cohen se igra. Ritam skače, tekst je bizaran, gotovo dadaistički. Pauza u ozbiljnosti – ili tek maska za još dublji sloj nesigurnosti? U svakom slučaju, smiješim se. Ima nešto ludo i privlačno u toj zbrci, kao prvi dejt koji krene potpuno krivo – ali završi čarobno.

7. I Can’t Forget
Kao šapat starog znanca dok sjedite na klupi u parku i dijelite tišinu. Ovo je pjesma za kraj dana. Za sve one koje nismo zaboravili, i nikad nećemo. Ne trebamo. Oni su tu – u svakoj noti, u svakom gutljaju vina.

8. Tower of Song
Zadnja pjesma – i možda Cohenova osobna posveta sebi samom. Ili nama koji ga slušamo. Umoran, ali još uvijek pun duhovitosti i mudrosti, on se smješka s vrha tog mitskog “tornja pjesme”. A ja, slušajući, osjećam se čudno smiren. Kao da ipak postoji smisao u svemu.

Kad album završi, čaša vina je prazna. Ja nisam.
I možda se ništa spektakularno nije dogodilo večeras – ali dogodila se ona vrsta večeri koja ostaje s tobom.
Tiha, duboka.
Romantična.

Ako si netko tko zna cijeniti ovakve trenutke – možda bismo mogli jednom zajedno birati ploču.
I točiti po još jednu čašu.

Link

štajaznam
u godinama si(ako su ti ti prave, a ako i nisu tu su negdje), ne da trebaš, već moraš ne biti malodušan

malodušnost je karakteristika koja obilježava ranu mladost,
jer rana mladost još ima vremena puno, puno pred sobom............

zaključke izvuci sam.

starenjem čovjek treba biti mekši u stavovima

bacati koplje u trnje je prejaka sintagma, nego - nako,
kao u onoj od Mak Dizdara;

"Ne idi sredinom džade(ulice-puta), moglo bi te satrt štogod,
a ne idi ni plaho uskraj, mogao bi crijep s krova,

nego nako, nako......

a i Kusturica u svom filmu ima jednu od dobrih:

"Žene su kao sol"
- može i bez njih, ali je bljutavo :-)