Godot samo što nije

Nakon moje slavne odiseje u Dugave, koja je završila gubitkom kišobrana i mojim svečanim prijemom u "Klub zbunjola", odlučio sam – ovaj put ću biti onaj pribrani. Onaj koji ima sve pod kontrolom.
Prije izlaska iz stana, provjerio sam džepove tri puta: ključevi – tu, novčanik – tu, mobitel – tu. Kišobran? On je, mudro, ostao zaključan u ormaru. Nema potrebe izazivati sudbinu.

Našli smo se u jednom rock klubu s prigušenim svjetlima i glazbom koja tjera razgovor da teče prirodno. Uz hladni Budweiser, riječi su se same slagale, bez trunke napetosti. Negdje između dvije pjesme, priznao sam joj da me uhvatila neopisiva želja za pravim, poštenim roštiljem.

Oči su joj zaiskrile.
"Znam jedno mjesto!" rekla je odlučno. "Nije fensi, ali roštilj im je legendaran."
Ponudila se da nas odveze, i tko sam ja da odbijem damu s takvim entuzijazmom i, očito, izvrsnim ukusom?

I tako smo završili u njenom autu, na putu prema obećanom mesnom raju. Parkirala je u podzemnoj garaži obližnjeg centra – onom modernom labirintu s oznakama koje više zbunjuju nego pomažu. Upamtio sam razinu i broj mjesta, za svaki slučaj. Večeras, mislio sam, nema iznenađenja.

Roštilj je bio upravo takav kakav je obećala – sočan, mirisan, domaći. Priča je tekla glatko kao hladno Vukovarsko pivo, a smijeh se lijepio za svaku rečenicu. Zaboravio sam na svoje “budi organiziran” i jednostavno – bio tu.

Na povratku prema garaži, osjećao sam se kao da lebdim. I tada je ona odlučno preuzela vodstvo.

"Ovuda", rekla je.
Spustili smo se pokretnim stepenicama, prošli pored oznake "-1". U meni se upalila mala lampica sjećanja, ali hej – ona je vozila, zna bolje.
Zatim još jedne stepenice… razina -2.

Gledao sam je kako odlučno korača ispred mene – s onom sigurnošću admirala koji svoju flotu vodi kroz maglu. Samo što je u ovoj priči flota bio naš auto, a magla – podzemna garaža s milijun identičnih stupova.
Skrenula je iza jednog, pa još jednog, a zatim zastala.

Nastala je tišina.
Gledala je u prazno parkirno mjesto. Pa lijevo. Pa desno.
"Ne razumijem..." promrmljala je. "Kunem se da je bio ovdje."

Na licu joj se pojavila ona preslatka mješavina zbunjenosti i lagane panike.
Pogledali smo se i oboje istog trena prasnuli u smijeh – onako, spontano i iskreno, kao dvoje klinaca uhvaćenih u nestašluku.
Smijali smo se još koji trenutak, dok se smijeh nije pretvorio u tišinu, onu ugodnu, toplu tišinu u kojoj se sve razumije bez riječi.
I onda smo se poljubili – nenametljivo, prirodno, kao da se to moralo dogoditi baš tu, između dva kata i stotinu parkiranih auta.

"Moj kišobran i tvoj parking," rekao sam kroz suze od smijeha. "Mislim da smo sada 1:1."

Dok smo se penjali natrag na razinu -1, gdje nas je auto, naravno, vjerno čekao, pomislio sam da možda u tome i jest čar:
ne tražiti savršenstvo, nego nekoga s kim je i pogubljenost simpatična.
S kim se možeš nasmijati – i kad se izgubiš, i kad se nađeš.

A treći dejt?
Mislim da ćemo ići pješke. Za svaki slučaj.

Vau, ovo je sad već pravi ljubić! Sretno!

Žuri polako.