zmajić

Čak ni u smrti nismo isti....

https://m.youtube.com/watch?v=ubT0vfXSOzM&pp=ygUScHJsamF2byBrYXphbGnFoXRl

https://m.youtube.com/watch?v=vwyN_pU2FXc&pp=ygUScHJsamF2byBrYXphbGnFoXRl

Studeni dođe, zima će, znamo
Postane hladno i mraz je car
Niz prozor kaplje šapuću samo
Siniša Glavašević, Vukovar

Glas razuma, poštenja, časti
Glas topline, božji dar
Umjesto sebe nas htjede spasti
Siniša Glavašević, Vukovar

Negdje u glavi još bombe tutnje
I obraz mlad postade star
Bole riječi, urlaju šutnje
Siniša Glavašević, Vukovar

Proći će stoljeća, sve će proći
A vjetar će kriknuti, sveznadar
Ovdje je stao jedne noći
Siniša Glavašević, Vukovar

Dragi moji!

Ovdje je neizmjerno hladno i mračno, kao u

pećini nekoj

neotkrivenoj.

Hvala Bogu bol ne osjećam!

Samo drhtavicu strašnu

i do kostiju studen.

Do duše studen.

Ni za čime ne žalim ako je vama sada dobro.

Kratko je trajalo,

no svakim svojim člankom bio sam tu i

svakim okom

vidio sam neizmjerno više sjena i svjetlucanja

od nekoga

tko na svjetlo dana izlazi stisnut i mek.

Dragi moji, ne činite ustupak mojoj samoći

teškim suzama nakon teškog sna već živite

kako bih ja živio da sam živ.

Kao ptica što zazire od kaveza.

Kao korak košute u travanjskoj travi.

Dišite!

Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati!

Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad

ne biste uspjeli

zavoljeti još nekoga meni sličnog,

meni različitog. Svejedno je, bez ljubavi

samo smo šarene omotnice i prvi krug do pakla.

Znam da će i bez mene trešnja procvjetati.

I bez mene brat ćete krupni plod.

Ali kad vam se sok ustima razlije i kad

majka iznese

toplu savijaču zaustavite nekog, bilo kog.


Darujte ga isto kao što biste moje tijelo hranili

i pokazavši mu krasno drvo sred djedova

dvorišta recite

To naš voljeni u trešnjinu korijenju spava.

T..D..

Točno,
ni u smrti nismo isti,
jer komunisti su i tu istji.

Dobro je rekla mati, treba imati na umu da nije samo moj sin ubijen.

PRIČA O NEPRIJATELJIMA


Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja negoli prijatelja. Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite.

Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.

Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi.

Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to.

S..G..

o mrtvima sve najbolje je moralni postulat...jer mrtvi se više ne mogu sami braniti.

PRIČA O LJUBAVI


Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

S..G..

https://m.youtube.com/watch?v=zjh7Jh2o9w0&pp=ygUQc2hvcnR5IGRvayBkdW5hdg