Digitalna površnost i Analogno srce: Zašto ne pristajem na "Instant"
Živimo u eri gumba. Klikneš i dobiješ juhu iz vrećice. Klikneš i gledaš film. Klikneš i "streamaš" glazbu koja služi samo kao zvučna kulisa dok pereš suđe. Sve je servirano, očišćeno od truda i – posljedično – očišćeno od vrijednosti. Kad ti je sve na dohvat ruke, prestaneš to cijeniti. Postaješ samo konzument, a prestaješ biti onaj koji istinski doživljava.
Ja biram vinil. I u glazbi, i u ljubavi.
Streaming je u redu za usput, ali ploča... Ploču moraš željeti. Moraš otići na sajam, satima listati po prašnjavim kutijama i razgovarati s ljudima o produkciji i životu. I onda, među tisućama običnih, pronađeš taj jedan biser. Taj osjećaj kad je držiš u rukama, kad osjetiš težinu omota, to je početak odnosa. Kod kuće je ne bacaš bilo kamo. Pažljivo je vadiš, brišeš prašinu, stavljaš na tanjur i nježno spuštaš iglu. Taj trenutak tišine prije nego što te zapljusne toplina analognog zvuka – to je poštovanje.
Tako gledam i na žene. Tako gledam na veze. Ništa u što nisi uložio trud nema pravu vrijednost. Danas bi svi "swipe" desno, instant vezu i instant strast bez muke. Ali ono što dobiješ bez ulaganja, lako i odbaciš. Veza je kao taj vinil: zahtijeva tvoju prisutnost, pažnju i vrijeme. Ili kao onaj cvijet o kojem često pričam – lako ga je posaditi u trenutku zanosa, ali samo o tvojoj svakodnevnoj brizi ovisi hoće li uvenuti do jutra ili procvjetati u nešto svevremensko.
Zato, dok sjedim uz gramofon, tražim onu dubinu o kojoj The Rolling Stones pjevaju u "Wild Horses" – onu vrstu ljubavi koja te ne pušta, koliko god te život vukao na drugu stranu. Ne zanima me površnost, nego ona iskrena zahvalnost za sunce koje žena unosi u tvoj život, baš onako kako to Led Zeppelin opisuje u "Thank You".
U ovom digitalnom svijetu prepunom zombija, najvažnije je naći nekoga tko je stvarno prisutan, nekoga uz koga ne moraš samo uzdisati "Wish You Were Here" kao Pink Floyd, nego tko stoji tu, uz tebe, od krvi i mesa. Želim strast koja se ne troši, nego traži još jedan krug na gramofonu, kao što The Doors traže u "Love Me Two Times".
Jer, znate, samo onaj tko je osjetio stvarnu bol, onaj koji je prošao kroz kišu, zna cijeniti toplinu kad je pronađe – onako kako to Deep Purple ispovijedaju u "When a Blind Man Cries". To je trud koji graniči s ludilom, ona Claptonova čežnja u "Layla" koja te tjera da kopaš po kutijama dok ne nađeš onaj pravi zvuk. Na kraju dana, svi smo mi samo duše koje traže ono što Queen zove "Somebody To Love" – nekoga tko u ljubavi ne traži instant rješenje, nego ritual i smisao.
Spustite iglu pažljivo. Život je prekratak za loš zvuk i površne ljude. Život je prekratak da čekamo proljeće.
Link
27.12.2025. u 17:36 | Editirano: 27.12.2025. u 17:37 | Dodaj komentar