ovo nije o glas

Živjeli su neko vrijeme u svijetu gdje su riječi i dodiri nosili težinu. Učili su granice, konce i čvorove, osluškivali tišinu između znakova i očekivanja. Sve je imalo ime, dogovor i smisao.

S vremenom su pravila postajala labava i nejasna, poput svile napete između dvoje ljudi koji misle da znaju gdje stoje. Ona se mijenjala polako. Ono što je nekad bila razmjena, postajalo je zahtjev. Ono što je bio šapat, sada je bila naredba. Njegova uloga bila je samo slijediti i slušati.

U njenom glasu pojavila se hladnoća koja nije tražila pristanak, nego potvrdu. Njeno prisustvo obavilo je prostor poput teške zavjese, gušeći svaki neplanirani trzaj. On se zavaravao da se to zove povjerenjem. Govorio je sebi da je normalno da uloge ponekad pomiču, da bliskost traži i težinu i strpljenje. Ali postajalo je jasno da je teško razlučiti što je igra, a što stvarnost. Granice koje je mislio da poznaje polako su nestajale.

Zahtijevala je od njega apsolutno mirovanje. Ne radi pravila, ne radi igre, nego da vidi koliko daleko može uzdići njegovu poslušnost. Svaki trzaj, svaki pogled, svaki neizgovoreni otpor bio je ogledalo njene moći. On to nije mogao. Ne onako kako je ona tražila — bez daha, bez misli, bez sebe. Tijelo bi ga izdalo sitnim, nevoljnim znakovima života, a svaki takav znak razbuđivao je tišinu između njih.

Trajalo je dugo. Predugo da bi to još bila igra. Dani su gubili oblik, a noći svrhu. Nije više znao da li miruje jer želi ili jer je naučio da je otpor beskoristan.

Negdje u tom pomaku pojavila se potreba za nečim oštrijim. Ne riječima, ne pravilima. Otišla je u radnju koja nije bila za svakoga, gdje se metal bira tišinom, a ne savjetom. Nije tražila objašnjenja, samo osjećaj u ruci. Ono što je ponijela kući nije bio alat, nego odluka — tanka, hladna, precizna.

Bilo je dovoljno da metal dotakne kožu. Ožiljci su se množili. Njezini dodiri ostavljali su tragove. Vani je padao snijeg, tiho i gusto, prekrivajući svijet bijelim plaštom. On je stajao gol, osjećajući hladnoću koja ga je obavijala izvana i iznutra.

Kada ga je upitala kamo ide, samo je rekao:
— Moram nacijepati drva.

U mislima je pratio svoje bose korake u snijegu, korake golog čovjeka koji ide prema sjekiri zabijenoj u panj. Svaki zamah bio je precizan, odmjeren, iako ruke nisu dodirivale drvo. Cjepanice oko njega bile su tihe i mirne, čekajući svoj red. Ostavio je nju i sve što je bilo njihovo, na podu vlastite agonije.

Ništa više nije pripadalo njoj, pravilima, ni igri. Bio je sam, hladan, nepomičan, oslobođen u svojoj brutalnoj tišini. Velika krušna peć šutjela je u kutu sobe, ali on je u njoj čuo vlastitu glad — duboku, nezadovoljenu, ali konačno njegovu.

Koraci u snijegu i koraci u mislima stapali su se u jedan ritam, hladan i neumoljiv. U tom ritmu shvatio je: pravila su njegova, granice njegova, moć konačno njegova.

Snijeg je padao i dalje, a unutra, među čvorovima i tišinom, vidjele su se stope u snijegu. Jedino su pahulje bubnjale o tlo. Crveno se rasprostiralo po bjelini i nestalo pod bijelim plaštom.
Praznina.

. Prije će doći smak interneta nego što iz njega iščupaš korijenje.

Što bi vas potaknulo da zakoračite goli po snijegu i ostavite vlastite tragove?

upravo ono što si u postu napisao

par puta sam otišao gol ali bez tragova u snijegu.
Jbg nije bila zima.

na jednom zimskom team buildingu na sljemenu smo trčkarali bosi po snijegu..neki i danas ne vjeruju da se dali nagovoriti ))

NiK..dobro ti jutro!
Što bi vas potaknulo da zakoračite goli po snijegu i ostavite vlastite tragove?

Ja ću na ovo tvoje pitanje odgovoriti onako kako sam ga ja shvatila..šta ću ..takva sam:-)

Toliko sam puta u životu gola (ogoljena)krenula po snijegu(životna vjetrometina)da ni ne znam kako sam uspjela preživjeti i danas biti ovdje među vukovima.Da ..za mene jesu vukovi zato jer ja se tako ne želim i ne volim ponašati ..mada znam i mogu..a li ne želim.I grozim se ljudi koji kada ih nitko ne gleda rade gadarije ,a da im netko samo odere dobru šamarčinu ..usrali bi se od straha.Grozim se i ovih koji kradu i ljudima rade svašta a kada ih sustigne pravda onda stave majicu preko glave kako ih nitko ne bi prepoznao i ne razmišljaju da im je lice ipak možda ljepše od one žlempe pune dlaka koja im se vidi kada dignu tu majicu.
No..treba imati hrabrosti napraviti sranje i krenuti bos i gol po snijegu i reći"To sam ja ..taj i takva..i ništa vi meni ne možete učiniti što si ja već nisam učinio-la:-))

Igre moći, pomicanje granica,
istraživanje svjetova,
mračna strana strasti,
kontrola,
psihijatrija bez granica,
nije za mene,
za mene nije pitanje hocu li bos u snjeg,
gol u ledeni ocean,
izvinite to svaka pizda oliti kurac može
začepi nos i buć i onda bjezibu toplo na čaj,
za mene je pitanje koliko ću se smijati sa tom osobon,
koliko ću šutjeti, al šutjeti ne od muke,
već od sriće,
sritan toliko da ni progovorit o tom potrebu nemam koliko u toj sreći uživam.

A ovo sve ostalo da prostite, kurčina. E!

Neki će u ovome tražiti igru, neki nasilje, neki fantaziju, neki će se putem izgubiti — meni je ovo jedan od trenutaka kad sam shvatio da pristanak ne nastaje naglo, nego tiho.
Iako tekst opisuje eroziju odnosa i njegov kraj, poticaj mi je bio upravo pristanak i način na koji se potvrđuje.

- arapo — No… treba imati hrabrosti napraviti sranje i krenuti bos i gol po snijegu i reći: “To sam ja… taj i takva… i ništa vi meni ne možete učiniti što si ja već nisam učinio-la :-))”.
Tu sam misao vrtio dok sam pisao i oblikovao tekst. Uhvatih se u mogućnost opravdavanja, ali ju odbacih jer bi ispalo patetično.

Nik...nemoj se bojati patetike jer...uvijek ce biti onih koji će misliti da je nešto lažno ...pretjerano i sl.Bitno da ti..ja ..bilo tko znamo kako je.Ovo je mjesto gdje je nemoguće zadovoljiti svako mišljenje ...nikada se nisam ni trudila to napraviti jer ...kada je 100 ljudi istog mišljenja kao i ti nađe se 101-i i ode mast u propast..a ..meni ti se ne da sa time baviti tako da....živi onako kako osjećaš i to je jedino ispravno.I onako je sav plus i sav minus tvoj:-))