zmajić

Prosinačke žrtve je naziv za događaje, koji su se odigrali 5. XII. 1918. u Zagrebu, nedugo nakon proglašenja Kraljevine SHS. Da bi se pokazalo kako Zagrepčani podupiru ujedinjenje u Kraljevinu SHS, Narodno vijeće Države SHS odlučilo je u Zagrebu organizirati proslavu ujedinjenja te su 5. XII. bili organizirani skupovi potpore ujedinjenju i misa u zagrebačkoj katedrali. Istodobno je krenula povorka nezadovoljnih građana, predvođena pripadnicima 25. i 53. pješačke (domobranske) pukovnije, koja je izvikivala parole potpore hrvatskoj republici, kao i boljševičkoj revoluciji. Pošto su prosvjednici stigli na Jelačićev trg, vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci, pristaše Narodnoga vijeća) otpočeli su paljbu iz okolnih kuća. Pritom je smrtno stradalo 15 osoba, a više od 20 bilo ih je ranjeno. Iste je noći zagrebački garnizon bio razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije, a vojne funkcije preuzeli su odredi vladine vojske u Zagrebu. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje. Prosinačke žrtve bile su prvi masovni prosvjed protiv novouspostavljene države.

Kraj Prvog svjetskog rata donio je raspad Austro-Ugarske Monarhije i kaos. U takvim okolnostima, na području južnoslavenskih zemalja Monarhije proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Međutim, bez vlastite vojske i pod prijetnjom talijanske okupacije, političko vodstvo u Zagrebu, predvođeno Svetozarom Pribičevićem, požurilo je s ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom.

Delegacija je u Beogradu 1. prosinca 1918. proglasila ujedinjenje, ignorirajući naputke da se traže jamstva za ravnopravnost i federalno uređenje. Odluka je donesena bez pristanka Hrvatskog sabora i volje naroda, što je izazvalo golemo nezadovoljstvo. Dok su unitarističke snage organizirale proslave po Zagrebu, koje su mnogi smatrali provokacijom, u vojarnama je raslo ogorčenje.

Odgovornost za masakr preuzeo je Grga Angjelinović, koji se kasnije navodno hvalio svojim činom.

- Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim - izjavio je, jasno pokazavši brutalnost novog režima.

Uslijedila je odmazda. Iste noći, 25. i 53. pukovnija su raspuštene, čime je simbolično ugašena i 50-godišnja povijest Hrvatskog domobranstva. Uvedena je stroga cenzura, zabranjen je oporbeni tisak, a uslijedila su brojna uhićenja. Događaj je postao simbolom otpora i nacionalne žrtve, a ubijeni vojnici i građani upamćeni su kao "Prosinačke žrtve".

Tragični događaj iz prosinca 1918. bio je tek početak progona svih protivnika novostvorene jugoslavenske kraljevine. Postao je temelj "kulture poraza" koju su kasnije iskoristili radikalni pokreti, a sjećanje na žrtve desetljećima je bilo simbol borbe za hrvatsku samostalnost.

Danas na trgu stoji spomen-ploča kao tihi podsjetnik na krvavi dan kada je ideja o slobodnoj republici ugušena na najbrutalniji način.

Jednostavno, orjunaški duh umotan u masonsko globalističko ruho, pod budnim okom orjunaških bioloških nasljednika, pomno bdije nad Hrvatskom. Ropski prostodušni hrvatski puk ponovo šuti, dok šutnja postaje hrvatskim grijehom… (Korišteni dijelovi iz knjige Masoni protiv Hrvatske)

Kao reakcija na veliku represiju, masovna ubojstva Hrvata od srpskih žandara, četnika i hrvatskih orjunaša u Kraljevini Jugoslaviji – gdje su prve žrtve pale samo 4 dana nakon proglašenja Kraljevine SHS, 5. prosinca 1918, na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu, krvoproliće nazvano Prosinačke žrtve, a potom Sibinjske žrtve, Gospičke žrtve i ubojstava niza istaknutih hrvatskih intelektualaca, (dr. Milana Šufflaya), atentata na hrvatske zastupnike u Skupštini u Beogradu.

Ustav Republike Hrvatske, Članak 11.: “Grb Republike Hrvatske povijesni je hrvatski grb čija je osnovica 25 naizmjeničnih crvenih i bijelih (srebrnih) polja.”

Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, Članak 7.: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita se nalazi kruna sa pet šiljaka..

Šahovnica – pogrdni zamjenski naziv za povijesni hrvatski grb. Kažu da im je “tako kraće”, da tako “lakše” prelazi preko jezika pa su “građani i građanke” zadovoljni, a neznalicama ionako svejedno. Rabe ga čak i zastupnici u Saboru Republike Hrvatske, tj. “u parlamentu” (orjunašima je oduvijek bilo “lakše” šahovnica nego hrvatski grb, parlament a ne (Hrvatski) sabor.

Guslam ljeti, guslam zimi, ođe ja sam Hendriks Đimi

Nemaš srama ni grama