Godot samo što nije

Postoje one noći kada vrijeme jednostavno izgubi smisao. Nema planova, nema „možda“, nema poruka koje vise u zraku. Postoji samo Melin, Azra tribute i nas četvero – Marina, Danijel, Petar i ja – koji smo plesali kao da nam je opet dvadeset.

Od devet navečer pa do tri ujutro, podij nije bio mjesto za analize, već za čistu energiju. Bilo je tu onog pravog, iskrenog znoja i ritma koji ti ulazi u kosti. I dok smo se razbacivali uz Štulićeve stihove, shvatio sam da smo postali glavna atrakcija večeri. Oko nas studentska ekipa, a mi – "stara garda" – ne damo se.

Najbolji trenutak večeri? Danijela je slavila rođendan, a kako je stalno na koncertima, sprijateljila se s jednim mlađim dečkom koji ju je prepoznao. U jednom trenutku, sav znatiželjan, malac je upitao: "Čuj, a koliko ti imaš godina?"

Danijela, bez sekunde razmišljanja, ispali: "Pedeset!"

Mali je stao, pogledao je, pa ispalio odgovor stoljeća: "Pa, k'o moja mama!"

Smijali smo se idućih pola sata. Ta njegova iskrenost i naša reakcija na nju samo su dodatno zapalili ekipu oko nas. Studenti su bili oduševljeni – mislim da im je bilo genijalno vidjeti ljude naših godina koji ne sjede po strani, nego plešu s više žara nego oni sami. U toj gužvi, u tom Melinu, godine su postale potpuno nebitne. Bili smo samo ljudi koje spaja ista stvar: muzika i dobra volja.

To je život. To je ono za čim tragam, a ne za "Iskrica-dijagnozama". Dok se neki ovdje bave time zašto sam ja "ovakav ili onakav" i seciraju svaku moju riječ, ja radije biram provesti noć s ekipom uz koju se smijem do suza i plešem do tri ujutro.

Ako me netko sljedeći put bude pitao zašto ne "trpim" pasivnost na aplikacijama, poslat ću mu sliku s ove svirke. Dok ja učim malce da se s pedeset pleše bolje nego s dvadeset, netko drugi vjerojatno tipka eseje o tuđim životima.

Svatko bira svoj ritam. Ja svoj biram – glasno, uz Azru i dobro društvo. Živjeli!
A psi neka laju. Lajanje je jedino što i mogu...

Link