Godot samo što nije

Živimo u eri u kojoj je tehnologija olakšala povezivanje, ali je istovremeno dramatično srozala ljudsku hrabrost u komunikaciji. Danas je najlakše biti online, pročitati poruku, registrirati nečiju prisutnost i onda jednostavno – ugasiti ton. Pobjeći iza ekrana, skloniti se iza "seena" i glumatati distancu. Ljudi su postali kronično nesposobni za izravnost, a vlastiti kukavičluk redovito pakiraju u izgovore poput "nemam vremena", "u gužvi sam" ili "tako je ispalo".

Ali, kako zapravo izgleda komunikacija odrasle, emocionalno zrele osobe koja drži do svog integriteta i mentalne higijene?

Uzmimo najplastičniji mogući primjer iz stvarnog života. Dogodi se susret. Otiđe se na koncert, podijeli se dobra energija, osjeti se onaj pravi, opušteni fluid i padne poljubac. Bilo je mrak, pasalo je u tom trenutku i nitko tko je iskren prema sebi nema potrebu lagati da nije uživao. To je bio čist, autentičan trenutak.

Međutim, ono što ljude dijeli na odrasle osobe i na vječnu djecu nije taj poljubac – nego jutro poslije i sve ono što dolazi nakon njega.

Ljudi imaju potpuno pravo promijeniti mišljenje. Ljudski je vagati, presložiti prioritete u glavi ili jednostavno shvatiti da to ipak nije to. Emocionalna zrelost se ne ogleda u tome da nekome moraš obećati vječnost nakon jednog izlaska. Ona se ogleda u načinu na koji tu svoju promjenu komuniciraš.

Zrela osoba nema potrebu za skrivačima, ignoriranjem, taktičkim povlačenjem u kaveze ili čekanjem da druga strana sama "shvati" poruku kroz tišinu. Ona ne bježi od odgovornosti za proživljeni trenutak. Umjesto dječjih igara, odrasla osoba ima dovoljno petlje, kralježnice i elementarnog poštovanja da stvari ogoli do kraja, sjedne i kaže točno ono što jest:

"Gledaj, bilo nam je super na koncertu i pasalo mi je tada, ali ja sam se u međuvremenu predomislila i shvatila da ipak ne želim ništa dalje od ovoga."

Kirurški precizno. Bez izvrdavanja, bez diplomatskih muljanja, bez patetike i bez glupih opravdavanja. Čista, hladna i poštena istina.

Kad se karte postave na taj način, drama automatski prestaje postojati. Nije smak svijeta, nitko nikoga ne drži na lancu, nitko nikome ništa ne duguje niti itko ikoga prosi. Kad ti netko stvar verbalizira tako izravno, ti to prihvatiš, stisneš ruku kao čovjek čovjeku, poželiš sreću i ideš dalje. To je definicija čistog računa i duge ljubavi.

Sve izvan toga – svako ovo ulaženje u tišinu na aplikacijama, glumljenje protokola i čekanje da stvar "sama od sebe umre" – nije nikakav ponos, niti je to znak visoke vrijednosti. To je samo i isključivo dječji vrtić. A odrasli ljudi koji drže do sebe nemaju ni vremena, ni živaca, a bogme ni kredita za tuđe bježanje od stvarnosti.

Dosta mi je analiziranja tuđih tišina.

Link