vještičje kronike

"Woody Allen o današnjem antisemitizmu i o tome koliko su slomljeni oni koji najglasnije viču i oni koji slijede masu"

Woody:
„Znate, uvijek sam mislio da je najveća prednost New Yorka to što čovjek može biti neurotičan, a da to nitko ne primijeti.
U drugim gradovima vas pošalju liječniku ako razgovarate sami sa sobom. Na Manhattanu vam ponude kolumnu u
časopisu zbog toga.
Jučer sam otišao kupiti losos. Usput, to je jedina stabilna židovska tradicija koja je preživjela Babilon, Rim
i moje odnose sa ženama.
Hodao sam Brooklynom razmišljajući o smrti. Ne zato što sam filozof. Nego zato što imam više od devedeset godina,
iako sam prvotno planirao doživjeti najviše sedamdesetu.

I odjednom — mnoštvo ljudi ispred sinagoge. Isprva sam pomislio da tamo gostuje neki poznati psihoanalitičar.
U New Yorku ljudi satima čekaju u redu da čuju zašto je njihova majka kriva za sve.
Iako Židovi to već znaju i bez predavanja.
Ali ne.
Vikali su nešto o „intifadi“. I znate što me najviše iznenadilo? Količina energije koju ti ljudi imaju.
Odakle im?
Ja nakon penjanja na drugi kat već počnem pisati oporuku.
A oni su spremni za revoluciju, a da nisu ni popili pristojnu kavu.
Jedan tip je vikao nešto o „dekolonizaciji“. Bože moj.
Kad sam ja bio mlad, „kolonizacija“ je značila da teta Frieda zauzme naš kauč na tri mjeseca i odbija otići.
Danas je to odjednom cionistička zavjera.

Općenito, moderni antisemitizam postao je previše intelektualan. Nekad su nas jednostavno mrzili.
Bez okolišanja. Danas ne.
Danas ti netko sa šalom oko vrata, koji izgleda kao da piše pjesme o vlastitoj bradi, objašnjava uz pomoć
Heideggera i Nietzschea zašto je postojanje Židova oblik agresije i prijetnja čovječanstvu.

A ja stojim tamo i mislim: prije su nas barem tukli ljudi bez fakultetske diplome.
Danas organizatori pogroma imaju diplomu sa Sveučilišta Columbia.
Onda je jedna djevojka kraj mene rekla: „Mi smo protiv cionizma, a ne protiv Židova.“

To je kao da je moja bivša žena rekla: „Nemam ništa protiv tebe. Samo sam protiv svega što govoriš, radiš, osjećaš — i posebno protiv toga da spavam s tobom.“ Značenje je isto.
I tada je netko povikao: „Cionisti su nacisti!“

U tom trenutku sam osjetio da bi se moja baka okrenula u grobu toliko brzo da bi mogla proizvesti struju za dio Queensa.
Moja baka je, inače, stvarno živjela među nacistima. Skrivala se u podrumu u Poljskoj s čovjekom koji je tako jako kašljao
da bi ih Nijemci mogli pronaći samo po zvuku njegovih pluća.
A sada mi neki dečko s elitnog fakulteta, čija je najveća životna trauma hladna kava iz Starbucksa, objašnjava što znači fašizam.
Zaista živim u nevjerojatnim vremenima.

Danas ljudi govore kao da su slučajno progutali cijelu sveučilišnu knjižnicu. Nitko više ne kaže: „Oprostite, ja sam idiot.“
Ne. Danas se kaže: „Dekonstruiram dominantni narativ.“

Slušajte, ja sam odrastao među Židovima. Mi nismo dekonstruirali narative. Mi smo stvarali priče.
Došao sam kući i upalio televiziju — jer kada čovjek ima tjeskobu, televizija se čini kao odlična ideja.
To je kao liječiti alkoholizam martinijem s ledom.

Tamo je Roger Waters opet objašnjavao svijet. Rock glazbenici me uvijek plaše kada ostare i počnu govoriti poput
paranoičnih ljudi koji vide zavjere čim pogledaju crnu mačku.
Onda se pojavio Kanye West. U mom djetinjstvu ludi ljudi su barem izgledali ludo.
Razbarušena kosa, kaput, golubovi, razgovori s kantama za smeće.
Ovaj čovjek samo stavi crnu masku i kaže da voli Hitlera.
I tada sam shvatio: čovječanstvo je jako napredovalo — od „nikad više“ do „razgovarajmo o nijansama“."

A političari? Političari kažu: „Situacija je komplicirana.“
Ne, nije.
Komplicirano je objasniti židovskoj majci zašto njezin četrdesetogodišnji sin još nije oženjen.

Ali kada gomila ispred sinagoge viče „smrt cionistima“, to nije složenost. To je remake. I to loš.
Bez originalnog scenarija, ali s ogromnim budžetom za društvene mreže.

I ono što me zapravo plaši nisu radikali. Na radikale sam navikao. Živio sam u New Yorku sedamdesetih.
Tada se radikalom smatrao svatko tko nije vjerovao vodi iz slavine i prao je voće sapunom.

Ono što me plaši jest brzina kojom se obični ljudi počinju ponašati kao da se ništa ne događa.
Ljudsko biće nevjerojatno se dobro prilagođava.
Čak i kada nekoj židovskoj djevojci čupaju kosu, a dječaku s peotama (kovrče sa strane) zaslijepe oči stroboskopskim svjetlima.
Naviknemo se na sve. Na rat. Na mržnju. Na to da kava košta devet dolara.
Na ovo posljednje, doduše, tek uz velike poteškoće.

Navečer sam ležao u krevetu i razmišljao: možda čovječanstvu ne bi trebalo davati slobodno vrijeme.
Jer čim se ljudi dosađuju, ili pokušavaju spasiti svijet, ili se međusobno uništavaju,
ili snimaju podcaste o prednostima sukoba.
I ipak… ako sutra opet netko bude vikao o smrti cionista ispred sinagoge, izaći ću.
Ne zato što sam hrabar. Ja sam tip osobe koja se jednom onesvijestila dok su mu vadili krv.
Nego zato što su Židovi previše puta čekali da ludilo samo nestane. Nikada ne nestane.
Samo obuče odijelo, uđe na sveučilište i otvori TikTok račun.
Ali dobro… prvo ću pojesti svoj losos. Ne bih volio umrijeti praznog želuca.
Mojoj židovskoj majci to se nikada ne bi svidjelo.“

woody allen izvor fb
prijevod bi mogao biti bolji al shvaća se

Pročitao! Pokušava smiriti paranoju!

vrijedi probati