ovo nije o glas /povratak sebi/

Zatvorila je vrata.

U stanu je ostao njezin miris.

Jastuci su još čuvali oblik njezine glave, a na bijeloj tkanini ležala je poneka zalutala vlas njezine kose.

Sitni tragovi njihova bivanja.

Zgužvane plahte bile su nijemi svjedoci nekoliko ukradenih sati.

Promatrao ih je gotovo s nevjericom, tražeći dokaz da se sve to doista dogodilo. Da nije samo sanjao ženu koja je tako lako ušla u njegov svijet i pomaknula nešto što je dugo bilo nepomično.

Prstima je dotaknuo vlas kose na jastuku i nasmiješio se.

Bila je to sitnica.

Gotovo ništa.

A ipak, njemu je značila.

Bio je to dokaz da je bila ondje.

Sreli su se usred dana.

Kradući vrijeme od obveza, od svijeta, od sata koji je neumoljivo odmjeravao koliko im je još preostalo.

Ona je već s prvim jutarnjim svjetlom trebala krenuti na put.

Možda je upravo zato svaki pogled trajao dulje.

Upijao ju je.

Zagrljaji su bili čvrsti, snažni, gotovo očajnički.

Jedno je u njima uvijek čekalo drugo.

Poljupci su slijedili isti ritam — čas gladni i gotovo nestrpljivi, čas tihi i nježni.

Govorili su ono za što riječi nisu bile dovoljne.

Jedno je naglašavalo drugo.

Glad je pronalazila mirnoću, a mirnoća je ponovno budila glad.

Šutnja među njima nije bila praznina.

Bila je smiraj.

Kratkotrajni predah od svijeta.

Nisu pokušavali zaustaviti vrijeme.

Zgušnjavali su ga.

Negdje između dva zagrljaja i dva poljupca nasmiješila se.

„Sad si ti na redu.”

Znala je kako se čovjek vraća sebi kroz dodir.

Time se bavila.

Godinama je učila slušati tijelo drugih ljudi, prepoznati gdje se skrivaju napetost i umor, gdje se skupljaju dani koje nitko ne izgovara.

Ponudila mu je ono što je najbolje znala dati.

Masažu.

Njemu se to činilo kao najprirodnija stvar na svijetu.

Prvi put nakon dugo vremena nije morao ništa raditi.

Nije morao odlučivati.

Nije morao držati stvari pod kontrolom.

Samo je ležao i osjećao.

Njezine ruke nisu bile samo dodir.

Bile su mir.

Tijelo mu se prvi put nakon dugo vremena prestalo braniti.

Predao joj se potpuno.

A onda je osjetio kako je zastala.

Njezine ruke ostale su na njemu, ali više nisu bile iste.

Otvorio je oči.

Pogledala ga je.

U tom trenutku nije vidio ženu koja zna dodirnuti tijelo.

Vidio je ženu koja je osjetila njega.

„Ne mogu”, rekla je tiho.

Iznenadio se.

„Jesam li nešto napravio?”

Odmahnula je glavom.

„Ne.”

Pauza.

„Upravo je problem što nisi.”

Nije odmah razumio.

Spustila je ruke.

„Ovo više nije masaža.”

Nije to rekla kao odbijanje.

Više kao priznanje.

Nešto je u tom trenutku postalo previše stvarno.

Za oboje.

Prije nego što ju je na rastanku poljubio — poljupcem koji se nije dao prekinuti — tiho joj je rekao:

„Vrata će biti otključana.

Poželiš li opet ukrasti nekoliko sati od svijeta... znaš gdje sam.”

Nasmiješila se osmijehom koji nije obećavao, ali nije ni zatvarao mogućnost.

„Znam”, šapnula je.

„A ti?”

„Nikamo ne idem.”

Apartmani su im bili dovoljno blizu da još jedan susret ne izgleda nemoguć.

Ta mala nada ostala je budna.

Kad je došlo vrijeme da ode, samo je rekla:

„Moram ići.”

Nekada bi se borio protiv te rečenice.

Tražio bi još nekoliko minuta.

Pronalazio razloge.

Pokušao zadržati ono što mu je bilo važno.

Cijeli je život znao upravljati stvarima.

Vremenom.

Poslovima.

Ljudima.

Situacijama.

Svime osim ovim.

Njezinim odlaskom.

Pogledao ju je i samo se nasmiješio.

„Odi.”

Iznenadila se.

Možda je očekivala pitanje.

Možda molbu.

Možda pokušaj da je zadrži.

Ali nije ga bilo.

Jer prvi put nije želio posjedovati nešto da bi znao da mu pripada.

„Samo tako?”, upitala je tiho.

„Samo tako.”

I otišla je.

Tek kada je ostao sam, shvatio je koliko je zapravo gladan.

I iznenadilo ga je što to nije bila samo glad za njezinom blizinom.

Bila je to glad za dijelom sebe za koji je vjerovao da je odavno utihnuo.

Umiren tom mišlju, legao je.

Zatvorio je oči.

San ga je odnio gotovo neprimjetno.

Nije znao koliko je vremena prošlo kada su ga njezine usne nježno probudile.

Otvorio je oči.

Smiješila se.

Vratila se.

Na još jedan teško mjerljiv trenutak ponovno su zatvorili vrata svijeta.

Vrijeme je izgubilo značenje.

Postojali su samo oni.

Dodirom, bez riječi, ponovno ga je uvela u svoj svijet.

Ovila se oko njega.

Izvan tih zidova ostali su vrijeme, uloge i očekivanja.

Ovdje više nije bilo mjesta pretvaranju.

Tada je shvatio što ga je zapravo privuklo.

Nije to bila samo njezina ljepota.

Ni osmijeh.

Ni način na koji ga je gledala.

Bila je to sloboda.

Kad je ponovno ostao sam, pogled mu je pao na bijeli jastuk.

Vlas kose još je bila ondje.

Uzeo ju je među prste i na trenutak zadržao pogled na njoj.

Zatim se nasmiješio.

**Eliksir života.**