Godot samo što nije

Subota je navečer. Normalni ljudi su na koncertima, u birtijama, na spojevima. A ja sjedim u kuhinji i vodim ozbiljnu znanstvenu raspravu sam sa sobom. Tema: koliko vrećica ima u mojoj vrećici s vrećicama.

Sve je počelo nevino. Otvorio sam ormarić ispod sudopera da uzmem krpu, a vrata su se jedva otvorila. Iznutra je pritiskala ona. Vrećica s vrećicama. Napuhana kao balon na Dan grada, s ručkama rastegnutim do pucanja, i s izrazom lica kao da će svaki čas progovoriti: "Pusti me van, ima nas previše."

Izvukao sam je i istresao na stol. I tu sam shvatio da ne gledam samo vrećice. Gledam arheološko nalazište.

Na vrhu, svježi sloj: vrećice iz prošlog tjedna, još šuškave i mirisne. Ispod njih, sloj iz ljeta, s ostatkom računa za lubenicu. Još dublje, vrećice koje su preživjele dvije selidbe i jedan razvod. A na samom dnu, jedna izblijedjela, tanka kao papir, s logom dućana koji više ne postoji. Ta je vjerojatno starija od nekih korisnika Iskrice.

I svaka od tih vrećica nosi istu priču. Priču o čovjeku koji je jedne večeri, s vrećicom u ruci, svečano izjavio: "Ovu ću sutra ponijeti sa sobom u dućan. Neću više kupovati nove."

Naravno, sutradan sam stajao na blagajni, kasirka me pogledala i pitala: "Trebate vrećicu?" A ja sam, kao hipnotiziran, rekao: "Da." Kao da mi je netko izbrisao memoriju na ulazu u dućan. Vrećica s vrećicama je za to vrijeme mirno ležala doma, ispod sudopera, i znala je. Uvijek zna.

Pokušao sam varati sustav. Stavio sam vrećicu u jaknu. Zaboravio sam koju jaknu. Stavio sam vrećicu kraj vrata. Spotaknuo sam se o nju, opsovao i izašao bez nje. Stavio sam si podsjetnik na mobitel: "Ponesi vrećicu." Mobitel je zazvonio dok sam bio na blagajni. S novom vrećicom u ruci.

I tako sam došao do jednog zaključka. Nema u Hrvatskoj čovjeka bez vrećice s vrećicama. To je naš zajednički, tajni nacionalni ponos. Svi je imamo, svi je skrivamo, i svi ćemo se, ruku na srce, zakleti da ćemo sutra jednu ponijeti.

Ja sam, recimo, odlučio prebrojati svoje. Došao sam do 47 i odustao, jer sam shvatio da sam usred prebrojavanja zapravo počeo razvrstavati vrećice po kvaliteti. One debele za ozbiljne kupnje. One tanke za smeće. One s ručkama koje pucaju samo kad nosiš jaja.

Na kraju sam ih sve lijepo vratio natrag. U vrećicu. Ispod sudopera. Dodao sam još jednu, iz današnje kupnje. Zatvorio sam vrata ormarića laktom, jer se drugačije više ne zatvaraju.

A sutra, kunem se, ponijet ću jednu sa sobom.

A vi? Koliko vrećica ima u vašoj vrećici s vrećicama? I koliko ste puta ove godine zaboravili jednu ponijeti? Priznajte u komentarima. Ovo je siguran prostor.

Za glazbenu slušaonicu: Kal Cahoone, Build The Fire

Link

Dobro da si me podsjetio, idem baciti jedno, par stotina...još uvijek mi ostaje dosta, a ne trebaju mi, jer ovdje se ne plaćaju posebno, daju ti koliko treba i čak ti sami pakiraju stvari u njih, samo stojim ko idiot i čekam da platim stvari.
Ali sjetila sam se zašto sam ih skupljala...za mace, ali zeznuto je, ako vrećica ima koju rupicu, onda mi propušta šljunak...da idem ih baciti, meni vrećice nisu u vrećici, nego slobodne u jednom uskom kuhinjskom elementu.

Koliko ih samo ima, imam čak iz Spara, a mi Spara nemamo, što znači da su te vrećice doputovale u Ameriku iz Hrvatske.
E, njih sam ostavila iz sentimentalnih razloga, a i drugih je još ostalo, onak za svaki slučaj.

bok društvo! gledam neki film, ali ova tema i blog me baš zaintrigirala i nasmijala, pa eto da malo pridonesem večeri? dakle, imam samo jednu ladicu u komodi koja je puna tih vrećica, možda desetak! ispočetka kad je počelo u HR ovo da se naplaćuju plastične, odlučila sam više ih ne kupovati,osim baš kad moram (rasuto voće a voće i povrće često kupujem)! za ovo sve drugo koristim platnene cekere koji se daju smotati i ne zauzimaju neki prostor. dapače, već par godina imam dvije iste takve cekere, jedan obavezno stoji u torbi a drugi kraj izlaza iz stana, na vješalici! reklo bi se da sam postala ekološki svjesna? i uglavnom, kad i kupim neku takvu, uglavnom bacim u plastiku a ostavim samo tu i tamo, jer na koncu, ipak ih trebam (neda mi se uvijek kupovati one vrećice za zamrzavanje pa iskoristim poneku čistu npr od kruha ili slično)...postala sam vrlo ekonomična glede toga. općenito, mrzim plastiku i voljela bih da se sve vrati na negdašnje (karton, papir, boce i sl). čak i godinama već npr za sisvete ne kupujem uopće lampione i svijeće već samo cvijeće kad idem na groblje. muka mi je od te silne plastike koja se ovih dana meće po hr grobljina. užasan običaj i tone plastike. jednog dana ta plastika će nas sve ubiti! može se, samo se treba malo potruditi...pa tako i ti touch, malo probaj manje koristiti te vrećice a više cekere! na koncu, naše mame su išle u dućan i na plac s košarama, cekerima i sl! a glede uspomena đusi, one su dopuštene...onak, par komada da se sjetiš na HR (osmjeh i laka noć svima) sa i bez vrećica, ali probajmo to smanjit sebe radi?