Godot samo što nije

Prije par tjedana sam vam, dragi čitatelji, svečano obećao. Pred svima. Javno. Napisao sam cijelu znanstvenu studiju o vrećici s vrećicama ispod sudopera i zakleo se da ću sljedeći put ponijeti jednu sa sobom.

Kasnije sam vrećici s vrećicama dao i ime. Ljiljana. Obećao sam joj policu, poštovanje i to da je više nikad neću hraniti novim vrećicama. Bila je dirnuta. Malo je zašuškala. Mislim da je to bilo od sreće.

Danas je bio dan istine. Lidl.

Pripremio sam se kao za ispit iz matematike. Jutros sam izvadio jednu vrećicu iz Ljiljane, onu debelu, pouzdanu, s ručkama koje ne pucaju. Složio sam je u mali trokut, kao zastavu na pogrebu, i stavio u lijevi džep jakne. Na mobitel sam stavio podsjetnik: “VREĆICA. LIJEVI DŽEP. NE BUDI BUDALA.” Velikim slovima, da ne bude zabune.

Ušao sam u Lidl kao Rambo u džunglu. Siguran. Spreman. Naoružan vrećicom.

Sve je išlo savršeno. Uzeo sam kruh, mlijeko, jogurt, bananu, i onu čokoladu koja je bila na akciji, iako je nisam trebao. Mobitel je zazvonio na pola dućana, točno kod mesa: “VREĆICA. LIJEVI DŽEP.” Nasmijao sam se. Znam, znam. Pod kontrolom je.

A onda sam stigao na blagajnu.

Tko nije bio na Lidlovoj blagajni, ne zna što je brzina. Ondje sjede ljudi koje NASA odbila jer su prebrzi. Kasirka nije gledala u mene. Gledala je u neku točku u budućnosti, i ruke su joj letjele. Pip. Pip pip. Pippippip. Kruh je proletio pored mene kao pikado. Mlijeko je kliznulo niz pult brzinom zvuka. Jogurt me udario u lakat. Banana je pala na pod, a ona je već skenirala čokoladu.

I ja, u panici, gurao sam stvari u naručje, u džepove jakne, pod pazuh. U desni džep. U unutarnji džep. Nisam stigao do lijevog. U toj buri skeniranja, u tom uraganu proizvoda, moja jadna složena vrećica ostala je u lijevom džepu, mirna, nedirnuta, kao da se nju ništa ne tiče.

“Vrećica?” pitala je kasirka. Prvi put me pogledala.

I ja sam, s jogurtom u ruci, mlijekom pod bradom i bananom na podu, rekao ono što govorim već trideset godina, refleksno, kao kad kažeš “nazdravlje” kad netko kihne:

“Da, molim.”

Pip.

I tako je gotovo. Sve sam lijepo složio u novu, sjajnu, šuškavu vrećicu. Izašao sam van, i tek na parkiralištu sam stavio ruku u lijevi džep. Ona je bila ondje. Složena u trokut. Topla. Gledala me s takvim razočaranjem da sam joj se ispričao naglas. Prolaznik me pogledao i ubrzao korak.

Doma me čekala Ljiljana.

Otvorio sam ormarić ispod sudopera polako, kao muž koji se vraća u četiri ujutro. Ljiljana je bila ondje, napuhana, mirna. Nije rekla ništa. Nije ni trebala. Samo sam stavio novu vrećicu unutra. I staru, složenu, iz lijevog džepa, vratio sam pored nje. Jutros sam iz nje izvadio jednu, a navečer vratio dvije. Matematika očito nije na mojoj strani.

Čuo sam kako šuška. Zvučalo je kao uzdah.

Dakle, da se razumijemo. Moja odluka je i dalje čvrsta. Kao i moje odluke o teretani, o ranijem lijeganju i o tome da više neću kupovati čokoladu na akciji. Sve su čvrste. Samo što očito traju točno do Lidlove blagajne.

A vi? Koliko ste vi puta ove godine ušli u dućan s vrećicom u džepu i izašli s novom u ruci? I imate li vi svoju Ljiljanu, ili ste je već prestali brojati?

Za glazbenu slušaonicu:

Asaf Avidan - One Day Live @ Sziget 2015

Link

ha ha ha...evo malo suosjećanja od jedne koja je isto danas bila u lidlu! i posve te razmem kad si pisao o svemirskoj brzini dotičnih blagjnica, jer je to fakat tako! no ja im dovinem tak da rastegnem svoje stvari po traci...što više razmaka i tako dam sebi vremena da sve pohvatam. i imam još jedan prijedlog za tebe! kupi si ona kolica! znam, grozno je to jer njima potvrđuješ da si star, ali vjeruj mi, jako su svrsishodna. naime, kad si tako na blagajni lidla, brzinom munje svaku stvar uhvatiš dok je na traci i samo ju spuzneš u otvoreno grotlo kolica! wow...dobar je osjećaj kad vidim da sam brža od nje! ne bi vjerovao koliko ljudi (žena, muškaraca) hoda okolo sa kolicima? istina, dotična sam upogonila tek prije koju godinu kad sam ostala bez auta, jer sam do tada kao i ti, s milion vrećica (osobito s placa) pobacanih u autu pokušavala potrpati ih nakon upotrebe u Ljiljanu! nemam više Ljiljanu, jedva nešto vrećica, ali kolica...e ona su moj modni zaštitni znak! čak niti ne uzimam ona kolica bilo u lidlu ili kauflandu, već sve stavim u kolica i onda na blagajni sve to lijepo izvadim i opet potrpam u kolica! milina!