Bože moj gdje ja to živim?

Link


Postoje dani kada čovjek poželi malo spustiti onu ručnu kočnicu koju drži podignutu već deset godina. Ponese vas neka lijepa riječ, nekoliko ugodnih poruka, pomisao da bi bilo lijepo s nekim podijeliti kavu, razgovor ili tišinu. Nije to ni slabost ni naivnost – to je samo ona obična, ljudska potreba da netko bude tu.
Ali život u šezdeset i sedmoj nauči čovjeka da sluša ne samo ono što netko govori, nego i ono što stoji iza tih riječi.
Nedavno sam pomislila da bih mogla dati priliku jednom poznanstvu. Nekoliko dana pisanja, jedan duži telefonski razgovor. I onda – hladan tuš. Ne zbog neke svađe, nego zbog one dobro poznate rečenice između redaka: „Ja znam što tebi treba i ja ću te promijeniti.“
Zastanem i ne vjerujem. Netko tko me nikada nije ni vidio, tko ne zna težinu mojih koraka, misli da čarobnim štapićem može prepraviti 67 godina života. Uvjerava me da su moje granice samo u mojoj glavi, da bih trebala drugačije razmišljati, drugačije osjećati, valjda i drugačije disati – po njegovoj mjeri.
A ja u sebi gledam sav onaj put iza sebe. Gledam godine kada sam sama podizala dijete, kada sam češće bila gladna nego sita da bi ono imalo sve što mu treba. Osnovna škola, pa glazbena. Gimnazija, pa srednja glazbena. Muzička akademija. I danas, kad pogledam svog sina, njegovu divnu ženu i njihovo četvero djece, ne tražim medalju ni pljesak. Ali znam koliko je znoja, odricanja i kičme ugrađeno u te temelje.
I onda dođe netko tko se hvali svime što ima i misli da se čovjek u ovim godinama može preodgojiti u dva sata razgovora. Pa danas više ni mojoj desetogodišnjoj unuci ne možeš tek tako nametnuti nešto što ona neće, jer već ima svoj mali, čvrsti karakter – a netko bi mijenjao ženu koja je na svojim leđima iznijela cijeli jedan svijet!
Nisam se naljutila. Nema u meni ni bijesa ni potrebe za raspravom. Samo sam se kulturno zahvalila na vremenu, poželjela svako dobro i otišla.
Ostao je samo onaj tihi žal, ne za njim, nego za tim kratkim trenutkom u kojem sam pomislila da bi moglo biti drugačije. Ali nema veze. Bolje je ostati vjeran sebi i svojoj tišini, nego pristati na to da te netko kroji po svom kalupu, a da te zapravo nikada nije ni upoznao.
Zato danas, uz ovu pjesmu koju Amira Medunjanin donese onako kako samo ona zna – ravno iz duše – puštam da prođe i ovaj dan. Neke pjesme nas podsjete na one kojih više nema, neke na one koji nikada nisu ni trebali ostati, a neke samo potvrde da je srce još uvijek živo i da osjeća.
A to je, na kraju dana, jedino važno.

dobro si ucinila arapo...

Jesam Confa.....ne treba to više nema u ovim godinama..no ..poštovanom gsp.želim svako dobro kao i svima koje voli:-))

Draga moja arapo, šaljem ti veliki zagrljaj. Nadam se da su obje operacije završene uspješno, a gospodina ne bih komentirala.;)

Lavish..hvala ti...druga op.još čeka 09.12. ali..i to bu došlo i nadam se dobro prošlo:-))))

Držim ti fige!

Hvala..ja bi radije da je već sutra jer stalno sam u podsvijesti u tom već poznatom trenutku ali..i to će proći:-)

Da, sve prođe. Proći ćemo i mi, sad mi pada na pamet citat Mese Selimovica, ali da ne davim više. Uzivaj u ovom danu.:) I svakom koji dolazi.:)

Hvala Lavish ..i tebi želim svako dobro:-))

Hvala.:)