Godot samo što nije

Sinoć oko devet sam otvorio frižider. Pogledao sam unutra. Zatvorio sam ga.

Deset minuta kasnije ponovno sam ga otvorio. Ništa se nije promijenilo. Zatvorio sam ga.

U pola deset otvorio sam ga treći put. I tada sam, stojeći u kuhinji u gaćama, osvijetljen onom hladnom žutom lampicom, shvatio da gledam televiziju. Frižider je televizor s jednim programom. I ja sam njegov najvjerniji gledatelj.

Program je uvijek isti. Igraju isti glumci, već mjesecima.

Glavnu ulogu ima pola limuna. Leži na drugoj polici, okrenut prerezanom stranom prema dolje, kao da se srami. Ne znam kad sam ga prerezao. Ne znam za što sam trebao drugu polovicu. Ali ova je ostala, smežurana i mudra, kao starica na klupi koja je sve vidjela.

Pored nje senf. Kupio sam ga za kobasice 2024. Kobasice su davno pojedene, a senf je ostao, napola pun, s onom suhom koricom oko otvora. Nikad ga neću baciti. Bacam senf tek kad mi ga netko drugi baci.

Kečap stoji naopačke, kao gel za tuširanje kod mene u kupaonici. Valjda je to obiteljska tradicija. Sve što je na izmaku kod mene stoji na glavi i čeka da se dogodi čudo.

Tu je i jogurt. Jedan. Gleda me. Zna da ću mu, kad ga otvorim, polizati poklopac. Bez obzira na stanje računa.

I onda, na dnu, u ladici za povrće, živi nešto zeleno. Nekad je bio peršin. Danas je to samostalan ekosustav. Ne diram ga. Ima svoja pravila.

I svejedno, svaki put kad otvorim vrata, ja se nadam.

Ne znam čemu. Da će se pojaviti nešto novo. Da je netko, dok me nije bilo, ubacio pečenu piletinu. Da se pola limuna pretvorilo u tortu. Da ću ovaj put, kad se upali ona lampica, ugledati odgovor na pitanje koje nisam znao da postavljam.

Jer, budimo iskreni, nitko ne otvara frižider zato što je gladan. Kad si gladan, znaš što hoćeš. Uzmeš, pojedeš, gotovo. Frižider se otvara kad ti je dosadno. Kad ti je prazno. Kad ne znaš što bi sa sobom, pa tražiš nešto, bilo što, što bi popunilo taj mali hladni prostor u tebi.

I frižider to zna. Zato je hladan. Zato ima lampicu koja se pali samo kad ga ti otvoriš, kao da kaže: "A, opet ti. Dobro, gledaj."

Primijetio sam i da ga češće otvaram kad sam sam. Kad imam društvo, frižider mi uopće nije zanimljiv. Ali u utorak navečer, kad nitko ne zove, a na mobitelu je sve pročitano, frižider postaje najbolji prijatelj. Uvijek je tu. Uvijek ima svjetla za tebe. Doduše, uvijek ti pokazuje isto, ali barem ti ne kaže da si dosadan.

Pa sam jutros donio odluku. Neću ga više otvarati bez razloga. Samo kad sam stvarno gladan.

Otvorio sam ga u sedam ujutro. Iz navike. Pola limuna me pogledalo. Kimnuo sam joj. Zatvorio sam vrata.

Odluka je i dalje čvrsta. Kao i ona s vrećicama.

A vi? Koliko puta navečer otvorite frižider, a da ništa ne uzmete? I tko kod vas glumi glavnu ulogu? Kod mene je to pola limuna. Ona će me nadživjeti.

Za glazbenu slušaonicu:

Sutra u Boogaloo - EKV Krug
Tko znam shvatit će

"Kao da sam umoran
i kao da sam star
kao da je dosadno
i suviše da znam

Ovaj krug sam skupio
i opet sklopio
on me voli, on me nosi
on mi oprašta"

Link