Godot samo što nije

Jutros sam objavio priču o frižideru. O polovici limuna koja me gleda s druge police, o senfu iz 2024., o kečapu koji stoji naopačke i o peršinu koji je u međuvremenu postao samostalna država. Karikatura. Fikcija. Onako, za jutarnju kavu.

Do popodneva je pola limuna dobila psihijatrijsku dijagnozu. Ja zajedno s njom.

Naime, na jednom drugom blogu osvanuo je tekst o tome kakva žena bi mogla podnijeti "jako neurednog" čovjeka. Zaključak autorice: samo ona "sa istom dijagnozom". Uz preporuku da taj čovjek "proradi malo na higijeni" i pitanje gledaju li mu se "gaće danima". U komentarima je pojašnjeno da biser još piše o tome "s ushićenjem".

Priznajem, prvo sam se nasmijao. Pomislio sam: evo, moj frižider ima recenziju. Pola limuna ušla je u književnu kritiku.

Onda sam napravio grešku i odgovorio. Napisao sam da su najbolji komentari onih koji ne kuže da je pisanje fikcija. I tu je, kako se kaže, počelo.

Priznajem, i ja sam u tom prepucavanju rekao koju težu riječ. Nisam ponosan na to. Čovjek sam od krvi i mesa, i kad ti netko na javnom mjestu piše o tvojim gaćama, ne odgovaraš uvijek kao lord u fraku.

Ali onda je stigla rečenica zbog koje pišem ovaj tekst. Prenosim je točno, bez ijedne izmjene:

"Da sam ja zlobna osoba, vidio bi ti Vrapče, a tamo su ti sve dobrice."

Prije toga je autorica napisala da radi s pacijentima.

I tu meni prestaje biti smiješno.

Za one koji nisu iz Zagreba: Vrapče je psihijatrijska bolnica. Mjesto gdje se liječe ljudi koji su bolesni, a ne ljudi koji nekome idu na živce na blogu. I kad netko tko kaže da radi s pacijentima napiše "vidio bi ti Vrapče", to nije šala. To je poruka: imam moć, i mogla bih ti napraviti nešto. Netko će reći da je to samo izraz. Možda. Ali svatko tko je ikad imao nekoga bliskog na liječenju zna da se time ne prijeti.

A ova rečenica nije napisana bilo kada. Napisana je ovih dana, dok cijela Hrvatska gleda snimku iz psihijatrijske klinike u Jankomiru i pita se kako je 32-godišnji Kristian Josip Periš ondje izgubio život. Protiv četvorice medicinskih tehničara vodi se istraga, a obitelj i dalje traži odgovore. U tim danima, kad ljudi s pravom strahuju što se može dogoditi iza zatvorenih vrata psihijatrije, netko tko kaže da radi s pacijentima piše drugome "vidio bi ti Vrapče". To meni nije izraz. To je prijetnja, i to podla.

I tu je druga stvar koja me ljuti, možda i više od prijetnje. Psihijatrijska bolnica i dijagnoza kao uvreda. Kao da je bolest nešto čime se maše kad ponestane argumenata. A na ovom istom mjestu ljudi pišu o usamljenosti, o depresiji, o teškim danima. Ako se "dijagnoza" i "Vrapče" koriste kao batina, onda je jasno zašto se ovdje o osjećajima ne piše.

A nakon svega toga, naravno, uslijedilo je i ono najbolje: "nisi samo ti u pitanju". Tekst o neurednom čovjeku koji piše o frižideru s ushićenjem, objavljen par sati nakon mog teksta o frižideru, nije bio o meni. Valjda je bio o nekom drugom piscu frižiderskih priča. Ima nas puno. Osnovat ćemo udrugu.

Ne pišem ovo da bih tražio podršku ni da bih nastavio svađu. Pišem jer neke stvari treba nazvati pravim imenom. Ismijavati nečiji tekst je u redu. Ne svidjeti se nekome je u redu. Napisati da je netko neuredan, dosadan, smiješan, i to je u redu, ako ti je baš potrebno. Ali prijetiti nekome psihijatrijom, pa se praviti da se nije dogodilo, to nije humor ni kritika. To je podlo.

Razgovor sam spremio i prijavio administratorima. Iskreno, razmišljam i o tome da ga odnesem policiji, jer prijetnja psihijatrijom od nekoga tko tvrdi da radi s pacijentima za mene nije sitnica. A tu, na blogu, stavljam točku. Više neću odgovarati ni komentirati tamo.

A moj frižider? Pola limuna i dalje stoji na drugoj polici. Okrenuta prerezanom stranom prema dolje. Sad mi je jasno zašto. Srami se, ali ne zbog sebe.

Vi koji čitate, hvala vam. Na smijehu, na komentarima, na tome što znate razliku između priče o frižideru i nečijeg života.

I zato vam dugujem iskrenost: ovo je moj zadnji tekst ovdje. Ne zato što mi je ponestalo priča. Pola limuna, Ljiljana i plava čarapa imaju ih još puno. Nego zato što ne želim pisati na mjestu gdje se na priču o frižideru odgovara dijagnozom, a na argument prijetnjom psihijatrijom. Dok god ovdje pišu osobe poput autorice tog posta, ja ovdje neću pisati.

Ko me želi čitati, zna gdje sam. Vrata Tri metra ljubavi uvijek su otvorena. Ondje nema carine, a ni Vrapča.

Za glazbenu slušaonicu:


The Dead South - In Hell I'll Be In Good Company

Link

Potpuno si u pravu, njena izjava je u najmanju ruku skandalozna. Prijetiti nekom ko piše šaljive blogove (ili je neuredan), smještanjem na Psihijatriju je gaslighting i vrlo uznemirujuće.

Btw, dobronamjerna opaska; limun je imenica muškog roda.;)