Do Dugava dva putića, a ona k'o iz crtića
Nedjelja. Jedan sat popodne. Upravo sam ručao. Ne pojeo, nego ručao, onako kako ručaju ljudi koji znaju da danas više neće ništa korisno napraviti. Ležim na kauču kao pregrijani tuljan na santi leda, a vani pada kiša. Ne obična kiša. Ona zagrebačka jesenska, koja ne pada nego cmolji. Sitna, hladna, uporna, kao bivša koja ti šalje poruke u dva ujutro.
I tipkam s jednom ženom s Iskrice.
A žena, ljudi moji, žena luda. Poslala mi je snimku kako pleše na pozornici u Hardu dok DJ pušta muziku. Na pozornici! Ja gledam tu snimku i mislim si: ovo je ta. Ovo je moja frekvencija. Zajebavamo se, smijemo se, i onda ona napiše onu rečenicu od koje se svakom iskričaru zaledi krv u žilama:
"Mogli bi nekad na kavu."
Nekad. Na Iskrici "nekad" ima isto značenje kao "sljedećeg života". Ljudi su na Iskrici umirali čekajući "nekad". Ima ih tamo, kosturi pred ekranom, još uvijek online.
Pitam je odakle je.
"Iz Dugava."
Dugave. Ja živim na jednom kraju Zagreba, a Dugave su na drugom kraju. Ne drugom kraju grada, nego drugom kraju poznatog svemira. Između nas je Sava, tri presjedanja, dvije vremenske zone i jedna promjena godišnjeg doba. Kad netko iz Novaka ide u Dugave, obitelj mu se oprosti na peronu i da mu sendviče za put.
I tu, u meni, s punim želucem, na kauču, po ovoj kiši, probudi se on. Čovjek od akcije. Mali Ivica koji ne zna što znači "nekad".
I ja ustajem. Kauč za mnom plače.
Jakna, kišobran, mobitel. Nju ne pitam ništa. Ona i dalje misli da sam na kauču i da pričamo o koncertima.
Bus do Dupca. Sjednem, tipkam.
"A koji ti je bio najbolji koncert ove godine?"
Vani kiša pada sve jače. Noa je negdje kod Sesveta počeo slagati životinje u parovima. Ja tipkam o EKV-u.
U Dupcu četvorka. E sad, ja sam do tad mislio da je najsporije prijevozno sredstvo u Hrvatskoj HŽ. Bio sam u krivu. HŽ je Formula 1 u odnosu na četvorku u nedjelju popodne. Četvorka ne vozi, ona razmišlja. Stane na stanici i razmišlja o životu. Krene, pa se predomisli. Ja tipkam, a pored mene neki djed pušta bradu. Kad smo krenuli, bio je obrijan.
Negdje kod Zavrtnice već je bio treći mjesec putovanja. Hrana je ponestala, voda je ponestala, posada se pobunila. Ozbiljno sam razmišljao da se okrenem i vratim doma kauču koji me još uvijek čeka, vjeran kao pas. A onda mi ona napiše nešto duhovito i ja se sjetim zašto sam krenuo. Nastavljam. Kolumbo je imao lakše. Barem nije morao presjedati na Glavnom kolodvoru.
Glavni kolodvor. Presjedanje. Kiša više ne pada odozgo, nego sa strane, odozdo i iz smjerova za koje nisam znao da postoje. Kišobran mi služi uglavnom kao dekoracija. Bus za Dugave. Sjednem, mokar, pobjednički raspoložen.
I onda, onako usput, kao da me baš briga, pitam je:
"A gdje se u Dugavama uopće može na kavu? Onako, za nekad."
Ona mi napiše ime jednog kafića u centru Dugava. Zapamtim ga kao što golub pismonoša pamti adresu.
Izlazim iz busa. Dugave! Zemlja obećana! Klečnuo bih i poljubio asfalt, ali bio je mokar. Nađem kafić, uđem, sjednem, naručim kavu, kišobran naslonim uz stol. I napišem:
"Dobro, ajmo. Dođi."
Ništa. Tišina. Vidim je kako gleda u ekran i misli: još jedan Iskrički Casanova koji u trenirci s mrljom od ajvara piše "dođi" kao da je u francuskom filmu.
"Dođi. Tu sam."
"Šta?! Stvarno?!"
"Stvarno. Hoćeš fotku iz kafića?"
E, za taj trenutak bih dao pola plaće. Da vidim njezino lice. Da vidim ženu koja u nedjelju popodne, po potopu, sazna da joj neki lik s drugog kraja svemira sjedi u kvartovskom kafiću i pije kavu.
Došla je. Za sat i pol.
Sat i pol, ljudi. U sat i pol četvorka stigne iz Dupca do kolodvora, a to je već nešto. Ja sam u tih sat i pol popio dvije kave, pročitao sve novine u kafiću, uključujući i jedne od prošlog utorka, naučio cjenik napamet, proučio rješenje o radnom vremenu i saznao kako se zove vlasnik. Konobar me počeo zvati imenom. Još pola sata i dao bi mi pregaču i krpu.
A onda su se otvorila vrata. I ušla je ona. I kunem vam se, kao da je izašla iz crtića. Ne pitajte me kojeg, ja sam generacija Baš čelika i Pink Pantera, ali tako je izgledala. Kao da ju je netko nacrtao rukom, toplim bojama, usred tog sivog nedjeljnog kafića u kojem je do tada jedina boja bio moj nos crven od hladnoće.
Sjedimo, pričamo, smijemo se. Ona još uvijek ne vjeruje da sam došao. Ja još uvijek ne vjerujem da je došla. Kaže mi da je to što sam se jednostavno pojavio osvojilo. Da je to rijetkost. Ja kimam glavom kao da to radim svaki dan, a u sebi računam kako ću se vratiti doma prije Božića.
I onda, kako i priliči jednoj pravoj priči Malog Ivice, dođe kraj.
Kiša je u međuvremenu stala. Oblaci su se razmaknuli. Dugave su zasjale. Možda je i sunce provirilo, ne znam, bio sam zaljubljen u trenutak. Pozdravimo se ispred kafića, ja krenem prema stanici lagan kao pero, ponosan kao pijetao, s osjećajem da sam ovaj put nešto u životu napravio kako treba.
Na pola puta do stanice shvatim.
Kišobran.
Kišobran je ostao u kafiću. Naslonjen uz stol. Kao vjerni pas koji čeka gazdu koji se neće vratiti.
A nebo? Nebo je točno čekalo da dođem do stanice. I onda je netko gore rekao: "Sad!" Nije to bila kiša. To je bilo kao da se netko istuširao direktno na mene. Biblijski. Sedam dana i sedam noći stalo je u petnaest minuta čekanja busa. Ljudi pod nadstrešnicom su se pomaknuli od mene kao da sam zarazan.
A ja stojim, mokar do gaća, i smijem se kao budala.
Jer znate što? Neke kave ne počinju s "nekad". Neke počinju s "evo me, tu sam". I ako vas to košta jedne kiše, tri presjedanja, sat i pol jučerašnjih novina i jednog kišobrana, čisto je jeftino.
Do Dugava dva putića, a ona k'o iz crtića.
A kišobran i dan danas čeka u Dugavama. Ako ga vidite, recite mu da se ne ljutim. On je barem ostao tamo gdje je bilo lijepo.
Za glazbenu slušaonicu:
Dr. Project Point Blank ~ A Song For V.
Link
17.11.2026. u 14:20 | Dodaj komentar
I? Kada je druga kava?
Autor: confessing | 17.11.2026. u 15:15 | opcije
To je priča od prošle godine. Možda baš nekako u ovo vrijeme i zato sam je napisao iznova.
Druga kava (čitaj budweiser u Route 66 i večera u jednom finom restaču gdje se papao fini grill) uslijedila je tjedan dana poslije a nakon toga ghostanje.
Autor: touchmefeelme | 17.11.2026. u 15:24 | opcije
znaci ostala je samo prica....
Autor: confessing | 17.11.2026. u 15:29 | opcije
ali lijepa prica ...
Autor: confessing | 17.11.2026. u 15:30 | opcije
Da, svi ostavljaju lijepe priče iza sebe umjesto da ih žive.
Autor: touchmefeelme | 17.11.2026. u 15:40 | opcije