(6) Da se ne zaboravi... Jablanica

Jablanica
Područje općine Jablanica smješteno je na koljenu rijeke Neretve. Grad Jablanica je važno prometno čvorište, kroz njega prolazi željeznička pruga i magistralna cesta Sarajevo-Konjic-Mostar-Ploče. Od Sarajeva Jablanica je udaljena 82 km, a od Mostara 46 km. To je izrazito planinsko područje s nalazištima poznatog jablaničkog kamena.
Na početku svoje vladavine, ban Stjepan II. Kotromanić (1322.-1353.) osvaja te krajeve i oni ulaze u sustav bosanske srednjovjekovne države. Konjički franjevci pastoriziraju katolike na području jablaničke općine, a u Konjicu je osnovan franjevački samostan u XV. stoljeću. S turskim osvajanjima katolici postaju manjina, a tek polovicom XIX. stoljeća iz južne Hercegovine, dolinom Neretve, počinju se vraćati. Od matične župe u Konjicu godine 1917., nastaje nova župa u Jablanici. Prvi svjetski rat, zatim glad i epidemija smrtonosne "španjolske" gripe usporili su prirast hrvatskog pučanstva. Drugi svjetski rat bio je posebno krvav na jablaničkom području. Bilo je mnogo ubijenih, poginulih, ranjenih i nestalih. "Bitka za Neretvu" bila je vrlo značajna, poznata i po borbi za ranjenike. Uspomena na te borbe njegovala se u Muzeju revolucije (komunističko-partizanske) u Jablanici, koji je danas u rasulu, a u vrijeme ratnog sukoba između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka - bio je zatvor za Hrvate.
Nakon prvih višestranačkih izbora, održanih 1990. godine, na kojima su većinu glasova dobile političke stranke SDA i HDZ, Stranka demokratske akcije, kao vodeća politička stranka, nije poštovala pravo predstavnika srpskog naroda i nije im dopustila da sudjeluju u konstituiranju lokalne izvršne vlasti. Ni Hrvati u tome nisu bolje prošli jer su najveći dio mjesta u izvršnoj vlasti i općinskoj upravi preuzeli Muslimani - Bošnjaci. Zbog toga je dolazilo do manjih nesuglasica.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u 33 naseljena mjesta općine Jablanica živjelo je ukupno 12.691 stanovnik, a od toga 9.099 su Muslimani - Bošnjaci ili 71,69 posto, Hrvati - 2.291 ili 18,05 posto, Srbi - 504 ili 3,97 posto, a 797 ostali ili 6,28 posto. Površina općine je 289 km2, gustoća naseljenosti je 44 stanovnika na jedan km2 .
Srpsko ratno zrakoplovstvo 1992. godine u dva navrata raketira prostor Sovićkih vrata na kojem pripadnici HVO grade put nazvan Put spasa. Pred kraj te godine, pripadnici lokalnih postrojbi Armije BiH u selu Sovići presreću i pljačkaju kamionske konvoje koji idu Putem spasa prema Sarajevu i srednjoj Bosni. Ekstremisti iz tih postrojbi, na kontrolnom punktu u selu Ostrožac, ubili su jednog vojnika HVO-a, a jednog ranili. Nepoznata naprava eksplodirala je 12. prosinca 1992. godine uz vanjski zid katoličke župne crkve u Jablanici, sagrađene 1917. godine. Od eksplozije su popucala stakla triju prozora, a manje su oštećeni oluci i fasada crkve.
Od tada rastu napetosti između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka. Njih povećava predstavljanje javnosti tzv. Vance-Owenova plana, koji dijeli Bosnu i Hercegovinu na deset provincija. Još uvijek donekle tolerantnu atmosferu bitno narušava akt Predsjedništva BiH u ožujku 1993. godine s potpisom Alije Izetbegovića, kojim se za predsjednika općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor imenuje dr. Safet Ćibo, a smjenjuju se dosadašnji predsjednici u Konjicu i Jablanici, iako su bili Muslimani - Bošnjaci, zato što su surađivali s Hrvatima. Dr. Safet Ćibo rođen je u Konjicu, njegova supruga u Jablanici. Radio je u Konjicu kao liječnik, kirurg-ortoped. Novi predsjednik dr. Safet Ćibo obraća se radijom pučanstvu i kaže: "U Bosni živi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjere". Ti događaji unose veliku pomutnju medu hrvatsko stanovništvo koje osjeća da mu se pokušava osporiti pravo na nacionalni identitet. Javlja se i polarizacija među vojnim formacijama na tom području (HVO i Armija BiH). HVO se povlači na sjeverozapadni dio općine Jablanica htijući tako izbjeći latentnu opasnost sukoba s postrojbama Armije BiH, u čije redove se mobilizira sve više ljudi sa strane, prvenstveno velik dio muslimansko - bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne. Vojne postrojbe Hrvata, HVO, povlače se, a civilno stanovništvo bježi na sigurnija područja.
Nagovještaj otvorenih sukoba između Muslimana - Bošnjaka i Hrvata u Jablanici bio je događaj 13. travnja 1993. godine. Tada je zatvoren kontrolni punkt Armija BiH u Jablanici: Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO planuo je 16. travnja 1993. u neposrednoj blizini Jablanice. Tada su Muslimani - Bošnjaci uhitili oko 400 Hrvata, i smjestili ih u "otvoreni logor". Hrvati zauzimaju Soviće, a Muslimane - Bošnjake smještaju u jedan zaselak tog sela; nitko nije maltretiran.
Dok su vojnici HVO-a 19. travnja 1993. pretresali muslimansko - bošnjačke kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe Armije BiH ubio dvojicu vojnika HVO-a. Tada je došlo do žestokog oružanog sukoba. HVO-ovi vojnici spalili su sve muslimansko - bošnjačke kuće u Sovićima i Doljanima, kao i dvije džamije. Civilno muslimansko - bošnjačko stanovništvo seli se na područje općine Gornji Vakuf i u Jablanicu, a zarobljeni vojnici Armije BiH su u zatvoru.
Tada muslimansko - bošnjačke vlasti Jablanice uhićuju prvu skupinu Hrvata i zatvaraju ih u spomen - objekt Muzej u Jablanici. Hrvati koji su ostali pod vlašću Muslimana - Bošnjaka izvrgnuti su velikoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretresaju se njihovi stanovi, oduzima im se pokretna imovina, u njihove stanove useljavaju se Muslimani - Bošnjaci izbjeglice. Za Hrvate se formiraju dva logora na području općine Jablanica, jedan u gradu, u Muzeju, drugi u selu Ostrošcu. U Ostrošcu su zatvarani hrvatski civili i iz Konjica i iz Jablanice. U travnju i svibnju 1993. godine Hrvati su potpuno eliminirani u selima Donja Jablanica, Krakovo, Žuglići, Šabančići, a nešto kasnije i u Ostrošcu.
Ti nemili dogadaji prouzročili su sastanak političkih predstavnika Hrvata i Muslimana - Bošnjaka; dogovaraju se o miru, o prekidu sukoba između dvije vojske. Mate Boban i Alija Izetbegović 25. travnja 1993. godine potpisuju u Zagrebu zajedničku izjavu o prekidu svih sukoba između HVO-a i Armije BiH.
Doljani
Napetosti i sukobi između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka dosežu vrhunac užasnim pokoljem i ubijanjem hrvatskih ljudi, paljenjem i pljačkom hrvatskih domova u Doljanima, selu općine Jablanica, s većinskim hrvatskim stanovništvom. Doljani su doživjeli stravičnu tragediju krajem srpnja 1993. godine, kada su postrojbe Armije BiH napale ovo selo i privremeno ga osvojile počinivši stravičan pokolj. Doljani su u popisu stanovništva 1991. godine imali 1.049 stanovnika: 708 Hrvata ili 67,49 posto, Muslimana - Bošnjaka 326 ili 31,07 posto, ništa Srba, a ostalih 15 ili 0,14 posto. Doljani su 12 km udaljeni od Jablanice (zapadno), a u njima je sjedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji i nju obslužuju bosanski franjevci.
Župa Doljani nastala je 1882. godine, župna crkva izgrađena je 1892.-93. godine, a obnovljena 1910. Budući da je crkva bila u trošnom stanju, 1973. godine je podignuta nova, prema projektu arhitekta R. Mandića. U sklopu nove župne crkve podignuta je i vjeronaučna dvorana, a godine 1989-90. građena je nova župna kuća, koja još nije dovršena. Župa Doljani imala je 1895. godine 754 vjernika, 1935. 1.583, a prije domovinskog rata oko 1.000 vjernika. Župnik je za tragedije u Doljanima bio fra Vlado Koštroman, rođen 1939. godine u Bjelavićima, općina Kreševo.
Združene muslimansko - bošnjačke oružane snage su 28. srpnja 1993. godine ujutro opkolile Doljane. Bili su to pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnici MUP-a BiH iz policijske stanice u Jablanici, pripadnici poznate "Zukine vojske" i naoružana skupina Muslimana - Bošnjaka iz sela Jelačići. Oko 10 sati združene snage, među kojima su bili i Behrem Beća, Ismet Eglenović zvan Pegla, Amir Halihodžić, nadimkom Prpa, Jusa Kevrić i drugi, počeli su oružani napad na osobe hrvatske narodnosti i svu njihovu imovinu. U selu je bila nejaka postrojba HVO-a, koju su sačinjavali mještani, a koji nisu bili profesionalni vojnici, nego domobrani koji su branili svoje kuće i živote. Pred užasnom spoznajom da će biti pobijeni, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman, u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika i drugi ranio jednu osobu na stražnjem sjedalu.
U tom oružanom napadu na Doljane ubijeno je i masakrirano osam civila i 33 pripadnika HVO-a, domobrana. Muslimansko - bošnjačke snage su odvele preživjele mještane Hrvate u logor u Jablanici, zvan "Muzej".
Zločin muslimansko - bošnjačke vojske u Doljanima otkriven je l. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodili vojnici HVO-a. To je područje posjetio i Miljenko Lasić, brigadir HVO-a, koji je poslije iznio svoje dojmove o stratištu. "Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su Muslimani - Bošnjaci počinili na području Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje dva dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se uspjela probiti iz sela, ali je iz zasjede sačekana i pobijena. Nad mrtvim tijelima muslimansko - bošnjački vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su djelomično i spaljena. I to im nije bilo dovoljno za njihove niske strasti i bolesne mozgove, nego su pojedine leševe još i minirali, kako bi i oni koji budu kupili leševe također nastradali" - kazao je brigadir Miljenko Lasić, zapovjednik zbornog područja HVO-a jugoistočne Hercegovine.8
Pred predstavnikom Komisije za ratne zločine HR HB, Mirza Ovnović, sin Ragiba, policijski rezervist iz Jablanice, rođen 1961. godine i otac šestoro djece u zapisnik je posvjedočio da su ga Merso Munikoza i Rafik Kevrić pozvali da sudjeluje u napadu na Doljane. Po njegovom svjedočenju, policijske postrojbe i postrojbe 44. brdske brigade Armije BiH krenule su prema naselju Krkača-Doljani pod zapovjedništvom Sene Munikoze, Edina Bešića, Senada Džina i Enesa Kovačevića. Po selu su pucali tromblonima i minobacačima. On svjedoči da je u Krkači-Doljani ubijen Ivica Tomić iz Jablanice i da je tu ranjen Ivan Žarić, zvan Maran. Ranjeni Maran je odveden u ambulantu u Jablanici, dobivao je infuziju, ali jedna žena, Muslimanka - Bošnjakinja, iščupala je crijevo infuzije koju je primao i nakon toga je umro. Mirza Ovnović priznaje da je i on sudjelovao u pljački kuća u Doljanima.
Prema podacima Komisije za ratne zločine HR HB osam je poginulih civila u Doljanima: Ruža Čolić (1921.), Igor Lebo (1978.), Iva Pavlović (1930.), Anica Ripić (1934.), Martin Ripić, (1933.), Nedjeljko Soldo (1933.), Andrija Stipanović (1931.) Pava Stipanović (1942.). Ti civili su mučeni pa ubijani, ženama je rasparan trbuh, jednom muškarcu je na pola odsječena glava, drugi je zaklan. Pripadnici postrojbe HVO-a iz Doljana, njih 33, smrtno su stradali na razne načine; neki su poginuli izravno u borbi, drugi su ubijeni iz zasjede, a najveći dio je mučen prije strijeljanja, neki su nastradali od eksploziva, neki su bili goli ili u gaćicama pa ime se po tijelu vide tragovi udaraca. Nekoliko vojnika je kastrirano, skoro svima je ispod tijela postavljena mina zvana "kašikara" da bi stradali oni koji ih budu pokapali. Svjedoci iznose da je Slavko Stjepana Vrljić, rođen 1968. godine, pripadnik bojne "Mijat Tomić", nudio Jusi Kevriću, pripadniku Armije BiH, da mu poštedi život, u zamjenu za svoj ugostiteljski lokal i osobni automobil. Na tu ponudu on je odgovorio da može birati između pojedinačnog metka i rafala. Na livadici Žabljak, tik do šume, Ismet Eglenović Pegla, ubio je Antu Ivana Žarića, rođenog 1965. godine, pripadnika bojne "Mijat Tomić" Hrvatskog vijeća obrane.
Na području općine Jablanica smrtno je stradalo više hrvatskih civila pod nerazjašnjenim okolnostima. Pero Antunović, rođen 1912. godine, iz mjesta Ustirama, općina Prozor, bio je zatočen u logor "Muzej" i tu je umro, a razlozi nikada nisu objavljeni. Jozo Miličević Lukin, rođen 1929. godine u Doljanima, uhićen je 28. srpnja 1993. godine u rodnom selu. Pripadnici Armije BiH su ga zatočili u logor "Muzej", gdje je preminuo 19. veljače 1994. godine uslijed loših uvjeta smještaja i nedostatka hrane koju su mu sustavno uskraćivali logorski čuvari. Andrija (Ante) Rogić, rođen 1945. godine, stanovao je u Donjoj Jablanici, gdje je i ubijen tijekom svibnja 1993. godine. Ubili su ga pripadnici Armije BiH. Pero Šarić, Hrvat, također civil, rođen je 1910. godine, u Grabovici, općina Mostar, gdje su pripadnici Armije BiH počinili strahovit ratni zločin. Njega su vojnici Armije BiH uhitili i zatočili u logor "Muzej" u Jablanici. Tu je, nepoznato kojega datuma, umro iz nepoznatih razloga.
U Doljanima je živjela i Anica (Jurina) Šitum, rođena 1913. Nju su 28. srpnja 1993. uhitili vojnici Armije BiH i doveli u logor "Muzej" u Jablanici u kojem je preminula 28. siječnja 1994. godine. Logorske vlasti i čuvari sustavno su joj uskraćivali hranu. Uvjeti u logoru bili su vrlo loši pa je i to uzrokovalo njezinu smrt.
Među osumnjičenima za zločine u Doljanima su i komandant IV. korpusa Armije BiH general Arif Pašalić, komandant jablaničke 44. brigade zvane "Neretva", Enes Kovačević, zamjenik komandanta brigade, Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna "Glogošnica", Ekrem Kevrić i "Sovići" Džemal Ovnović, Emin Zebić, zapovjednik Stanice javne sigurnosti i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić Cicko. Kao ratni zločinac osumnjičen je i Behrem Bećir - Beća, koji je rođen u selu Jelačići, općina Jablanica, 1944. godine, nastavnik tjelesnog odgoja, oženjen, otac četvoro djece, poznati planinar, alpinist, pred početak rata direktor Osnovne škole "Suljo Čilić" u Jablanici. On je predvodio, 28. srpnja 1993. godine, diverzantsko-terorističku akciju 44. brdske brigade Armije BiH iz Jablanice, gdje je u stravičnim ratnim zločinima većina žrtava masakrirana.
Posebna je odgovornost za pokolj Hrvata u Doljanima dr. Safeta Ćibe, ratnog predsjednika općina Jablanica, Konjic i Rama/Prozor. Unatoč masakru u Doljanima i toliko hrvatskih žrtava, dr. Safet Ćibo uputio je, zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem, čestitke sudionicima akcije. Čestitka je upućena tog kobnog 28. srpnja u večernjim satima u Dnevniku lokalne CTV-Jablanica, kojega je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH. Pohvaljuju se svi sudionici akcije "oslobađanja" Doljana - pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku se dalje govorilo da se proširio prostor Republike Bosne i Hercegovine, da su borci za deset minuta rastjerali ustaše, da su u svemu poštovali ratna pravila i da civile nisu dirali. Hrvat M.Z. svjedoči da posjeduje dnevnik press-službe 44. brdske brigade Armije BiH, kojeg je snimio na video kasetu 28. srpnja 1993. godine navečer oko devet sati.
Kao što rekosmo, jablaničke muslimansko - bošnjačke vlasti su u poznatom Muzeju revolucije napravile logor za zatočene hrvatske civile i vojnike.
S područja sela Doljani nakon masakra u "Muzej" je dovedeno 350 hrvatskih civila i vojnika, a u njemu je već bilo još toliko uhićenih Hrvata. Medu novouhićenim Hrvatima bilo je 58 djece, 10 trudnica, a s njima su bile njihove majke, bake i djedovi. Uhićenici su bili smješteni u predvorju Muzeja s granitnim pločama i na stubištu, bez grijanja, imali su malo pokrivača, stalno su bili izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumu zgrade bila su 62 zarobljenika HVO-a. Svako jutro oni su morali ustati u tri sata i pješačiti više od šest sati do Pisvira da bi prisilno radili. Prema brižno pripremljenom planu, 31. listopada 1993. godine, zatvoreni pripadnici HVO-a zaskočili su dvojicu naoružanih pratilaca, koje su razoružali, vezali žicom, začepili im usta i ostavili ih pokraj puta. Tom prilikom skupina od 22 zatočena pripadnika HVO-a uspjela je pobjeći. U zatvoru su se pojavile uši, žutica, svrab (scabies) i brojne kronične i akutne bolesti.
M.Z., jablanički Hrvat, u svome pismenom iskazu od 19. ožujka 1994. godine opisuje stanje u gradu, teški položaj Hrvata u njemu, svoj prisilni rad i napokon uhićenje. Na dan Male Gospe, 8. rujna 1993. godine, on je s bratom i još nekolicinom Hrvata u Jablanici uhićen. Izjavljuje da su neki iz skupine uhićenika davali novac da bi izašli iz zatvora i u tome su uspijevali. On opisuje kako su iz zatvora u selu Butorović-Polju, općina Konjic, dovedeni u jablanički zatvor Hrvati, od kojih je jedne večeri jedan ranjen, a drugi zadavljen. Jedno vrijeme zatvoreni su Hrvati bili smješteni u crkvi u selu Drežnici, gdje su tučeni i mučeni. Jednog dana skupina mladića Muslimana - Bošnjaka ušla je u crkvu i uništila sav crkveni inventar, sva vjerska znamenja i sve predmete.
"Neočekivano, 4.11.’93. godine, nas sedam odvode u zatvor u Muzej, a 14.11. pridružuju nam se i ostali iz Zukine baze u Donjoj Jablanici. Za vrijeme boravka u Muzeju, četiri mjeseca, nikad nisam izašao vani. U sali nas je ukupno bilo 21. a prostorija nije imala prozora, tako da nismo znali kad je dan, a kad noć. Većinu vremena smo morali ležati, jer nije bilo prostora za hodanje. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata smo tri puta po dvije minute puštani u WC, a u međuvremenu sve potrebe rješavali bismo u sali. Posjeta je bila dopuštena svakih 15 dana, samo najužoj rodbini. Hrana je bila užasna, nedovoljna i jednolična" - tako svjedoči M. Z.
Sažetak o stradanju Hrvata s područja općine Jablanica

ubijenih Hrvata s područja općine Jablanica je 69, od toga je 15 civila, a sedam žena,
ranjenih civila - l8,
zatvorenih civila u logoru "Ostrožac" - 75 ,
zatočenih civila u logoru "Muzej" - 350,
djece u logoru "Jablanica" - 69,
silovanih žena u logoru "Muzej" - dvije,
muškaraca vojnih obveznika, u logoru "Muzej" bilo je 85, a od njih je 48 kasnije proglašeno vojnim ratnim invalidima radi surovog i neljudskog ponašanja.
umrlih u logoru "Muzej" je šest ,
zatočenih civila u "Jablanici" - 623,
zapaljenih kuća u Doljanima je 50, devastiranih 206, zapaljenih javnih objekata 11, devastiranih javnih objekata sedam,
broj zapaljenih kuća u selima Mrakovu i Žuglićima te u Jablanci 55,
prognanih Hrvata je 2.100,
crkva Sv. Ilije u Doljanima je izrešetana i demolirana, a tako i župna kuća.

06.04.2009. u 14:27   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Trenutno nema niti jednog komentara

Dodaj komentar