Ne čini drugima ono što ne želiš da čine tebi

Često mislimo da znamo što volimo dok jednom ne odlučimo isprobati nešto novo... Naš svijet se najčešće kreće oko onoga što nam je poznato, postajemo robovi rutine (s istim ljudima se družimo, na ista mjesta izlazimo, istim stazama šetamo....)a pojma nemamo da je iza ugla možda nešto bolje Zato neka nas ne bude strah promjena. Uvijek sam nakon njih mogla više, postizala bolje i bila sretnija... tko zna? Skrenite iza ugla....mozda se i vi ugodno iznenadite..

Jutro alekx:) Ja skrenula, pa nahebala. Šalim se. Dok smo živi, ne treba se bojati promjena. Samo hrabro se usude izaći iz svog sigurnog okruženja. Lakše nam je uljuljati se u našu svakodnevnicu. Treba početi drugačije razmišljati. Možda nam se dogodi nekaj epohalnom:)

Slazem.se...postali smo robovi navika....dobro si rekla...uljuljkali smo se.:) ajmo.vec danas.npr. uciniti neku malu promjenu...promijeniti rutinu. Makar i u hrani iili picu. I to je promjena..ili se.javiti ovdje nekome tko nam se svidja ;)

Alex, poticajna si. Super:)))

To je fino u teoriji, pa čak i u praksi možemo se uvjeravati da radimo promjene. No u biti često ne volimo promjene iako se uvjeravamo da iste činimo. Uvjereni smo da ih činimo. Čak i ako se odlučimo na promjenu, ista brzo izvjetri. Zašto je to tako?
Prvo jer u biti ne znamo točno što želimo, svidjelo se to kome ili ne, drugo jer idealiziramo, treće jer volimo poznato, četvrto lijenost. Svaka promjena trebala bi biti odluka. No kako ljudi često zaborave što su zaboravili, odluka prerasta u trening odluke.
A kako se držati odluke? Pa, ona bi trebala biti nesloboda u mogućnosti odlučivanja. Dakle ako smo nešto odlučili da bude tako, onda bi to trebali sprovesti pa makar nam se to u određenoj točci ne sviđa. Ako želite skrenuti desno, nakon 20 metara, nešto nam se neće svidjeti pa ćemo skrenuti u nešto poznatije. A što će se dogoditi lijepo ili ništa? Ne znam. Možda je čar u tome ne znati.

hm..ima nešto u tvojoj teoriji mandarineto? ali, poznato je da naš mozak sinapsama juri svaki dan našeg života! istim stazama, ali isto tako radeći i nove. bitno za dobar život je jednako obnavljati stare i raditi nove! kada to u prakticiranju života i činiš onda to otprilike izgleda prilično ležerno...ne siluješ se na odluke već one dolaze same od sebe...a onda nešto lijevo što smo onomad silno htjeli al nismo učinili, učinimo iznenada tek tako, ničim izazvani! ili obrnuto. kada shvati čovjek (istina možda i prekasno da puno toga djelatno promijeni) da se ipak sve u životu događa s razlogom (najviše učimo iz svojih pogrešaka), onda se pomiriš s tom činjenicom i ležerno živiš! nema više silovanja, prihvaćaš uglavnom sve što dolazi ili kad odlazi...sve češće i sve više vidiš u tome ljepotu prolaznosti! i sve više uživaš i u svojoj prolaznosti, s natruhama trajanja! dobar je to život koji uključuje jednako utabane staze (npr imam rituale kao jutarnje pijenje kave, odlasci u šetnje gotovo na uvijek ista mjesta). ali jednako tako i nove izazove, pa ću otići na kavu sa svojom frendicom koju znam 40 godina ali i sa čovjekm kojeg sam tek upoznala na iskrici, plesu ili slično. nažalost, da bi mogao tako živjeti to pretpostavlja osobnu slobodu (da nisi rob rada, djece, obitelji) kao i materijalnu (da ne moraš crnčiti po cijele dane i da si možeš priušitti poneki izazov)! no, najviše mi sami sebe omeđujemo jer nije nemoguće zato što je nemoguće već je nemoguće zato što mi mislimo da je nemoguće! zato, imaš moje odobravanje alex! svaki novi dan, kad silazim sa kreveta onako bosih nogu je izazov....kao da ne znam da li ću stati na meki tepih ili bodljikavu žicu? ali znam, jer ja znam da je uglavnom to moj izbor da li ću uopće zagaziti ili odustati? ono što je neminovno, ne možemo promijeniti (čak niti sebe uglavnom) ali ono što možemo..mijenjajmo!

I JA SAM SKJENUJ IZA UGJA KAD ONO PJOMJENA...
OKJENUJ SAM SE I NATJAG GDE SAM BIJ

o tome se može filosofirati danima, o tome se pisalo i piše se u inim new age praksama.
I naravno govori se najviše o promjenama,radu na sebi,a iz toga izlaze forsrianja, koja ne znam točno kamo vode.
Kako kaže A.W., osnovno je znati što želimo, no uglavnom znamo što ne želimo. A u onom dijelu što želimo, kaže postoje tri faze u ne znam što želim, početna (vrludanje), srednja (istraživanje) i zadnja (selektiranje).
Jedino što u biti na neki način možemo mijenjati smo mi sami, a to bi prnestveno značilo poimanje doživaljaja oko nas, ali i doživljaja unutar nas samih, što nam je u suštini važno a što ne i ako jest nešto važno , da li je to zbilja baš tako važno kako mislimo da jest. A onda i naravno sve druge stvari koje nas koče , predrasude, strahovi, zaključci, nesogirnosti, neodlčnosti.
Jer ostala je ona dječja pričica o ptici koja nervozno otvara ladice unutar nas. Dosta ju je teško slušati što u stvari želi.

Kao što rutina može sputavati, tako i promjene mogu biti odraz, ne samo znatiželje i potrebe u stjecanju novih iskustava, već i bijeg od osobnog nezadovoljstva

Svatko od vas je u pravu...Meija...ne znam tko bi od nas bio zadovoljan dugo u svojoj rutini...bez trunka promjena i skretanja "iza ugla"...

Alex, rutina kao nešto uhodano, poznato i dobro, prestaje to biti u trenutku kad smo je ili prerasli ili nam se više ne sviđa iz x razloga. Do tada ne primjećujemo rutinu kao nešto negativno, već suprotno.
Svaka promjena, uglavnom/najčešće, kako god, inicirana je potrebom da nešto/netko bude drugačije, bolje naravno, u skladu s našim potrebama, željama...
I zato je tu zamka, s promjenama
Jedino nije ako možemo jasno odrediti što i kako, i najvažnije - zašto (ne mislim na promjene bez kojih se niš bitno u našem životu ne bi promijenilo, osim trenutnog gušta koji, je, nije zanemariv :)