Invert of the Triangle

Jebote, (nakon toliko dugog nepisanja, ja pocnem prosto (a ne jednostavno)) o cemu sam ja sve pisao u one dane svoga rastepenoga nadahnuca.

Ima tu svega. Neka promisljanja o vjeri, nevjeri, vjevericama i inim subjektima i ostalim vrstama.

Moje pjesme su jos uvijek tu i podsjetnik su mi na neka stanja izvan mene izazvana.

Zapravo, ja za svoje pjesme i ne volim reci da su pjesme. Pjesme pise Arsen Dedic. Pardon, pisao je.
Ako tko ne zna, Arsen je umro. Tko to ne zna, neka dalje i ne cita. Volim reci da su to zapisi. Zapisnicar sam, a ne prokleti pjesnik.

Kakav dan danas. Bio sam na rijetko pristupacnom vrhu duboke...
I bila to visina il dubina meni na isto dode. Samo da nije sredina.
A nije sredina.

Dosavsi, nakon petnaest godina penjanja i probijanja tih nepristupacnih staza, tik do vrha, glas mi kaze da se vratim.
Zasto? Nisam mogao stupiti na taj trokutasti vrh, jer je svet.
A na svete je vrhove grijeh se penjati.

Neke pojave u zivotu, jer su savrsene, treba ostaviti da takve i ostanu.
Bile su savrsene i prije mene...bit ce i nakon mene.

Jer ono sto volis, moras moci i ostaviti. Zauvijek.
Tada je ljubav sveta.

Kao i vrh divnoga i savrsenoga Trokuta!