Čovječe, kakav blog!

...načinje ozbiljne teme. Možda kao protuteža ovom prelijepom proljeću (ja vam uopće ne vjerujem da je ovo stvarnost... toliko je lijepo da nemam riječi, to su nekakvi zalasci sunca, te krošnje cvijetne... pa svako malo nikne neki cvijet u vrtu... i valjda me jebe taj kontrast. Koliko ljepote... Nevjerojatno... Meni se nekad plače od ljepote. I to pitanje koje zasad ne jenjava: a što je falilo tako strašno da si morao napraviti to tako najstrašnije... o debeljuškastim nožicama naše bebe da ne govorim, o tome da je naučio ljubiti se tj. pocuclati ti obraz slinavo i reći "daaaaa" što znači dragi/draga... ne, evo, kao da sam stavljena u nekakav najljepši film da bih dušu još uvijek opterećivala paklom njegove psihe, kojem ne samo da nisam doskočila nego ga niti slutila u ovoj mjeri.)

Svakako, osim "sitnog detalja" da njega nema, a ne samo da ga nema nego taj odlazak gadno zvoni, u nevjerici koja zapravo ne jenjava... ostvareni su manje-više svi moji životni snovi, iznad svih mojih očekivanja. Čak su mi danas tri mala Roma preslatka rekla "teta, imaš jako dobar auto!"- kitu moju bih ja to ikad kupila, to su njegovi izbori, palio se na marke i fensi stvari, ja sam klošarski tip. Eto, sve mi je cakum-pakum sredio, napravio najslađu bebu koja postoji i zaključio da je život sranje. Znam se nekad pitati bi li što bilo drugačije da sam bila spektakularnija, bolja, impresivnija, pametnija, ljepša, nježnija, grublja,... Ali toliko znam, ne bi. Da je išta izvana moglo utjecati na njega, bio bi to njegov sin- kojeg je navodno želio zadnjih trideset godina, oduševljavao se njime i govorio da je isti on, gromko mu pjevušio "mili Bože pogledaj na Liku što je stvori mom sinu na diku" i sve to njegovo već... što sam ja čak i voljela, bio mi je frajer s tim svojim furkama, zavoljela sam sav taj folklor oko Like.

Fora je u tome da sam tako malo znala o njemu, a mislila sam da znam sve. Nudio mi je apsolutne, kompletne laži. Nekidan sam saznala njegovo pravo radno mjesto. O zdravstvenim situacijama iz ladica. Ja jednostavno nisam išla za tim da sere, zašto bi pobogu srao, pa sve je govorio toliko detaljno i staloženo... Jebote, što se mora uzimati privatni detektiv, što moraš podmititi nečijeg doktora da ti otvara zdravstveni karton, jesam li trebala haltati potajno njegovu rodbinu (za koju me, ali nije mi bilo sumnjivo, upozorio da im ne prilazim zbog nekih tobož' davnih obiteljskih svađa). I ono što me u svemu tome jebe- ako si toliko lagao, je li i svako "volim te" bilo fejk.

Svi o toj situaciji imaju mišljenja, ali pogodilo me što je više njih meni bliskih a inteligentnih i životno pronicljivih, nezavisno jedni o drugima, reklo sljedeće:
"bio je u kurcu, i ovo mu je bio eksperiment bi li se što promijenilo da dobije dijete... ti ili neka druga, manje važno".
Njegov mi je psihijatar dao naznačiti da je po pitanju žena bio "površan i kompulzivan", u smislu ne vjeruje da je ijednu puno doživljavao. Ono što mi je strašno, to je da sam mislila da se baš...doživljavamo.
I on je trebao biti meni (ali ne znam je li to računica, ako sam i ja dala sve što imam i došla biti Ona Njegova Neka, i ... prilično sam onako... sve?)... trebao mi je biti baš to što je ispalo da radikalno nije: uz klince i mene, naš, s nama...

Ostala sam otvorenih usta, s dvomjesečnom bebom u rukama, loveći po dvorištu bosonogog šokiranog starijeg sina, pridržavajući se još uvijek za ranu od carskog reza, u nevjerici buljiti u prizor obješenog čovjeka.
S kojim sam za cca 1h trebala krenuti na pedijatrijski pregled bebe i imali smo dogovoreno da ćemo u gospićki pub na kavu.
Još danima je ostao otvoren ovaj laptop na stranici gdje sam guglala bijelu obleku- naime, tih je dana u zanosu govorio o tome da se moramo vinčat pa ću bit "BeBe" (B.B.) a da i jesam beba jedna.
Tek nakon par dana, po običajima u crnini, gasila sam prozorčić s bijelim haljinama i torbicama.
A ugasila sam time i neke snove.

Prvi instinkt sviju je bio da mi govore "vrati se u Zagreb, imaš pobogu svoj stan, makni se iz te uklete kuće, šta ćeš tu među tim seljacima, treba ti muška ruka, nije to za ženu"...
Malo pomalo, odlučila sam se uloviti sa svim svojim strahovima, neznanjima i nesposobnostima za život u Lici.
Ne znam ni sama je li mi ovo ostavio kao teret ili kao sve što sam željela (osim njega, osim ljubavi, osim onog da se i ja, sve ovolika konjasta, malo ušuškam pod rame čak od moga šire).

Ponekad sam sjebana i umorna. Ponekad sam prkosna i sva high od inata.
Ponekad računam koliko još baš MORAM živjeti dok klinci budu dovoljno veliki da im ne trebam a onda dabogda me nešto udari i pas mater više svemu kad je tako nenormalno.
Ponekad brijem da sam nešto sjebala gadno u prošlom životu, da sam ostavljala žene u nevoljama, tko zna što sam, je li to reinkarnacija?
Nakon tih brija, a ne traju nego pola minute, popijem čašu kristalno čiste ličke vode i kažem si "budi bistra, kobilo".

Razbistrim se i odlučim da nemam pojma zašto i kako, ali da je upravo ovako, i da sam puno ljepša kad se smijem, a i imam čemu.
Nedostaje li mi? A što ako i da, isto je.

Link

:(

Suicidni gen. Nemoguće ih je spriječiti da odu...čak ispada da je sebično zadržavati ih kad samo žele da odu. Pusti ga iz sebe i slavi svoj život...

Znaš kaj Zmijček!
Pred pola sata sam se gutila radi tebe..sada sam plakala radi tebe i odi vrit:-((
No...po ne znam koji puta kažem da si ti jedna jaka žena i sve ti možeš...to je jednostavno život i dat nam je takav i moramo ga živjeti.Djeca te svaki dan iznova dižu da živiš život...i ..najlakše je odustati...treba znati živjeti ...a ti živiš!!

Užas, to napraviti djeci, da to vuku cijeli život!

A ti, ma nisi ti tu ništa mogla. I nije bilo do tebe i u vezi s tobom.
Bilo je u njegovom mozgu.
Dobila si novu šansu da opet budeš sretna.
Iskoristi je.

hvala vam, najiskrenije

malo mi je u kurcu da tu mračim i opterećujem, stvarno više volim zajebanciju.
oprostite u biti za ove tekstove jer malo su morbidni kao i sama situacija jbg.
imam problem IRL mračiti ljude time, pa nekad dođem ovdje i prospem to pa mi bude full lakše

ispričavam se i zahvaljujem, oboje zbilja iskreno. hvala vam na prijateljstvu.

ma daj, pa kome ćeš ako ne nama na blogu? ovo je pravo mjesto za istresti svoj teret...sve ostaje među nama :)

istina, naši smo :))))) :*

razumijem, al strašno mi je žao

i vjerojatno u nekom pomaknutom smislu, ima smisla, da si nemreš, jer nemreš, to sve na miru procesuirati, jer je proces za ponoreeti..

pazi na se , ljubi decu :hug:

e i da, ajd sad sa tim pisanjem i presipitivanjem
da li, zašto kome i kaj bu ko..

mislim, piši
kaj te briga
ako ti je ok, lakše, ovako onako, piši, makar da tak dio izađe van
i to je besplatna :) terapija, dok je