Čovječe, kakav blog!

Uđem u neki dućan jer su u izlogu lutke obučene kao babetine, to je ono što mi treba jer u Lici i nemam života osim sahrana i sudova raznoraznih. Treba mi nešto ozbiljno i tamno. Crno. Inače, na dan kad se on ubio jutro sam provela na Aboutyou sajtu guglajući bijele haljine i pičke materine. Ispostavilo se da je, u svom suicidalnom umu, zapravo srao o tome da ćemo se ovog proljeća vjenčati i krstiti dijete jer... tako to hoće samoubojice, kaže mi jedna kolegica, malo srati prije nego što odu. Večer prije je pojeo četiri vrećice gumenih bombona (inače je pazio na vitku liniju i nikad nije jeo slatko) i cerekao se kao lud na brašno. Mislila sam: veseli se bebaču. Pojma nisam imala. Da me sad vratiš u te dane, ja i dalje ne bih skužila. Tek kasnije sam u ladici vidjela buntove psihijatrijskih nalaza- ima tu svega, ali i prethodnih pokušaja. Lagao je i srao do beskraja, prije mjesec dana sam saznala njegovo pravo radno mjesto, puno toga vjerojatno nikad neću saznati niti me briga.
Ovog sam proljeća primijetila da bijelu haljinu nisam obukla ja, ali zato jesu krošnje jabuka, krušaka, šljiva ili koji god kurac da su ova stabla. Naslijedila sam i voćnjak, dabogda propao što se mene tiče. Da nije i djetetovo, puno tog bih ja sravnila sa zemljom, a prvo te voćke koje su nosile moje vjenčanice i rugale se što je mene dopala crnina.

Pa eto, izabrala sam neku nakaradnu suknjetinu i bluzu kao da svoju tetku ili strinu oblačim. Mada, priliči to mojim godinama, blizu sam četrdesete. Moje je osobno ludilo što mi mozak nije prerastao 16-u, zato i živim tako usran život, jer vjerujem ljudima, vjerujem da je život lijep, stala sam na idealima i lijepim pjesmama, i vjerovala sam i njemu onako kako vjeruju gimnazijalke a ne žene koje bi, ako ništa zbog djece, trebale odrasti u nešto suvislo. A ja sam stala negdje na 16 i pol. I jednog ću dana morati smisliti jebeno dobru ispriku svojim sinovima, i unaprijed sam se pomirila s time da će mi zamjeriti. Ako je utjeha, oboje ih volim kao bogove, ako je utjeha više neću ništa ni s kim, ako je utjeha svakom ću ostaviti bar dvije nekretnine i platiti im privatne fakseve i sve što treba, eto ovaj kreten je, ispalo je, imućan. Uopće ih neću trovati svojim debilizmima i naivnim idealima, nadam se da će biti potpuno drugačiji od mene i smatrati me luđakinjom i kretenom, ja se prva takvom smatram i serem se na sve i jednu svoju logičku pogrešku, uključujući:
"ja sam s 47 godina sam jer sam čekao tebe i jedino što mi treba to je da imam dičicu, vidi ovaj zeleni raj, ti si moja vila".
Kako je dobro srao taj tip, svojim smirenim odmjerenim glasom, kako je dobro igrao predstavu o sigurnosti i miru i sreći, meni koja sam bila spremna raskrstiti sa svim zabludama promašenog svijeta i gradskog života i priče da mogu sama.

Kako je to meni sjelo, kao budali šamarčina, kako nije bilo bolje žene da bude glupa i naivna, od mene, ganute njegovim jednostavnim ličkim načinima, toplom tradicionalnošću. Čak je s Narodnog svirala "Ključ života" kad sam prvi put ušla u njegovu kuću. Što bi to bilo nego sreća? Sreća za mene, koja sam zaslužila, i sreća za njega, kojem je želim dati.
Što bi tu moglo poći po zlu?

----------------------------------------------------

Suknjetina i bluza su mi stajale kao krmači sedlo, kao prava pravcata babastrina, pleše mi to oko dupeta, noge kao štapovi ispod nakaradne suknje ispod koljena, platila sam taj užas iako bi netko meni trebao platiti za duševne boli što moram to sranje nositi, idem to odnijeti u gepek da što prije zaboravim na što to liči.
Imam ključeve za auto s onim gumbićima i nikad ne kužim koji je za što nego to klikćem kao debil, a često pokušavam ući i u tuđi auto (meni je sve to isti kurac, nedavno sam cca 10 minuta pokušavala ući u crni BMW, znam ulaziti i u tamnoplave Opele nekakve, moj je inače tamnosiva Insignia, meni je to zaista sve isto. Normalno, ne ulazim baš u crvene, žute i sl., ali te tamne ozbiljnije, bez greške pokušavam otvoriti. Ovaj put nisam imala taj problem, jedino što sam par minuta tražila gdje sam se u pizdu materinu uopće sparkirala, a onda sam krenula drkati s tim ključem. Iz nekog razloga znam i upaliti alarm ali ne znam kojim procesom, nekad jednostavno krene urlati alarm i ja samo kažem "marš u tri pičke materine" i nekak zgasim, a ni to ne znam kako. Samo klikćem. Inače taj auto izgleda kao kurčina, ovaj ga je lickao, a ja pošto mrzim taj auto tepem pepeo od pljuge na pod i nikad ga ne perem. Izgleda kao shit i boli me kurac. Kad se nakupi baš previše shitova onda zbog djece to sredim, ali imam neki hejt prema tom autu u zadnje vrijeme baš zato što ga je Ita volio. Trebala sam ga možda i prodati ali ne mogu.

Stojim iza tog debilnog auta ne bih li ta govna od bapske odjeće stavila u gepek i zaboravila dok ne budem morala na te prilike zbog kojih sam to ruho morala i kupiti.
Iza mene dolazi Zadranin kojeg sam sasrala u bircu.
-----------------------------------------

Pita me gdje sam otišla i da me tražio, da bi volio popričati sa mnom malo.
Kažem mu da žurim. Sladak je, simpatičan je, drag, možda nešto stariji od mene.
Da ćemo drugi put (mislim si: kurac, nikad više ovi šokovi vožnje do Zadra, baš je ružna i teška dionica btw), da mu se još jednom ispričavam.
Pita me jel bi me smio zagrliti malo ka tjovik.
Nasmijem se i kažem "a bi, bome bi, mogu i ja tebe?"
I zagrlimo se. Dugo, čvrsto, zdrobili smo se. Zagrlimo se ludi glasni Zadranin i ja sjebana ruina, zagrlimo se kao da je cijeli Svemir jedno. I sad se naježim.
Pita me broj. Razmišljam u datom trenutku da mu dam fejk broj, ali dam mu svoj.
Još i kažem ... Sva ta svoja klasična sranja- ako prolaziš Likom, .... pa onda krenem nabrajati: janjetina, šljivovica, pička mile matere...

Zvao me te večeri, nepoznat broj, vidim sličica na WhatsAppu, on je.
Razmišljala sam da li da ga nazovem, simpatičan je, stvarno.
Odlučila sam broj blokirati.

-----------------------------------------------

Za ovaj život je pizdarija dosta. Sve što sam lijepo željela i mislila ispalo je totalni horor.
Čija god da je ovo igra, ja ću odrobijati, ali više ne nasjedam na priču da je život lijep i da ima ljubavi.
Ne, moja djeca više neće vidjeti nijedan ljubavni promašaj debilne mame koja je zapela na 16 i pol, gimnazijskim pjesmama, Fellinijevim filmovima iz starog kina na Tuškancu, bolida koji se nadisao halucinacija Đorđa Balaševića i zamislila da je život lijep tko ga živjeti zna.

Mislila sam da znam. Danas znam da ne znam. Danas se bojim toga koliko jebeno ne znam. Koliko sam retardirana, glupa, jadna i idiot. Koliko sam imbecil u uvjerenju da je život lijep. Isti ovaj život, gdje postoje onkologije i bombe i gladna kosturska djeca- da, baš meni slijedi ljubav i obiteljska sreća, eto jer ja tako želim.
Hoćeš kurac mila moja.
Ali nećeš više.

Blokirala sam broj, blokirala sam sebe, i želim odrobijati dok moram, najbolje što znam, i da klinci budu OK.
Ja odavno nisam, nikad neću biti, ali ima jedna jebena stvar: 12 godina sam išla na dramsku kod čuvene Zvjezdane Ladike i uz malo teške šminke i banalnih blond lokni (koje su suštinski odvratne)... Život je karneval.

U sebi, ja sam zgađena svime skupa. Legitimno je da Edita Majić ode u samostan, legitimno je i da ja više ne vjerujem ni u što i ne usudim se ništa, nikud iz zone komfora, iz svojeg uvjerenja. S kim želim piti kavu? S BM, s njom jedinom znam na čemu sam. I vrijeme je da i ta neke stvari sazna, po mogućnosti u bluzi, suknji do sredine koljena i neudobnim ali odraslim cipelama za ženetinu.
Gdje sam? U kutu najusamljenijeg birca, s leđima okrenutim od svijeta, uronjena u knjigu, svoj svijet, razmišljam što ću za ručak, kojem klincu ću što kupiti, frendicama javljam da sam bolesna kad me zovu na kavu, muškarcima da sam pokojna i tipkam kao astralna projekcija.
Ako me itko pita što pijem, frende solnu kiselinu, samo mi se skini s pogleda.

Vrijeme ideala i ljubavi je završilo. Danas znam jednu stvar: ovo je ružan svijet, poligon teških iskustava, i najebao je tko se nada sreći, pravdi, ljubavi i skladu. Jadna mati takvom degeneriku, a moja je najjadnija što je rodila mentalno zaostalu jadnicu koja je proćerdala život nikad ne prerastavši 16 i pol, pa eto i pravda je da odjednom imam stotinu.
I imam.

Link
Miruj, počivaj u miru, niti sam te varala niti ću te ikad. Bezveze si se bojao smiješnih stvari, nekakve tobože moje mladosti, života, veselja... Ne, Ita, imam stotinu godina, sve si uspio, čega da te strah, miruj...
Kad si se ubio, inspektor koji te osobno poznavao ušao je u kuću vičući "je li ona živa? je li je ubio? tražite je"- našli su me kako spavam na katu ove velike kuće. Danima nisam oka sklopila zbog grizodušja što sam spavala a ne tebe spašavala, dok nisam pala u nesvijest od umora pa su mi dali nekih sedativa i onda sam se ispavala.
Odahnuli su vidjevši da sam živa i da mi nisi napravio ništa- samo si sebi. Meni ni dlaka s glave nije falila, kamoli da si me ubio... Selo i danas, do nepodnošljivosti i progona, priča da si se ubio zbog žene (mene).
A ti si se pokvareno smješkao s užeta. Imam stotinu godina i uopće nisam jedanaest godina mlađa, da bi se trebao bojati što činim i što mislim, i spočitavati mi, i strepiti. Stotinu punih si mi nabrao, ne ruža, godina ipak jesi.

izrazite se, želite li.
imate li slične aspiracije i stanja, stavove.
tu sam

nemoj se ljutit... ali ja san jednom na guglu pročito da ljubav postoji.

Svaki život sudba neka
lijepa ili ružna nama
pokrenuta i nepoznata
igrom ili slučajem
otrpljena ili uživana
svakom drugačija
plesom ili plačem
nama neshvaćena
sa nama zaigrana...
MelkioR

Niš se ne iščuđavaj, meni se čini da sam i ja zastala negdje ispod 20, gdje ti ne bi. Ali dobro je, zamisli da imam 75 normalnih godina...ubila bi se.

All of Me (w/lyrics) ~ Mr. Frank Sinatra

https://www.youtube.com/watch?v=iQSMiiLHEoU