Laprdanja starog prdonje.

Posjet rodnom gradu uvijek donosi neko posebno uzbuđenje, no kako prolaze godine razdvojenosti tako
i ta uzbuđenost biva dublja i intenzivnija.

Hodao sam Ilicom, od Trga prema Frankopanskoj, kad je prošla kraj mene. U prvi čas nisam je prepoznao,
a onda se munjevito upalila lampica u mojoj glavi i okrenuo sam se. Čini se da se isto dogodilo i u
njenoj glavi, jer se i ona okrenula.
Pogledi su nam se sreli i ...
Vratili smo se tih par koraka unazad i gotovo u glas rekli: "Pa jesi li to stvarno ti?"
Smjeh nam je zarobio lica.
Kava.
Pričamo jedno drugom o sebi, životu, djeci, poslovima ...

Nismo se vidjeli bar dvadeset i pet godina.

Nikada nismo bili ljubavnici, ali oboje pouzdano znamo da smo bili zaljubljeni jedno u drugo.
No čini se prerano.
Reče kako me se često sjeti, pa joj potvrdih kako i ona često meni dolazi u misli.
Rekoh: "Čuo sam da žene pamte samo prvog i zadnjeg, a ja nisam ni jedno ni drugo."

Pogleda me u oči i reče: "Neispunjene želje zauvijek ostanu čučati u nama."

skromno predlažem da izmijeniš naslov bloga u "čučavac" umjesto "Susret"...:P

:)

platonizam zaborava nema :)
mora da ste još uvijek nalik na sebe od prije 25 godina
jako dobro :)
a prepoznati se u prolazu nakon 25 godina ... munjevito...pa još uz kavicu priznati si kako često mislimo jedno na drugo
jako lijepo :)

Sudbina zapisana u zvijezdama i predložak za film ;)