Laprdanja starog prdonje.

Kiša je svu noć ispirala svijet, ali jutro je razmaklo oblake i podiglo sunce iznad Paga da pokuca na prozor djedove kuće. Brzo sam ustao u svježoj sobi i obukao se.

Izašao sam u dvorište, dohvatio vode iz gušterne, izlio je u limeni lavor i obavio jutarnju higijenu. Razbio sam jaja i pomješao ih sa pršutom i šparogama nabranim jučer.

Bio je to prvi od mojih sedam svetih dana samoće koje svake godine provodem na svojoj djedovini.

Navukao sam gojzerice, šiltericu i ruksak.
Uzeo štapove i krenuo u svoja lutanja po Velebitu.

Brat mi je dan ranije dao album Čede i Matije Antolića "Blues po domači" pa sam stavio sluške u uši i tiho preslušavao tu romantičnu priču koja je, istina, govorila o drugom kraju moje zemlje, ali istim stvarima koje sam ja osjećao na ovom kršu.

Hodao sam nekih sat vremena i uz put brao mlade šparoge, a onda sam naletio na napušten put koji je nekada morao biti cesta. Rubovi su bili omeđeni pravilnim kamenjem. Zamislio sam si da su to radili pravi carski cestari.

Znatiželja se probudila i morao sam saznati kuda vodi ta zapuštena cesta. Glazba koju sam slušao pomogla mi je vratiti se u prošlost i slike su stvarale same od sebe.

Već sam vidio dida kako s tovarom ide tom cestom i na samaru nose uje i sol, ribu, kože, vino ...
Putnike ... blago ... pokoju divicu povaljenu sa strane tog puta.

A onda na sred puta čempres. Raširio se i zagradio cjeli put. Zaobiđem ga preko oštrog kamenja i nastavim dalje.

Suhozidi se polako podižu i kako hodam oni se sve više približavaju putu. Odjednom je sve zelenije i kao da sam u Slavoniji, a ne na Velebitu. Sve se raširi i nailazim na jezerce. Obzidano, ali zapušteno. Pokriveno žabokrečinom. Već čujem duhove ovaca i koza kako se naguravaju oko vode ...

Hodam već dva sata i odlučujem odmoriti u hladu suhozida. Sjednem na travu i potegnem iz pljoske, pa smotam i zapalim jednu. Otpuhujem polako i uživam u dimu.

Krećem dalje, cesta se spušta prema moru. Prolazi kroz napušteno selo. Neke kuće izgledaju kao da im netko još uvijek dolazi, ali većina je odavno napuštena i ruševna. Jedna lijepa kamena, malo povišena ima razvaljen krov. Lim s krova leži zahrđao u travi, a vrata je bura odavno razvalila. Pogledam kroz otvor vrata i vidim unutra truo pod, na njemu jedna potpuno izbljedjela fotelja, prazan kredenc bez vrata i stol na dvije noge. Druge dvije su slomljene. Ne ulazim, jer mi se čini da bih uzbudio duhove unutra.

Oko kuće je puno šparoga i ubirem čitav pušlek, pa krenem dalje.

Čitavim putem primjećujem izmet raznih životinja. Znam da je planina puna života, ali znam i da životinje bježe od ljudi. Nastojim biti glasan i lupati štapovima kako bih ih na vrijeme upozorio.

Pokraj puta u kamenjaru vidim izdubinu u kamenu i u njoj navučeno lišće i travu. Tu inače spava lisica ili zec.

Sjetim se djetinjstva, djeda i njegove puške kojom je ubio divljeg zeca. Bilo mi je žao tog zeca toliko da sam plakao, a djed mi je rekao:
"On je htio da ga mi pojedemo. Zato je i došao ovamo i pokazao nam se. Inače ga nikada ne bismo vidjeli".

A onda stanem. Pet, šest metara od mene na sred puta gmiže riđovka. Brza je i u panici. Bježi od mene. Gledam kako nestaje pod kamenom i sjetim se svog prvog susreta sa zmijom, kako smo brat i ja na nju bacali kamenje. Na svu sreću nismo je pogodili i ona je baš kao i ova nestala u kamenjaru.

A onda pomislim kako je čovjek zapravo daleko opasniji za zmiju nego zmija za čovjeka. Jer zmija će ugristi samo kada više ne bude imala izbora, a čovjek, čovjek je spreman ubiti i onako, bez ikakvog razloga.

Već sam sasvim blizu moru i vidim malen, dragi gradić u kojem ću ručati, a onda krenuti nazad uzbrdo prema djedovini i duhovima mojih starih koji me čuvaju na putu.

Kao da su pisana moja sjećanja, obredna inicijacija,nedostaje samo poslije pješačenja a prije ručka božanstveni kupanac, iscjeljivanje ,
kombinacija planinarenja i mora , uz djedove znakove pored puta, neprocjenjivo

:)
https://www.youtube.com/watch?v=OvqIlap7uX4

Pozz , jazz.. ne znam kojim dijelom se ti penješ, ali me dio opisa podsjetio na "moj" komad planine.. kod Tulovih greda, kad se popneš i prijeđeš na ličku stranu..odjednom se, iz onog kamena na kamenu, otvori pogled na zelenilo i travnjake ..

(divlje šparoge s jajima i pršutom , zakon)!!

Gels, sve u svemu dobar starački album, jelda.

Alis, daleko je to od Tulovih greda i Like, ali kako god Velebit je predivan na svaki način.

da :)

https://www.youtube.com/watch?v=_SKCI8HeRPA

Još ga punim friško ubranim fotkama :)

Dreams is all I can give you - baš i nije dobro.

Bilo bi bolje "Dream is all I can give you" ili "Dreams are all I can give you"

može li

dreams are not all i can give you

ne znam , gramatički baš nisam doma
a i nećemo pretjerivat jel

još uvijek osjećam ritam :)

https://www.youtube.com/watch?v=FnMA5Z847CM

:)
https://www.youtube.com/watch?v=2M4p13MDjfY

Kad već voliš Havensa i ovaj moj frend bi ti se mogao svidjeti:

https://www.youtube.com/watch?v=hbT4ngWqmUY

A Drageca više volim iz suradnje sa Frangešom i Vargom.

https://www.youtube.com/watch?v=XDGZAX0Tuzw

Eric the delicious :)

izazvao mi je par uzastopnih valunga u par navrata :)

https://www.youtube.com/watch?v=hvQ5OlPtHBQ

Razočarana sam...nema komada u priči ;)

Kako nema? A ja?

:)