postumno

Kad se nađu ne znaju se rastat. I tako otkad su bili dječurlija. Između svaka dva nalaženja odrade po par brakova i dobiju nešto nejačadi. U razgovoru si dovršavaju rečenice i imaju zabavne tai chi chuan koreografije, a kad zajebu i dotaknu se ovlaš moraju odšutit par minuta i zapalit cigaru u stilu "jel i tebi bilo dobro".

Bit će da je on ili jako trezven čovjek ili smrdljiva kukavica. Jer, valja napomenuti, od puberteta su krenuli dijametralno suprotnim putevima. U konačnici... ili, tu negdje, na pola puta... imaš Skitnicu i Damu. A to je bitno manje zgodan setup u stvarnosti nego u crtanom filmu.

Nego, zna neko dobar talijanski restoran u Zagrebu? :D

Oprostite...

Čovjek s malenim škotskim terijerom se trgnuo. Djelomice je bio u mislima oko sastanka u tiskari, a dijelom je, ruku na srce, Franjo već i drijemao hodajući, čekajući da pas obavi nuždu.

Niz stazu mu je prilazio krupni muškarac u kožnom kaputu.

Možete li mi pomoći, molim vas... cigarete su mi tu u džepu...

Zarotirao se kako bi olakšao Franji da posegne u džep njegovog kaputa. Franjo izvadi cigarete, te zatim izvadi jednu i pruži je kako bi je čovjek prihvatio usnama.

Imate možda vatre? - promrmlja čovjek stišćući cigaretu u kutu usana.

Franjo se zbunjeno i, ruku na srce, pomalo sneno, osmjehne, pokazujući neodlučno kažiprstom na čovjekove goruće ruke koje je držao odmaknute od tijela poput žene koja čeka da joj se osuši lak na noktima.

Čovjek pogleda ruke i zatim s nerazumijevanjem vrati pogled na Franju, no prije no što je ovaj stigao išta zaustiti, čovjek u kaputu se poče smijuljiti preko cigarete.

E, jesam blesav... reče pošto je povukao prvi dim.

Ma ne misli čovjek... pomirljivo odgovori Franjo uz, ruku na srce, ponešto sneni, smiješak.

Do čovjekovih nogu dotrči mali smeđi pas, te poče njuškati Franjinu Bibu. Za nekoliko se trenutaka psi počeše razigrano natjeravati. Franjo otkači bibu s povodca.

Lijepo se igraju... reče raznježeno čovjek u kaputu.

Idete prema...? - mahnu rukom ostavivši plameni trag u mraku parka. Čuo se zvuk plamena koji je naglo povukao više zraka. Desna je ruka sada nešto jače plamtila i čovjek ju odmače dalje od sebe.

Franjo je doista krenuo tim putem, ka haustoru, stepeništu i Ivanki, koja je vjerojatno već zaspala uz reprize na televiziji. Dobila je dosta na težini ove godine i brže se umarala.

A koliko dugo već...? - prekide se Franjo u mislima na bezvolju svoje supružnice, pokazujući ponovno kažiprstom pomalo neodlučno i, ruku na srce, sneno, sad jednu sad drugu goruću ruku.

Od jučer! - vedro će čovjek s ljubavlju pogledavši jednu, pa drugu plamteću šaku. Desna je malo jače gorila. Udubio se u svoje buktinje i činilo se kao da Franju više i ne primjećuje. Pokušavao je izjednačiti intenzitet plamena mašući malo jednom, malo drugom rukom. Sada su obje raskošno gorile.

Franjo je osjećao toplinu koja je isijavala od njega. Pomisli kako je sve puno lišća i možda bi čovjeka valjalo upozoriti da bude oprezan, no odustane ugledavši njegov zaljubljen izraz lica dok je piljio u vatru koja mu je bacala nemirne sjene po licu.

Nije više imao cigaretu u ustima. Zacijelo ju je negdje odbacio putem. Franjo se osvrnu da vidi nije li odbačena cigareta počela tinjati negdje niz park u gomilama suhog lišća. Ljudi su ponekad bespotrebno nepažljivi, pomisli negodujući u sebi.

Stigavši do kraja parka, čovjek skrenu ulijevo, fućnuvši psu koji mu se u tren stvori kraj nogu, zadihan od igre s Bibom. Laku noć, sused! - reče, dok je Franjo tražio ključeve stubišta u baloneru.

Laku noć, laku noć! - odgovori Franjo, osmjehnuvši se ljubazno i, ruku na srce, pomalo sneno.

I tako. Iznikne taj čovjek odnekud iz ureda, preleti tih dva metra do moje stolice tako brzo da sam refleksno malo zalamatao nogama po tepisonu kraj divne agronomski dizajnirane stolice vrlo glupe boje na koju su me posadili beznadno pokušavajući skočiti na noge dok me nije počeo mlatiti po glavi, ali on se ukopao ispred mene nekako kao što ptica trkačica staje u onom crtanom filmu, munjevito izvukao odnekud ruku bez pištolja i uperio je u mene dok su mu čeličnoplave oči ispod oboda stetsona... hm.. nda... dakle, kad mi je zalamatao malo rukom počeo je ujednačeno govoriti ujednačeno strukturirane, pasterizirane, dugotrajno sterilizirane, homogenizirane... informacije, uz ujednačeni botox osmijeh. Malo prebrzo. I onda malo brže od toga. He don't lie, he don't lie, he don't lie... nda.
Pritvorio sam malo oči da ga ne vidim toliko puno takvog... brzog. I vitkog. I obrijanog. U stvari... preko puta mene je na stolici inventivne boje za čiju je odvratnost tvrtka zacijelo izdvojila solidan iznos nekoj mladoj i avangardnoj tvrtki za dizajn interijera sjedio vrlo lijepi bijeli štapni mikser, presavijen malo, blago pognut debljim dijelom prema meni, oštrica prekriženih i podvučenih pod stolicu koja... rekao sam već? nda. nije bila te sreće da postane nešto drugo. Uglavnom, najzad sam se oporavio od šoka i počeo razabirati što mi govori:

Štapni mikser SGH3219, Jurenović, Martin. Karakteristike: snaga 170W, max.20000 okretaja u minuti, jednostavno za čišćenje i održavanje, s ušicom za odlaganje.

Zatim je to ponovio. I nastavio ponavljati.

Počeo sam se osjećati pomalo prijateljskije prema njemu. Najzad, s obzirom na kontekst za koji će čitaoci ostati prikraćeni u cilju poticanja domišljatosti, ovaj je lijepi štapni mikser imao razloga recitirati svoje specifikacije.

Zašto ne bih bio prijazan prema njemu? Najzad, tako sam mnogo puta slušao kako mi netko neumoljivo ponavlja svoje specifikacije u situacijama kad sam, primjera radi, očekivao popiti gusti sok s ženom i umjesto toga doznao kako, kao svaka suvremena perilica rublja, i ona koristi napredni sustav uzemljenja i širok, prilagodljiv spektar programa vrćenja rupičastog lonca i oplahivanja istog vrućom i hladnom vodom koji odražava njen inventivan istraživački duh...

Penjao sam se na Samoborsko gorje u društvu poletnog motokultivatora, ugostio u staroj kući na moru snažnu hidrauličku prešu pocinčane oplate, kao student kopirao skripte od ubodne pile željne fiksiranja na kompatibilan nosač Black&Decker radnog stola i u to vrijeme uživao u pažnji dražesne ugradbene klimatizacije koja je neumorno radila na vlastitoj ugradbi i ujednačavanju klime u mojem neposrednom okruženju do neizdrživo ujednačene razine...

Svi su ti napredni i sofisticirani uređaji ispoljavali sklonost neumoljivom iščitavanju svojih specifikacija, pa se i dan danas divim svakoj od tih pločica... čuo sam ih tako mnogo puta da bih bez većih poteškoća mogao dati izgravirati neku i za sebe, tek toliko da i ja mogu zadivljivati nečim.

Ipak, bojim se da će mi se dogoditi isto što i s tetovažom koju sam si oduvijek htio napraviti ali nisam jer se s vremenom nakupilo previše crteža koje bih rado tetovirao, a kvadratura moje kože je od brze hrane i sporog ispijanja jako zaslađene kave s godinama tek neznatno porasla.

DP (Dugogodišnja prijateljica): Jooj, tak mi te bilo odma žal nekak kad sam te vidla...

JMPNZGV (Jedan moj prijatelj, ne znate ga vi): A? (Čitaj: :O?)

DP: Pa znala sam da nisi davno niš pod jaja stavil kad tak friško obrijan hodaš okolo...

 
 
Evo naše mlade
Opet mladoženji drobi
Kao da je uragan
prošao po sobi
 
Ovdje smrdi ko u krčmi
Kamo si mi s cipelom?
Dosta mi je više
skupljati za tobom
 
Izgledaš kao da si
spavala s cijelom ulicom
Dugo već to na glavi
češljaš samo vilicom?
 
Ruže su strunule
Tajne se rasule sobom
Dosta mi je više
skupljati za tobom
 
Rek'o sam ti stoput
za ta sranja s frižiderom
ne grebi vražji led
mojim naliv perom
 
Ovu rupu na Kozari Boku
treba raznijet' bombom
Dosta mi je više
skupljati za tobom
 
Znam da si me preveslala
Stani dušo malo
Uostalom, do mene ti nikad
i nije bilo stalo
 
Nađi si ti lijepo stan
Pa sve zatrpaj robom
Dosta mi je više
Skupljati za tobom
 
Skupi ti dušo svoje rođake
i cipele na šljokice i remene
I vjeruj mi, kad odeš
Nitko sretniji od mene
E, da mi te se riješit
Pa uživat... (ko te jebe)
S nekom koju
skupim poslije tebe
 
 
 
(hint: FF Coppola 1982 ;D)

Pahuljice padajte snježne i meke, na puste staze i... um... stazice ne-ke...

So going out. I ne samo zato kaj su mi ćelave gume :)

(fakat, lošu prvo)

a ostalo sam obrisao.

Bio je taj neki ćelavi profesor psihologije koji je isto radio one groteskne kolače od začešljane kose navrh glave i dolazio na predavanja u uniformi (maskirnoj), ne propuštajući zadihano i sasvim ovlaš vrlo glasno mrmljati kako je jedva stigao jer baš eto dolazi iz ministarstva obrane. A studošice su se cerekale. I onda je on crtao neki grafikon jednom koji dokazuje da je bolje prvo reći dobru pa lošu vijest ili obratno. Jer konačna razina zadovoljstva bude viša ako prvo kažeš dobru vijest. Ili lošu. Ne sjećaam se više, puno sam radio te godine a predavanje je bilo uvečer. amfiteatar. Dušu dalo za dremku.

I onda sad neki dan radim, sjedim za promjenu u zagrebačkoj mi jazbini i naiđem na to. Na service recovery paradox. Ako hotelskog gosta prvo zajebeš pa onda to popraviš brzo i uspješno, on je masu sretniji nego da je sve išlo glatko. Johnson dokazuje, Smithson osporava korištenu metodologiju, Wessonson primjećuje odstupanja koja... idem skuhat još kave.

A sve to uopće nje ono kud su mi misli otplutale žvačući mlitavi tekst koji će platit pivo i parizer. Ali moraš imat uvod. Ili ne moraš. Ne sjećam se više.

Dabogda imo pa nemo. Dabogda nemo pa imo. Garant je i maskirni psiholog tvrdil da prvo ide loša vijest. Provjerit ću.

In ancient Israel, it came to pass that a trader by the name of Abraham Com did take unto himself a young wife by the name of Dot.

And Dot Com was a comely woman, broad of shoulder and long of leg. Indeed, she had been called 'Amazon Dot Com.'

And she said unto Abraham, her husband, "Why doth thou travel far from town to town with thy goods when thou can trade without ever leaving thy tent?"

And Abraham did look at her as though she were several saddle bags short of a camel load, but simply said, "How, dear?"

And Dot replied, "I will place drums in all the towns and drums in between to send messages saying what you have for sale and they will reply telling you which hath the best price. And the sale can be made on the drums and delivery made by Uriah's Pony Stable (UPS)."

Abraham thought long and decided he would let Dot have her way with the drums. And the drums rang out and were an immediate success. Abraham sold all the goods he had at the top price, without ever moving from his tent.

But this success did arouse envy. A man named Maccabia did secrete himself inside Abraham's drum and was accused of insider trading. And the young men did take to Dot Com's trading as doth the greedy horsefly take to camel dung. They were called Nomadic Ecclesiastical Rich Dominican Siderites, or NERDS for short.

And lo, the land was so feverish with joy at the new riches and the deafening sound of drums that no one noticed that the real riches were going to the drum maker, one Brother William of Gates, who bought up every drum company in the land. And indeed he did insist on making drums that would work only with Brother Gates' drum heads and drumsticks.

And Dot did say, "Oh, Abraham, what we have started is being taken over by others."

And as Abraham looked out over the Bay of Ezekiel, or as it came to be known "eBay" he said, "We need a name that reflects what we are."

And Dot replied, "Young Ambitious Hebrew Owner Operators."

"YAHOO," said Abraham...

()

E da, moralo se dogodit prije ili kasnije... Batmanu je dopizdilo da Warner Bros masti brk koristeći njegovo ime i podiže tužbu pred međunarodnim sudom... vrlo ozbiljnu i nimalo neosnovanu.
http://encarta.msn.com/map_701510904/Batman_(city_Turkey).html
http://www.variety.com/VR1117995653.html
ak im prođe moram i ja ozbiljno porazmislit oćul više progledavat ovak olako Miki Mausu kroz šapice...

Teorija
Ako markerom napišeš riječ ljubav na baseball palicu i krckaš nekome rebra dok ne prizna da je ljubav vaistinu moćna stvar, možeš si pripisati titulu borca za emotivniju i ljubavlju prožetu sutrašnjicu ljudskog roda. Ako u razmatranje uzmeš i sportsku komponentu (pa makar bio i truli kolonizatorski američanski šport), očito je kako utjelovljuješ maksimu o zdravom duhu u zdravom tijelu, jer nema boljeg pokazatelja zdravog duha od sposobnosti za ljubav, pače sklonosti ispoljavanju dotičnog mu potencijala. Nadalje, traumatski pneumotoraks pruža kredibilitet dimenziji dosezanja vječnosti kroz ljubav "dok nas smrt ne rastavi" (podrazumijeva se vrlo žestoka ljubav jer su rebra elastična, a napuknuće obično nije dostatno za rupturu pleure i posljedično posezanje za vječnošću)

Empirijske zabilješke
Jednom sam u kafiću skroz dugo šutio s ženom. Ona je pila Jager a ja gusti sok. Pragmatici bi rekli da je šutjeti dugo beskorisno i predstavlja izvještačenu melodramatičnu sentimentalnost, bilo da se upražnjava u stvarnosti ili u pisanom osvrtu na neki događaj, no riječ je samo o onim pragmaticima nevještima šutnji. Drugi znaju da je takva primjedba neumjesna, jer ljudi šute dok ne odšute sve što su tom prilikom namjerili odšutjeti. Činjenica je kako se događaju i nesuvisle digresivne šutnje, no tako to ide u komunikaciji. E sad, ono što je zanimljivo je to da sam, nabacivši svoj prošlomilenijski kožni kaput na izlazu iz lokala vokalizirao prvo jedno "ej", a zatim i pitanje "znaš da te volim?". To se može pravdati činjenicom da je bila malo daleko da joj to šutnem i okrenuta leđima podizala ovratnik kaputa i namještala šal, no okrenula se i jako se lijepo nasmiješila, onako sve do očiju, žmirnula s oba oka odjednom iako nije bila od žena koje ne znaju namignuti, dapače... i zatim otišla niz Opatičku. Kad se vidimo uvijek se lijepo smiješi.

Otad je mnogo vode prošlo ispod većine mostova i više puta sam zatajio ljubav imajući u vidu kako je dosadno i mučno plijeviti s nje suvišne izdanke i konotacije da ne bi ozlijedili nekoga, a i puno sam puta potegao ljubav da nekog udarim njome. E sad, u svemu tome mi je krivo samo što sam je tako bez bojazni rekao ili odšutio relativno malo puta i još manje puta doživio da netko svojom reakcijom tako potpuno opravda moje povjerenje kao žena u sivom špricanom kaputu koja mi je okrenula leđa, podigla kragnu, prebacila kosu preko nje, popravila medenožuti šal i nekako poletnim korakom krenula niz Opatičku.

Leptiri i zebre i mjesečeve zrake i bajke se navodno se već dugo žale na mene. Kažu da se potajno divim snazi
Od sirove, nemušte vrste, kao u žohara.

Ma ne znam. Mislim kako je ona otišla na autobus onako rano ujutro s tom ofucanom torbicom, a meni je samo bilo zima za stopala i malo sam zijevao čekajući da se vratim u krevet. (Pred mnogo godina, da se razumijemo, samo što je poslije svaki put trajalo duže i bivalo lakše) Pravo imaju. Ko se mača laća, od mača pogiba, ali ko se sili divi, silnikom postaje... a to je gore. Silnici kroče samo silnicama. Ne plešu. Ne lutaju. Robuju bez svijesti. Automaton.

Onaj je bar pošao u Viennu, a ja samo ostao sjediti na rubu klizišta, potkrala mi se ta snaga kao podmukla greška koju toliko žude, a ja je samo neoprezno ignorirao. Koketirao? Treptao joj plaho? lol. Treba otvarati svoje rane da ostaneš unutar života, umble pie za humble pie. etimološka alkemičarska logika. sad će biti teško, bit ću i neiskren i nespretan dok ne povratim kakvu takvu formu. Daleko je od nas do filigrana, Palunko.

1. Two antennas meet on a roof, fall in love and get married.
The ceremony wasn't much, but the reception was excellent.

2. Two hydrogen atoms walk into a bar. One says, "I've lost my electron."
The other says, "Are you sure?"
The first replies, "Yes, I'm positive..."

3. A jumper cable walks into a bar.
The bartender says, "I'll serve you,but don't start anything."

4. A sandwich walks into a bar.
The bartender says, "Sorry we don't serve food in here."

5. A dyslexic man walks into a bra.

6. A man walks into a bar with a slab of asphalt under his arm and says:
"A beer please, and one for the road."

7. Two cannibals are eating a clown.
One says to the other: "Does this taste funny to you?"

8. A man complains, "Doc, I can't stop singing 'The Green, Green Grass of Home.'"
"That's the Tom Jones Syndrome," explains the doc.
"Is it common?" asks the man.
"It's not unusual," says the doc.

9. Two cows are standing in a field.
Daisy says to Dolly, "I was artificially inseminated this morning."
"I don't believe you," said Dolly.
"It's true, no bull!" exclaimed Daisy.

10. An invisible man marries an invisible woman.
The kids were nothing to look at, either.

11. Deja Moo: The feeling that you've heard this bull before.

12. A man takes his Rottweiler to the vet and says, "My dog's cross-eyed, is there any thing you can do?"
"Let's have a look at him." says the vet. So he picks the dog up and examines his eyes.
Finally, he says "I'm going to have to put him down."
"Just because he's cross-eyed?" asks the man.
"No, because he's really heavy," says the vet.

13. I went to buy some camouflage trousers the other day but I couldn't find any.

14. I went to the butcher's and wanted to bet him 50 bucks that he couldn't reach the meat on the top shelf.
He said, "No, the steaks are too high "

15. I went to a seafood disco last week and pulled a mussel.

16. Two Eskimos sitting in a kayak were chilly; but when they lit a fire in the craft, it sank, proving that you can't have your kayak and heat it too!

17. What do you call a fish with no eyes?
A fsh.

18. Two fish swim into a concrete wall.
One turns to the other and says, "DAM!"

Znam prepoznati kraj Hrvatske u kojem se kafić nalazi. U nekim županijama vrlo precizno. Pygmalion krčmi uz cestu. Možda vam se čini da je upotrebljivost ovoga (a zbog implicirane metodologije razvoja te vještine i sam razlog za ponos) u ovom slučaju dvojbena, ali to znači da nikad niste podigli pogled s ruba šalice i ostali zatečeni, autostoper izbačen na nepoznatoj zaobilaznici. Niste? Jeste? Nda...

Ustroj mojeg uma po prirodi je sve samo ne analitičan, moja je domena sjena, voda, introspekcija, žensko načelo, yin, bleeding hearts and artists, noć. Za ravnotežu trebam sunce. Zato pomno gledam. Krčme su prepoznatljive zato što ih oblikuju iste lokalne preference, isti tip ukusa, isti tip pomanjkanja istoga. Napokon, isti dobavljači knaufa, stolica, opreme. Konobarice su lokalne djevojke. U restoranima žene. U krčmama udovice. Alubravari su izučili zanat kod istih majstora. Ponuda voda je regionalno uvjetovana. I sokova. Alkohol rijetko pijem. U krčmama su lokalni ili manje lokalni gosti koji nose iste mirise, koji su pomiješani s mirisima u zraku, a oni su tako prepoznatljivi i tako različiti. Dovoljno je da se odvezete pedesetak kilometara i promijenit će se. Tragam za suncem u mirisima posjetitelja krčmi. Optimizam je pohvalna osobina. Pohvalite me dakle. Trudio sam se. Izmičem onoj kletvi... znate, ono "people are strange when you're a stranger". Dio mene ipak i dalje voli to što ostaju stranci. Familiarity breeds contempt, a ja sam humanist. Smijete se ceriti, i ja se cerim. Jako. Vidi se kako su mi se razmakli prednji zubi. Znam, vidim si njušku u velikom staklu kafića iza kojeg sporo promiču automobili.

Odvraćam pogled s konobarice i gledam TV. Desperados. Me gusta cantar el sol. Uskoro će devet. U deset bi trebalo obaviti neki posao ako pošalju. Stojim trenutak pokraj auta, osjećam kako mi se na dvodnevnoj bradi formiraju kapi. Zatim otvaram vrata, sjedam bočno, s nogama van auta. Tražim CD u džepovima nad sjenilom i čekam da svjež jesenji zrak s vjetrobrana odnese tragove disanja psa.

Provincija sa sobom nosi visoke stupove rasvjete samo na križanjima glavnih cesta i sada kad sam ga prošao cesta tone u mrak, uz tek poneko svjetlo uz dvorišta seoskih kuća s malim prozorima. Sjetio sam se ulične rasvjete iz prošlosti, na drvenim stupovima, bijeli plehani tanjuri za sjenilo i stakleni balon oko sijalice. Nostalgiju smatraju slabošću jer je adiktivna. Doista, slabost je kao što su slabost vino ili žene. Nekontrolirani produžetci strasti. S druge strane (što je možda relevantnije s obzirom na perverzni užitak koji izvlačim iz ovog nepisanja), vrijedi pamtiti kako je i svaki savjet tek jedan oblik nostalgije, te je dijeljenje savjeta poput izvlačenja prošlosti iz otpada, prošlosti koju prebrišemo, prelakiramo gadne dijelove i recikliramo je, pripisujući joj veću vrijednost od one koju stvarno ima. Čak i ako je to prva napisala žena. Možda čak dijelom i upravo zbog toga. Čak, možda čak, dijelom. Mrle modifikator. Oprostite. Takav sam. Gajim iluzije o postojanju točnosti, a ne znam je dohvatiti. Zato sve što izgovorim prigušim, sve što napišem pišem neupadljivim fontom, svaka moja strast nosi sljedovanje blaziranosti u rancu, svaka misao patinu sarkazma. Za svako djelovanje postoji protudjelovanje. Jednako, suprotno. Kad tweakam fotografije vraćam svaki klizač na pola prvobitne vrijednosti modifikacije. Zatim na 25%. A zatim na cijelom layeru smanjim postotak vidljivosti na 50%. Pa na 25%...

Znao sam se ponekad skinuti posve gol i zaroniti u neke strasti. Da. Ponekad. Vjerojatno ću opet. Za očekivati je. U međuvremenu mir nadomještam silama koje uravnotežujem. Jednakim. Suprotnim. Ili barem približno tako nekako. Ako lažem, a lažem, i to svjesno, svjesno u mjeri u kojoj sam u stanju biti svjestan smisla sljedeće rečenice - to mi pruža utjehu da lažem tiho. Za svaku moju misao postoji u umovima drugih ljudi prosjek suprotnih misli koji ju čini jednako lažnom koliko i istinitom. Jednako. Suprotno. I ljudskom biću, budimo iskreni, nepojmljivo.

Znate li zašto sam parafrazirao ono o savjetima i nostalgiji? Da umirim one koji ne vole pripovijedanje koje nije svrhovito, riječi koje nemaju odredište. I opet parafraziram, jer oni koji su vrijedno čitali školske lektire usvojili su još kao djeca kritiku angažirane umjetnosti (samo se vi cerite, i ja se, kao što već rekoh, cerim kroz razmaknute prednje zube koji se više ne vide u staklu kafića ali mogao bih ih vidjeti ako se iskesim u retrovizor... evo).

Ovdje se tijek misli prekida jer ulazim u dvorište. Povlačim ručnu na travi kraj pseće kućice i auto proklizava do samog vinograda. To ja uvijek tako jer sam pustopašan mladić i avanturist po prirodi.

Idem popiti malo mlakog mlijeka, čujemo se. A ako pronađeš vremena, ugledaj me kao duha, slabo vidljiv odraz u staklu omiljenog kafića. Stranca, stranče. To je dovoljno.