Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Bilo mi smiješno kad je Jele zapjevala ovaj tekstić...
Žena ok.
Majka, ne.
Kraljica, još manje.
I onda kad čitam bisere koje pišu jedna drugoj (zaposlene) žene, majke ( odgajaju doma mlade, budućnost ove naše napaćene zemlje) a za sebe vjeruju da su kraljice u najmanju ruku, koliko se preko drugih uzdižu.
Nekad se začudim što žena ženi izgovori.
Drage moje žene.
Muški nam nisu ni do koljena kad hoćemo pokazati zube.
Oni zdravo seljački, sirovo odvale i odu dalje.
Ali mi, žene !
Nekad se sramim što sam žena.
No, svatko svoje zna...

To je najčešći komentar koji je ostavljao na mojim zapisima.
Jer pišem najčešće o ljubavi.
I to bih voljela da na kraju mog puta kažu.
Voljela je.
I ponijela je ljubav sa sobom.
Jer samo to je na koncu bitno.
Koliko smo voljeli život i ljude.
I samo ljubav nosimo sa sobom.
Sve drugo odlazi u ništavilo.
Kao da nikada nije ni bilo...

Vrtim u glavi neke filmove.
Imam malo vremena za sebe.
Analiziram neke odnose u zadnjih godinu, dvije.
Uh, bilo je tu svega.
I srca i glave i bez glave a sa puno srca, ali najviše radosti i smijeha.
Prvo što vidim u tim filmovima su nasmijane oči i otvorene ruke.
I bez obzira što je nekad sve izgledalo kao rollercoaster,ne žalim ni trena.
I baš je dobar osjećaj.
Kad i uz greške u koracima i nesvršenosti, sve izgleda baš dobro.
Jer je osjećaj dobar.
Nije bitno kako ljudi to izvana vide.
Puna soba, a meni može izgledati najpraznije mjesto na svijetu.
A bijeg od svih, može biti dobar put za ponovni susret sa zaboravljenim JA.
Ljudi imaju svoja mjerila.
Svatko po svom iskustvu.
Bitan je moj osjećaj, moje srce, moja glava.

Kad me pitaju što me najviše smeta ili živcira...
Neizvjesnost.
Definitivno.
Čekaš.
Grizeš nokte.
Imaš filmove u glavi.
Najcrnje scenarije.
Što je čekanje duže, mašta bolje radi.
I tak...

Dom je mjesto koje ti nedostaje kad ga napustiš...
Isto tako i ljubav.
Kad gledaš prazno mjesto pored sebe, u tišini i samoći.
Osoba koju vidiš na tom mjestu je ljubav.
Ni manje ni više.
Osoba uz koju se čini sve u redu.
Osoba uz koju je šutnja ugodna.
Osoba kojoj ne moraš previše objašnjavati.
Osoba kojoj možeš bez straha pokazati sve svoje slabosti.
Osoba koja se raduje tvojoj sreći.
Osoba uz koju se osjećaš kao doma.
Ne zarobljen među zidovima iz kojih poželiš pobjeći, nego mjesto gdje se uvijek rado vraćaš.
Mjesto u srcu.
To je ljubav.
I tu je dom.

Ne znam koji klinac mi bio, al noćas sanjala scene iz filma Mostovi okruga Madison.
Jebi ga, volim taj film.
I volim priču.
I nema klasičnog hepienda.
Ona scena kad Robert stoji na kiši, a Francesca lomi prste u onom kamiončiću, a pri tom lomi srce, dušu, prošlost, sadašnjost i
u tih nekoliko sekundi donosi odluku života.
Nije se odrekla ljubavi, odrekla se sebe, ali je ljubav nosila stalno sa sobom.
I Robert je to znao.
Onakav pokisao.
Pokupio svoj aparat i otišao dalje u avanturu.
I ponio ta 4 dana zauvijek sa sobom.

Ne čekam ja Clinta, nemam farmu, ni krave.

Al ga sanjam povremeno.

:))

Znam ja da vi to svi znate.
I ne otkrivam vam toplu vodu.
Ali iznenadim se ponekad kad dobijem poruku o blogu, blogerima, i svim tim toplo hladnim odnosima.
Zaboravim ponekad kako nismo zatvorena grupa, nego smo više kao u velikoj sobi za ispitivanje.
Znate one u detektivskim serijama.
Vidimo u ogledalu sebe i sve oko nas, a tko sve gleda i sluša s druge strane, tko će ga znati.
Zapravo nemamo pojma.

Dobih prije dvadesetak dana mail od jedne bivše iskričarke, nije na ovim prostorima već tri godine.
Nikad nije bila blogerica.
Ali je voljela čitati blog.
Svakodnevno.
I veli ona kako se iz tog doba sjeća pisanja o kavama, upoznavanju, tipkanju, iskustvima, razočaranjima, duhovitim i manje duhovitim zgodama iskričara.
Rekoh joj da sam i ja tipkanje stavila na stranu.
Ako se i jave, to su oženjeni, premladi, prestari ili bi samo naskočili i umočili bez puno uvertire.
I ja na zadnjoj iskričarskoj kavi bila prije 3 mjeseca.
Nije bilo loše, ali davno sam shvatila kako meni već dugo nije dovoljna ta kategorija " ajd, nije loše ".
Bar neke stvari se moraju poklopiti, kliknuti, zatitrati...

Odoh u širinu.
A htjedoh samo reći kako tamo iza ogledala ima dosta ljudi.

Jutros se nikako izvući ispod pokrivača.
Probudila djecu za školu, jedna otišla na predsat, drugu probudila pa se bacila natrag na jastuk...još samo pet minuta.
I još pet.
A čeka me danas dosta toga.
Ležim i prolazim popis u glavi kamo sve moram otići i što sve imam za obaviti.
Napravila vremensku konstrukciju, ručka ostalo od jučer,super...malo me već sad hvata panika hoću li stići, obzirom na petkovnu kišnu gužvu u prometu.
Ali, još pet minuta...
Tvrdoglava ko moje dijete koje se budi ranije da bi još bar 20 minuta budna ležala u krevetu.
Tako i ja nekad, alarm namjestim ranije da dođem k sebi.
Ali jutros nikako doć k sebi.
Mislim da sam i nešto ružno sanjala.
No, izvukla se, kavu pijem, i polako se ufuravam u busy day.

A tri dana bih još godišnjeg.
Vikend će proći u trenu.
E da je još samo koji dan off.

Baš smo mi ljudi pohlepni.
Nikad nam dosta.
Bar sam ja takva nekad.
Ili mi samo fali još koji sat u danu.
I onda ne bi bilo dovoljno.

Dobro vam jutro :)))

Pohvali mi se majka kako je jučer skoro sat vremena sjedila ispijajući nesicu na terasi kafića.
I samo je promatrala prolaznike.
Sama.
Većini je to normalna stvar, ali moja majka nije tip žene koja sjedi po kavama sa prijateljicama i pretresa dnevne događaje i bračne zgode.
Ona nikad ne miruje, da se razumijemo.
Za nju je TV, ona kutija na kojoj se uglavnom prikazuju gluposti i ponekad dobar dokumentarac.
Kad ne kuha, radi u vrtu.
Kad ne radi u vrtu, radi u cvijetnjaku.
Kad ne radi u cvijetnjaku, radi ručni rad.
Kad ne radi ručni rad, čuva unučad.
Kad ne čuva unučad, peče kolače.
Kad ne peče kolače, skuplja bilje po šumi i livadi i suši ga za najfinije čajeve.
Kad smo bili klinci, na ljetovanju nas je budio miris čaja od borovih iglica, koje je ona brala kad se vraćala sa ranojutranjeg kupanja a mi još debelo spavali.
Kad ne skuplja bilje radi pite, štrudle...
Ili pizze, one sa tijestom debelim minimalno 2 cm.
Ona na spavanje ide sa knjigom.
Reče ona meni, nakon te kave na terasi, dijete, nemoj kao ja.
Zastani.
Odmori se.
Pogledaj mi ruke.
Nije meni žao što sam tako živjela kad ste bile male.
Ne žalim se, samo ti kažem.
Ali gledam vas i mislim da smo mi živjeli jednostavnije.
Da nisam izgarala na poslu kao vi danas
Nismo se sa toliko stvari opterećivali.
Tempo je bio usporen.
Vama je sto puta teže.
A ja sebi stalno prebacujem da nisam ni u malom prstu kao ona.
Da se nekad bezveze vrtim, da radim besmislene stvari a ipak tog trena nužne, da imam nepotrebnog praznog hoda od točke A do točke B.
E jesam blesava.
A ona veli da je ona otkrila kako je dobro ne raditi ništa.
Popiti kavu za deset kuna koju ti je netko drugi skuhao, obući onu ljepšu bluzu, nove cipele i malo uživati sama.

Danas je moje dijete skuhalo ručak, najstarija, inače zazire od kuhinje, sve radi ali kuhinja joj je nepoznanica, osim kuhanja kave, jaja i hrenovki.
Kako je bila ponosna na sebe jer je zbilja bilo fino, a ja nisam stajala iza i sugerirala.
Odgovorila na par pitanja, kad se što stavlja, i koliko kuha.

Dovoljno je samo malo iskoračiti iz sebe.
Samo jedan korak i otkrijemo nešto novo o sebi.
I drugima.
Ja sam naučila da će moje dijete ipak naučiti skuhati koje jelo, prije nego se jednom odseli.
Nakon što sam ju prestala ispitivati, pa zar te to ne zanima?
Nije ju zanimalo.
Uopće.
Sutra hoće neke pogačice raditi.
Ok.
Ako se i predomisli, neka.
Sve u svoje vrijeme.
:)

Neću.
Bilo bi pametnije, mudrije, bolje,oslobađajuće preskočiti.
Vjerojatno ću dobiti nekie poruke tip : a joooj, što ti je to trebalo.
Pusti.
I tako se se vidi iz aviona.
Neću
Jer ne želim da se pravi Idiota od mene uz srdačne podrave.
Aha...srdačne, a u džepu figa.

Preskačem na blogu pasemi i kad bih nešto komentirala.
Iz poznatih razloga.
Ne da mi se uvlačiti...jer se lako s njome uvuče i povuče na tanak led.
A nekad napiše zanimljive stvari.
No, rekoh, ne komentiram.
Posebno nakon baniranja.
Kao, smirila se.
Jučer stavim zapis.
Štekaju komentari.
Čudno.
Pokušam kod rakya, sve ok
I drugi kod mene komentiraju, i njima ista stvar.
I dotična kolegica odmah optuži Virtua, Meiju i mene da igramo prozirne igrice i fingiramo štekanje...te upozori da je to podležno prijavi te ako nastavimo, da će nas biti prisiljena prijaviti.
Ja napišem, slobodno ostavi kometar i uvjeri se, ali ona nastavlja da su nam pokušaji prozirni i naravno, ONA ZNA da mi to radimo.
Danas pošaljem poruku da sam je prijavila za lažne optužbe i lijepo joj velim da neka se ne čudi kada je možda opet stave malo na hlađenje ( a danima je dokazivala kako ju je nepravedno baniralo ) čitali smo svi kako je danima uvjeravala sve u teorije zavjere protiv nje i štaijaznam.
Ona naravno odgovori da sam krivo shvatila, uz srdačne pozdrave i pukne me na ignore.
A samo sam napisala da sada na svom primjeru kužim kako funkcionira.
Optuži bez da provjeri.
Implicira svađe jer se nada da će se riba upecati pa će se zarolati.
Rekoh da čim ugleda materijala za optužbu, odmah napada bez da pokuša provjeriti.
Voli se svađati.
Jel to laž?
A voljela bi da je sve ovdje po pravilima.
Čijim pravilima?
Ne čuvam zapise, ovdje sam radi povremene zabave, nasmijem se, opustim.


Znam da sam se upecala, ali ne želim i ne volim da se pravi Budalu od mene.

I nikad nikoga nisam prijavila od kada sam na blogu 2011, meni sve to smiješno, da se razumijemo, ali kad netko pretjera a očekuje da drugi plešu po glazbi koju ona pušta, e, jebat ga, ne mogu uvijek okrenuti glavu.

I onda se ljudi čude, zašto ja?

Svašta

Jutros otvorim poštu od dragog mi AMISA a tamo opomena pred tužbu za neki nevelik iznos ali totalno nelogičan.
Malo pročekiram uplate i trenutno stanje i vidim da imam platiti jedan račun koji nije sličan ovom u opomeni.
Hm.
Mislim si, od kud sad to?
Naravno da mi je malo tlak skočio na rano jutro pa zovi broj u dnu.
Pravna služba.
Javlja se žena a ja krenem kako sam dobila opomenu koja nema veze s vezom pa kakav je to način slati ljudima samo tako, a nemam niti uplatnicu sa spomenutim iznosom i a ovdje veli dokažite uplatu ili slijedi prisilna naplata.
Nit piše za koji period navodno dugujem.
I tako ja meljem ko navijena, uzbuđena, malo ljuta..
I onda žena ljubazno veli kako će provjeriti ali neka se smirim.
Udahnem, odbrojim i onda krenem isto ali polako.
Zaključimo da vjerojatno došlo do neke greške kod njih, kada sam prije godinu dana mijenjala paket pretplate
Odnosno, kada sam isključila telefon a ostavila samo TV i internet.
Možda je tog datuma postojalo neko dugovanje, u međuvremeno podmireno, a jest, no sustav automatski poslao tužbu.
Znam da sam nosila neke račune kao dokaz o uplati, ali ja tog računa u svojim papirima nemam.
Zato je dobro internet bankarstvo koje ne želim koristiti.
Tvrdoglava .
Blesava.
No, veli dalje gospođa niste prvi, dešava se, javim vam se za nekoliko sati i sve će biti ok.
Ispričam se na burnoj početnoj reakciji, odnosno, bujici riječi koja je žučno krenula iz mene.
Nakon, dobro jutro, pri telefonu ta i ta...i bujicaaaaa.
Žena veli, razumijem vas.
Možda bi i ona tako reagirala.

Pouka.
Meni.
Prvo skoči, pa reci hop
I u životu i ovdje.
Prvo provjeri, pa onda optuži.
Jer riječi odu, ljudi ih pročitaju i na temelju njih zaključuju.
A najčešće krivo jer ne znaju istinu.
A vole nagađati i pogađati i iznositi svoje istine o drugima.
I uvjeravati druge da je baš njihova istina, ISTINA.
I točka.
I dok god to glasno ponavljaju i uporno većina povjeruje.
A nema veze sa istinom.

Drugi put ovdje, pametnome dosta :)

A može i tri.
Ajd da vidim jel sad " dela" kak spada, kak bi rekao Milan.

Naime, zezaju me cijeli dan komentari na mom zapisu, pa rekoh da provjerim.

1.prodaje se uređen stan od 42 kvadrata, plus balkon od 6 kvadrata.
Gleda na Bundek, ima klimu.
2.mole se susjedi da ne istresaju mrvice i pepeljare kroz baklone i prozore.
3.mole se susjedi na 8.ili.9 katu da po noći zatvore prozore kad se vole ili unajme sobu kad znaju da bu potrajalo duže od 15 minuta

:)))

Čitam jutros pimpijev tekst i mislim o njoj, o sebi...

Onaj moj babinjak od prije nekoliko dana me podsjetio na staru mene.
Našla sam se s curkama koje me poznaju iz osnovne, koje poznaju moju obitelj, sjećam se ja njihovih prvih ljubavi a bome i one mojih.
Sjetile se vožnje biciklima kroz ulicu jednog Tomislava...kako bi rekao Đorđe : "tih dvesta šest koraka dužinom tog sokaka, nikad ja nisam brojao..."
A i danas se sjećam svake ograde, ruže, klupice i pasa koji su nas lajući pozdravljali dok se vozimo satima.
Ludo mlado, blesavo.
A kada smo se radi Mirte upisale na folklor, sve redom nas je nagovorila, radi jednog rumenog ( fakat uvijek imao rumene obraze ) koji je svirao bisernicu.
Žena danas udana, sretno, za nesuđenog bubnjara, metalca, koji u kalendaru i doma i na poslu, ima zaokružene datume kada negdje u Europi svira AC/DC.
I ona koja je uvijek zazirala od sporta, sada uz njega biciklira.
To je moja stara Mirta kad se nasmije, a ova nova mi je još draža.
Nasmijale smo se kada je pas kod zgrade krenuo prema nama, jer se znalo da se ja bojim pasa, dva put me gricnulo kao predškolku i svi su to znali.
Sad će se ukočiti ko svijeća!
A ja priđem psu i velim, sličnu imam ja doma.
A ona u čudu.
Djeca me nagovorila i ja im ja tome zahvalna.

Sviđa mi se kako me ljubav mijenja.
Ljubav prema ljudima, hobijima, poslu, životu.
Puno stvari bi ona stara JA rekla NIKAD, a ova se bacila u neke nove, nepoznate visine i dubine i rijetko zažalila.
I žaljenje je kratko trajalo, jer bih shvatila da nema smisla.
Zato mene uvijek raduje sutra, jer donosi nešto novo.

Kad sam jednom tužna, shrvana i jadna mislila nikad više tako.
Propuštena šansa i to je to.
A ono...osvane jedan običan dan i donese neobičnu sreću.
Neočekivanu.
Drukčiju.
Ljepšu.
Potpuniju.
Nit sam ju priželjkivala, nit zamišljala, nit se nadala.
E...zato ja volim život.
Jer nikad ne znam što mi donosi sutra.
I baš je dobro da malo toga ovisi o meni.
Uglavnom je dobro kako to Svemir, Sile ili Onajgore posloži.

Živa istina.