Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Pročitala u jednom profilu.

Nikada nisam željela biti kap.
Na dlanu.
Ako je dlan topao, kap ispari...u trenu.
Kao da nije ni bila tu.
Ja želim trajati, u toplom dlanu.
Može me se i ispustiti.
Nisam lutka od porculana.
Neću se polomiti.
Znam se dočekati spretno.
Naučila s godinama.

Kakve kapi.
Ja sam ko slap, kad se izlije.
Ne možeš mene držati niti da hoćeš.
Plivaj sa mnom.
Prepusti se.
I vjetru i suncu.
Da se topimo skupa.
Daj mi dlan.
Ne za kapi.
Nego za moj dlan.
I sve...

Nije nam dugo trebalo da se prepoznamo.
Nekoliko pogleda.
Tri rečenice.
Zbilja sam se čudila sama sebi s kakvom lakoćom sjedim pored stranca a osjećam se ko doma.
Kao da sam se vratila.
Nakon dugog puta.
Umorna.
Malo iscrpljena lutajući.
I onda...kao da me čekao najvjerniji prijatelj.
Netko tko me držao za ruku kad je bilo najteže i plesao sa mnom kad sam se osjećala da nema tog oblaka do kojeg ne bih mogla skočiti.
A prije nekoliko dana nisam ni znala kako se smije.

....

Nakon toliko godina se gledamo kao da se nikad ni vidjeli nismo.
Kao da nismo postelju dijelili nekoliko tisuća noći.
I ta ruka je ruka,koju sada ne želim na sebi.
Ne vidim ja sebe u tim zelenim očima.
Usne stisnute da zaustave riječi.
Kao da imamo još nešto reći.
Reklo se previše, što nije trebalo,.a prešutilo još više.
Inat, ljutnja, očaj, tuga, nevjerica, bol
I onda tupilo kad sam zatvorila vrata.
Iza njih je ostao stranac.

...

Slike su razasute.
I uvijek se pitam kako to da nam ljudi s kojima provedemo toliko vremena postanu stranci.
I moja sestra je za mene stranac.
To sam shvatila zadnjih godina, na bolniji način.
Nema točke u kojoj se dodirujemo.
Ali ona je moja sestra i ja ju volim.
Iako se često ne razumijemo, naučile smo s vremenom biti sestre.
Nedavno nam je došla nova kolegica, mlađa od mene 15 godina, svemir nas dijeli po nekim razmišljanjima a opet, tako dobro se razumijemo i surađujemo kao da smo godinama skupa.

Jel titramo na određenim frekvencijama?
Radujemo se istim stvarima?
Prepoznajemo u drugome nekog drugog JA, koji je skriven od nas samih?
Nisu mi bitni odgovori.
Znam da biram biti uz one uz koje se osjećam doma.
Uz koje ne moram namještati bolji profil.
Birati dane kad ćemo razgovarati jer...tko zna hoću li biti shvaćena.
Paziti kako je onaj drugi raspoložen, pa krivi trenutak donese raspad sistema.
I da...prepoznala sam i sebe, stranca.
Srećom, sve rjeđe.
Valjda ipak rastem i vrijeme i iskustvo čini svoje.

Tako započinje svaki razgovor sa mojom iseljenom prijateljicom.
Više se ne viđamo po kavama jer se odselila, radi ljubavi.
Sretna, lepršava i cvrkutava i nakon 5 godina veze.
I dalje hihotići u trbuhu.
I kad ju nazovem,odmah pomisli da nekog ljubim, da sam u sedmom nebu.
Skoro pa me ne pita : pa dobro, što nije u redu s tobom??
Ona bi, valjda, da svi cvatemo od sreće i ljubavi.
A kod mene ništa novoga.
Djeca idu u školu, ova najstarija se traži između fakulteta, posla, razmišljanja da pokuša van HR, ja radim, kuham, spremam, povremeno odem van.
Aha, omaljala sam stan i kupila novu kutnu.
Aha i pokvario mi se fen i pegla i laptop na servisu, dobri čovjek se bori sa virusima.
Jel to nešto strašno, pitam se?
Pravocrtno, nekako.

A moja susjeda Marina ima 36 godina, živi s mamom, gleda sapunice, prošeta jednom dnevno do Bundeka i natrag, nema dečka, nema posao, ne izlazi.
Sasvim pristojno izgleda, nema falinku, normalno razgovara, pa se pitam jel se ona brine kad ju netko pita što ima novoga.

I da, onoj mojoj ću skoro slagati kako sam između dva naša telefonska razgovora strastveno ljubila, zaljubila se, malo patila jer sam shvatila da smo prerazličiti i sad opet solo.
Čisto da ne vrtim iste rečenice.

Pozdrav, jebat ga, falili ste mi...
:))

Sjetih se jedne situacije s posla prije par godina.
Dođe nam u, većinom žensku ekipu, novi kolega, mladac.
Nije ljepotan na prvu, ko Brad Pitt , ali je šarmer na drugu i još malo više, recimo, ko Javier Bardem ili Jean Russo ( meni pravi mužjaci, malo sirovo ali mmmm ).
Dakle, kolega mlad, šarmantan, blagoglagoljiv, nasmijan, susretljiv, vrijedan, ma doma ga vodit odmah.
Ja bih takvog za zeta, jednog dana, ne vidim ja u njemu muškarca jer mi je premlad.
No kolegica, nekih 7, 8 godina mlađa od mene, vidjelo se iz aviona, gubi glavu u njegovom prisustvu.
Nakon nekog vremena nas dvije same, veli ona:
"Jebate, ja ne smijem blizu njega, sva se zacrvenim, ko šiparica, koji mi je klinac"
I smije se.
A u vezi je deset godina, žive skupa već dugo.
Nastavlja:
" Jel se tebi desilo da ne misliš na muža ili dečka, nego danima na nekog drugog?
Ja baš nisam normalna, nedajbože da onaj moj sazna, svašta bi mogao pomisliti.
A nije da ja nešto hoću sa N, ali...ne mogu ja to objasniti."
Priča ona tako u muci.
A nije bila jedina koju je šarmirao.
A bilo smiješno gledati ga, jer mi se činilo da mu je čak pomalo neugodno kad je shvatio neke poglede i osmijehe.
Jednostavno je takav.
Mamac za komade.
U njegovom društvu uvijek ugodno.
Bilo da se radi, pije kava poslije posla, prima kritika od nadređenih, čavrlja neobavezno.
Sjetila se danas njega kad mi je prijateljica rekla da joj se čini da je sve manje mladih muškaraca.
Sve neki mekušci, metrići, preušminkano.
On mi pao na pamet.
Mladi muškarac u pravom smislu riječi.
I kako je kolegica radi njega zamalo ugrozila dugogodišnju vezu.
Da li je sve ostalo samo na simpatijama, nikad nisam saznala.
Nije bi bitno.
Meni je tu znakovito kako svaka veza može biti lako uzdrmana.
Ono...tres!
Možda su oni bili u krizi.
Možda je izvana izgledao sve ok a doma tko zna.
Ali da joj je srce lupalo ko ludo onih dana kada su bili blizu, svako je mogao vidjeti, iako je pokušavala u početku skrivati.
Nemam pojma gdje je magnet za žene, ne radi više kod nas.
Ovi dvoje broje 15 godina zajedništva, nisu u braku, ona već u jadu jer on još ne želi djecu.
Veli, još imaju vremena.
A ona misli da joj je previše vremena prošlo uz njega.
No, to je za drugu priču.
Ova je o mladom kokotu :)

Tak se veli kad se osjećaš malo brrrr...
Poteralo me sa sunčane terase.
Doma.
A doma dijete zgotovilo ručak.
Nek sada vele, mama ljenčari dok djeca kuhaju.
Jebe mi se kaj će tko reći, iskreno.
Za nekoliko bitnih ljudi me briga kaj misle.
Za ostalo mi se živo fućka :)
I da...zašto se veli smrzla se ko pička?
Ona je na tak dobro zaštićenom mjestu da ne znam kaj se treba desiti da se smrzne...
Noge stalno raširene, valjda...
Nemam pojma..samo naglas trkeljam

Kad me ne nasmiju blogeri, onda se za to potrude neblogeri.
Veli jedna Dalmatinka par godina starija od mene :
"Ideš na put?
Fali ti metak?
Izmuzla si sve od muškaraca, nije ni čudo da ovi naši nemaju ništa."
Dakle, nisam ni znala kako sam zapravo sponzoruša.
Fenomenalno kako ljudi imaju sposobnost konstrukcija na temelju napisanog tekstića.
A moje mišljenje je da muški vole biti "izmuženi" ak ćemo iskreno.
E sad, neki ovako, neki onako, sve ovisi o ukusima...

Nakon dugo vremena, rezervirala sam si produženi vikend daleko od svih...sama.
Zadnji takav bijeg je bio zbog posla.
Ali, uspjela se odmoriti od zagrebačke gužve.
Prije toga je bio romantični vikend na moru.
Nije bilo loše.
Njegov apartman, On kuhao, ja uživala.
A mislim da je i On bar malo uživao.
Prije prije toga, vikend babinjak u brdima u krasnoj drvenoj kućici.
Možda vama solerima zvučim smiješno, ali kad si dugo samohrana mama,, onda sebe malo gurneš u stranu.
Pa kradeš pokoji sat za skupljanje same sebe, koju pomalo izgubiš usput.
I bitna stvar.
Volim društvo.
Volim ljude.
Valjda sam dovoljno odrasla da napokon putujem sama.
I vratim se sretno doma :)

...onda smo najebali, nema nam pomoći.
Sad ću zvučati ko krelec, al nekad sam baš začudita !
Ono, svašta !
Zbilja.
Sorry, krelec, ako si zaštitio izreku, ali mi je baš odgovarala u ovom trenutku.

Ne volim.
Ne volim igre.
Umorilo me pogađanje.
Ne da mi se.
Jednom se činilo zgodno, uzbudljivo,još kad je suigrač razigran pa se čine kao igre bez granica.
Ali nije to to...
Slabo proučila pravila.
Osjećala se izigranom.
Nije to za mene.
Ja jednostavna.
Ne zanima me sad me vidiš, sad me ne vidiš.
Jel vidiš osmijeh na mom licu?
Ne.
To je stoga jer mi nije smiješno.
Nije mi do te tvoje igre.
U početku se činila čarobna, ali uopće nije takva.
Zaboravila sam staviti naočale ili skinuti...
Više nije ni bitno.
Napuštam teren.
Igraj se s nekim drugim...

Je vjerovati u sebe, onog sebe kojeg si utkao u svoje dijete i pustiti ga od sebe pa i na kraj svijeta, iako ti se u glavi vrte najcrnji scenariji.
To mi je danas rekla jedna iskusna starija mama.
A ja sam se stepla i razmišljala kad je onaj trenutak kad zbilja puštamo dijete.
Kada dijete prestaje biti dijete, a postaje neovisna mlada osoba.
Moja najstarija kćer mi dala misliti...

Moja trinaestogodišnjakinja.
Ove dvije nisu bile zaljubljive prirode u tim godinama ili je to prolazilo neprimjetno.
Ali ova Zaljubljena.
Ne postoji nitko i ništa osim nje u oblaku i dotičnog vršnjaka
Danas ide na rođendan gdje će i on biti.
Kombiniraju se obleka i frizure od sinoć.
Sa psom stalno šetucka, a nije baš da uvijek to rado čini.
I onda mi druga kćer veli kako je u parkiću blizu zgrade F pa se ova naša slučajno našetava ispred njega.
Ostaje se u školi nakon nastave, jer F ima njemački, ona tada sa prijateljicom, dok čekaju, u knjižnici napiše zadaću.
E sad, gadno je to što je F popularan i zgođušan pa je još par cura zatelebano u njega.
A on se šepuri, glupira, izvodi kerefeke, valjda je to normalno.
Odnosno, može mu biti.
I da..on se nije izjasnio u koju je zaljubljen, živi u našoj zgradi, idu skupa u razred, pa je sa svima super.
A u moju zaljubljenu, zaljubljen jedan godinu dama stariji.
Pa joj neke porukice šalje, pa preko prijateljica iz razreda ju moljaka da budu frendovi na FB...
A on joj bezveze.
Začarani krug...
Meni slatko ali i naporno, kad ju još uz to hormoni šoraju, pubertet se udružio sa leptirićima i proljećem.
Ne bi valjalo da se još koja od nas zaljubi, kako bismo funkcionirale doma, takve polulude :)

Ne volim repove koji se vuku.
Ne volim imati osjećaj nedovršenosti.
Kao kad vam netko uzme onaj zadnji zalogaj omiljenog jela vama pred nosom.
To je bio moj zalogaj.
I sad nemam osjećaj da sam uopće jela.
Bemti, ukralo mi završetak.
Danas me jedna poruka podsjetila na jednu takvu priču.
Sad bi on, nakon dvije godine, sjeo na kavu ili štoveć, pa da porazgovaramo o nama.
Nama...
Mi smo postojali par mjeseci, pod zadnje se lomio pod pritiskom posla i jednom se jednostavno nije pojavio na dogovoreni susret.
Ja se malo ljutila, malo liječila povrijeđeni ego, malo analizirala, malo tugovala i na kraju odmahnula rukom i rekla sebi tako je moralo biti.
Ali sam u sebi ponavljala samo bih voljela iz njegovih usta čuti zašto tako.
Ima li neki razlog ili je jednostavno kukavica.
Nakon tri mjeseca vrlo intenzivnog druženja, tada mi je trebalo objašnjenje.
Ali vrijeme je tako dobar saveznik.
Odradi i puno gore stvari a ne ovakvu sitnicu.
I ja danas shvatila da uopće nemam potrebu razgovarati o nama.
Jer nas kao da nije ni bilo.
Zakopala nas u 2013. godini, među nekim trenucima kojih se vjerojatno neću nikad prisjetiti.
Niti ne znam kada sam u sebi stavila točku na i.
Odradila ja to nesvjesno.
A sada me objašnjenje niti ne zanima.
Lijep je dan, zašto ga kvariti.

Tako je glasio početak rečenice nakon koje sam se držala za trbuh od smijeha.
Dakle, danas u dućanu čekam poslovođu dućana radi reklamacije.
Ispunjavala sam obrazac neki, rečeno mi da si pogledam za što bih eventualno mijenjala jer nemaju trenutno isti artikl, ali mogu naručiti iz Splita baš ako hoću, bla bla bla...
Ovim samo želim naglasiti da sam dobrih dvadesetak minuta bila u dućana i gledala mladu jako ljubaznu prodavačicu kako se silno trudi oko neke dokone napirlitane persone.
Napirlitana se prema prodavačici ponašala kao prema sluzi, robu, razmaženo derište od pedesetak godina.
I kada je hrpa robe na pultu bila tolika da se prodavačica jedva vidjela iza iste sljedila je rečenica :
" Da znate svoj posao, možda biste nešto i prodali a nemate pojma o ničemu.
Prodavačica ju pogleda i reče mrtva-hladna :
" Ispričavam se unaprijed, nemojte zamjeriti, ali moram vam reći uz dužno poštovanje, da ipak nešto znam.
Znam da volim kad me jebu da nije na suho i da me drže za sise!"
Ova je ostala zatečena, a prodavačica je otišla u skladište.
Nakon par minuta je izašla iz dućana a ja i još jedna gospođa smo se tako glasno smijale.
Dugo se tako glasno i od srca nisam nasmijala.
Svaka joj je bila na mjestu.

Tako mi je napisao jedan iskričar kad sam mu odbila detaljnije o svojoj djeci.
Rekoh, dosta je da znaš koliko imaju godinu i to je to.
Ako se upoznamo i počnemo družiti, budemo vidjeli...
Ali, u pravilu, djecu držim dalje od svojih veza.
Možda griješim, ali to je moj izbor.
Nedavno slušam jednog bistrog jedanaestogodišnjaka.
Mama i tata u procesu rastave.
Malo s jednim, malo s drugim.
Žali se kako mu smeta što tata puno radi, pa je s njim teta čuvalica do kasno navečer.
Nastavlja :
" Troši on puno na tetu T."
"Koga?" -pitam ja.
"Ma, došla na skijanje u Sloveniju,dan poslije nas sa svojim sinom.
I kad je teta na recepciji pitala jel on plaća i onu sobu pored, rekao je da plaća.
Nema veze što je ona pričala slovenski, ja sve razumio.
I da vidiš kak mu se upucavala, stalno se smješkala, onako blesavo.
A ja se moram sa tim klincem družiti, ima samo 6 godina, dosadan je."
Svašta sam ja njega htjela pitati jel su mi klinci super kad pričaju o ozbiljnim stvarima.
A on voli pričati.
Suzdržala sam se.
Pitala sam se jel bolje što on sve zna, ali sve, o gadnoj rastavi svojih roditelja ili što moje cure dosta toga ne znaju.
Ne znaju prljave detalje.
Ne znaju oko čega smo se sve svaďali.
Ne znaju koliko dugo sam hodočastila od odvjetnice do suda da bih se izborila za neke stvari.
Ne znaju za sve moje veze.
Znale su kada sam se viđala sa dvojicom.
Samo su jednog upoznale.
Na zajedničkom izletu.
U masi ljudi.
Možda sam kukavica.
Možda ih ne bih trebala " štititi" od života kao takvog.
Meni to kaotično izgleda...pa se pitam kako je tek djeci u njihovim malim glavama.
Sa najstarijom kćeri zadnjih godinu, dvije, mogu razgovarati o svemu...
I o svemu što je zanima o ocu i našrm braku i o mojim ljubavima nakon njega.
Ove dvije mlađe još biram ne zbunjivati.
Ili čekam da napokon naiđe neki koga ću jedva čekati upoznati s njima.
Još niti jedan nije bio dobar kandidat za to.
Možda griješim, ali nekako ih držim sa strane.
Ili skrivam ko zmija noge :)

Različiti kakvi jesmo,ne znači nam svima današnji blagdan isto.
Vjernici ga duboko intimno doživljavaju, tradicionalisti foklorno, a ateisti praznično.
Ja vam svima želim nek je blagdan...blag dan :)
Sretan, radostan i ispunjen dobrim raspoloženjem i dobrim ljudima...