Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Što sam starija, lakše odlazim.
Ostavljam.
Puštam.
Stavljam točku.
Ne gubim vrijeme.
Ne razbijam glavu.
Kad shvatim zašto, ne analiziram dalje.
Ako i ne mogu shvatiti, prestajem pokušavati ponovno i ponovno.
Obično sine odgovor dok čekam tramvaj i ugledam nešto što podsjeti na davno proživljenu situacijiu.
Ne "grizem" više...
Ne znam treba li me to radovati ili zabrinuti.

Vele upućeniji da je mjesec ožujak sudbonosan za veze, odnosno, kako u ovom mjesecu najviše ljudi prekidaju veze...
Nemam pojma kako su došli to tog zaključka, ali mi dalo misliti.
Početak kraja mog braka je bio u ožujku, iduće godine smo bili rastavljeni, u veljači.
Ostali prekidi?
Pokušavam se prisjetiti i nasmijala se
Kako sada neke stvari izgledaju smiješne, a tada su bile smrtno ozbiljne.
Najduži prekid je bio razgovor od devet sat.
O svašta!
Ne znam jesam li promukla nakon tog razgovora i kako mi se dalo i o čemu sam imala toliko trkeljati.
I kako se njemu dalo...
I da..bio je rujan.
Zgodno se prisjetiti nekih stvari sa vremenskim odmakom.
Nasmije se čovjek vlastitoj gluposti.

Vele stručnjaci iz područja odgoja kako je najveći utjecaj na djecu imamo negdje do 6.godine života.
Nekih 70 % obrazaca ponašanja do tada usvoje, a poslije je sve nadogradnja.
Podsjetilo me to na onu knjigu Sve što trebam znati naučio sam u vrtiću.
I zbilja je tako.
Možemo mi usvajati znanja cijeli život.
Završavati fakultete, obrazovati se, magistrirati, doktorirati, briljirati..
Ali biti čovjek ne možeš naučiti u 42. godini.
To bi trebalo svima odraslima biti jasno.
Zato sam nekad zgrožena nekim postupkom svog djeteta, pa ju posjednem i pokušam objasniti.
Ona veli : ali ja mislim da nisam bila gruba prema sestri...a ja velim kako je bila jako gruba u svojoj sebičnosti, i da riječi zabole, jako.
Pa i ona je ljuta, živčana, pa joj to valjda daje pravo da sije otrov oko sebe.
Pa i ona je njoj nedavno nešto ružno rekla.
Danas razgovaramo o tvojim ružnim riječima, drugi put o njenim.
E, ako mala otrovnica i dalje tako misli i još nastavlja, onda dobije vrijeme i prostor za razmišljanje u tišini i samoći.
I onda se vidi razlika u karatkeru.
Jedna se brzo iskreno ispriča...druga povrijeđeno šuti i duri se, a najstarija se ispriča i izleti van porazgovarati sa frendicom.
Ova durilica pokušava nešto reći, vidim da joj je krivo, ali ne bi priznala.
Pa onda cijedi kroz zube.
A ja mirno velim kako može lijepo reći.
Ali ona ne može.
Zašto...ne znam.
Muči sebe prije svega.
No, sve je to proces...ima 12 godina, pubertet ju šora.
Ima vremena, a ja se naoružala strpljenjem.

Zapravo sam htjela reći, u svoje ime, kako me malo toga smeta na blogu.
Mogu tolerirati, nasmijati se, preskočiti.
Ali jedino mi nisu jasni ljudi koji pokušavaju druge preodgojiti.
I tu se zarolaju sve svađe.
Ne oko nečijeg ljubanika ili kave ili trača, tako počnu.
Nego pokušaji preodgoja su ti koji podgrijavaju atmosferu.
Ova bi trebala ovako.
A ova bi trebala ovako.
Ovome bi bilo bolje da nije...a ovoj bi bilo bolje da je.
I nekako ti preodgajatelji vrte iste priče.
I cijede kroz zube, a manje ili više humora, s manje ili više žara, iste riječi...
Ja tako to vidim.
Ja se samo nekad pitam kako vam se da, pojedinci, kako vam se da.

Imam neka mjesta u srcu koja zaboravim.
Imam ljude u srcu koje sam skrila.
Skrila u sebi, od sebe.
Nije svaki koji me dotaknuo, uspio doći do srca.
Neki zastali na pola puta.
Neki u startu krenuli pogrešno.
Neki su imali namjeru zavući se samo ispod majice, a ne pod kožu...u srce.
Neke sam ja namjerno navela na obilazak, pa siguran izlaz.
Ali kad jednom netko dotakne srce, brzo se nastani u njemu, onda tamo ima svoj dom.
Zauvijek.
Ne mogu ja njega izbaciti.
Samo skriti...od sebe.
Zato ja namjerno ne kopam po tim zaboravljenim mjestima.
Ali, pjesma izvuče...
Neka riječ...
Miris...
Okus...
Pa gorčina u ustima kao da žgaravicu imam, malo pecka i smeta.
Pitam se, od kud baš sad.
Krivi trenutak.
A nikad nije pravi.
E kad bih ja mogla te kutke izbrisati.
Delete i gotovo.
Ali ne sluša srce.
Nego se malo uznemiri i spremi stanovnika na staro mjesto.
Do sljedećeg nezgodnog trenutka.
Da me podsjeti kako život teče venama.
I da je sve to život.
Moj život, moje srce...

Pijem jutros kavu i razmišljam o kavama.
O svojim kavama koje sam popila s ljudima koje sam upoznala ovdje.
I zaključak je da mi je to donijelo puno zanimljivih novih detalja u životu.
Tri veze...nekoliko istih, u pokušaju.
Jedno prijateljstvo.
Nekoliko zgodnih poznanstava.
Dvoje ljudi sam povezala poslovno, baš nedavno dobih po nosu kako ga je moja "veza" malo zaribala za dogovoreni posao.
A imala najbolju namjeru...nikad neću naučiti, dobro, možda jednom.

Zapravo htjedoh reći da se ovdje svašta može naći.
Ljubav.
Sex.
Utjeha.
Zabava.
Prijateljstvo.
Avantura.
I majstor za rolete.
I maler.
I ljubavnik.
I društvo za kino i koncert.
I svašta nešto, ako znamo što želimo

Rekoh nedavno kolegici.
Ženske priče o ponašanju muškarca nakon što su izašli nekoliko puta, malo se pohvatali, ljubakali...i muk.
Šuti već par dana.
Svima nam se desilo u nekom periodu života.
A znala sam nekoliko puta i sebi sama reći isto.
E sad...
Kad to sebi kažete, što prvo strada?
Ego, srce ili nešto treće?
Najčešće je ego u pitanju.
Nisam dobra za njega?
Ma nemoj...nek mu je sa srećom, vidjet će on.
A odličan je osjećaj ako možete slegnuti ramenima i odmahnuti rukom: who cares?
Ima još riba u moru...
E onda znači da niti meni nije stalo.
A ta mlakost mi se ne sviđa.
Nedavno sam sama sebi nabrajala svoje muške, nema ih previše, da se razumijemo, htjela sam sebe negdje smjestiti po broju ljudi koji su bili dio mog života.
Ali jednog, koji je trajao par mjeseci, tek sam se danas sjetila.
Jer meni zapravo nije bilo stalo.
Loš je to bio period u mom životu.
Srećom, nije potrajao.
Kad radimo po inerciji, da se osjećamo živima.
Nema toga više.
Puštam sebi samo one od kojih trbuh malo zafrče, oči zasvijetle, usne polete u smiješak a mozak stvara nevjerojatne slike.
O srcu niti neću.
Ono mora plesati.
U ritmu glazbe koje samo mi čujemo.
Jer nam je oboma stalo.
Nema veze sa inercijom, akceleracijom ili nekom drugom silom.
Samo tako i nikako drukčije.

Jedan me naučio okretati auto pod ručnom.
Wow...koji adrenalin !
Naučio me kartati belu a nismo imali mađarice ( sati i sati u skloništu)
Sate je "izgubio" na mene objašnjavajući da adut inače ne može biti KOCKICA, nego bundeva ili zelena ili žir.
Naučila sam kockastu belu.
Znam danas adute, bar mislim
Jedna me naučila ne gubiti nadu, nikad...pa ni tad.
Druga me naučila skuhati najfinije krpice sa zeljem.
Kad god stavljam šećer na ulje, sjetim je se, sa smiješkom.
Jedan me naučio osluškivati i uživati u jutarnjoj tišini.
Glazba za uši.
Jedan me naučio strpljenju.
O da...
Može se.
Nadam se da sam i ja neke ljude neke sitnice naučila.
Naoko nebitne.
Zato ja VOLIM život.
Koliko toga možemo naučiti jedni od drugih.
Samo trebamo malo htjeti.

Danas je mojoj kćeri rođendan.
Jutros sam joj zahvalila na svemu što sam ja uz nju naučila, a to je kako biti manje tvrdoglav, ne uvijek u pravu, više fleksibilan i otvoren svemu što ti život donosi.
:)

Kad hodaš s djetetom kroz park i obje se smijete tako glasno da vas trbuh zaboli...
Vele kako je dan bez smijeha, izgubljen dan.
Dabogda niti jedan ne izgubili :))

Kuham večeras lončinu juhe, jer sutra i u petak imam obaveza za bar četiri dana.
Domaća kokoš, puno povrća, a najviše celera i peršina.
Ako nema celera u juhi, nije to to.
Obožavam miris celera, meni to miris doma, bakine kuhinje, sigurnosti, topline, sreće.
I sjetih se jedne situacije.
Prije nekoliko godina, dogovorila kavu sa iskričarem.
Radni dan, nema se vremena sate i sate spremati ( malo muljam, nikad se nisam satima spremala za izlazak, maximalno sat vremena uključujući tuš i pranje kose)
Skok pod tuš ,brzinski pogled na vješalice...provjerena ugodna kombinacija, malo ratničkih boja i ostalo još vremena do dogovora.
I tako čekam dijete sa treninga, mogla bih pripremiti povrće za juhu da to samo ubacim kuhati kad se vratim.
Kava ugodna.
I on brbljav.
Duhovit.
Lijepo se smije.
Finih manira, meni malo prefinih.
Djeluje preglumljeno, ali neću tražiti dlaku u jajetu.
Tko zna kako ja njemu djelujem.
Zapričali se.
Pogledava moju ruku.
Imam zanimljiv prsten.
U jednom trenu zatraži dozvolu da me primi za ruku i pogleda ga.
Nasmijem se, neće mi prste odgristi.
I onda zastane i veli : mmmmmm.
Ja zbunjena, imam fetiš na nakit?
A on nastavlja : mogao bih se ovog trena zaljubiti.
I dobijem objašnjenje kako ga je miris moje ruke asocirao na djetinjstvo i dom.
I odmah se vratio u mladost i voli domaću klopu i ispričavao se radi nespretne izjave.
Kojoj ženi ne bi laskalo.
Ali, jebemu sve, stavila ja svoj, tada, omiljeni Kenzo, ali celer ga valjda potukao.
Ne možeš protiv domaćeg zelenja.
Sljedeći put ću pokušati sa peršinom i odreskom.
Možda dobijem i bračnu ponudu.

Juha skuhana.
I meso napacano.
To ću ujutro uz jutarnju kavu.
I sirnica pečena.
Laka vam noć.
Treba sutra rano ustati :))

Ili nešto sasvim treće?
Stalno ponavljam kako ću biti zadovoljan roditelj ako odgojim djecu koja misle svojom glavom ( tako i djeluju, po svom nahođenju, a ne čoporativno, kud svi, tud i mala...), da imaju osjećaj za čovjeka pored sebe, tko god to bio i da budu sretne.
Pita mene moje najstarije dijete, a što ako ti ne budeš zadovoljna mojom odlukom u potrazi za srećom.
O poslu, možda ću izabrati da ne želim biti u braku ili da uopće ne želim djecu.
Ili da odselim za dragim, na drugi kraj svijeta?
Ili da odem u časne?
Nešto meni nezamislivo, valjda misli.
Rekoh, zbilja ću biti mirna ako vidim da si ti sretna.
Kako odrastaju, kužim da su ko tri strane svijeta.
Fizički slične, a karakterno i po razmišljanjima imaju malo dodirnih točaka...alternativka, šminkerica i sportski tip.
Svaka će sreću tražiti na svoj način.
Valjda mi i ta njihova različitost pomaže da sagledam stvari iz različitih kuteva.
Da pazim pred koje stvari stavljam negativan predznak, a pred koje pozitivan.
S čim se mirim, a što pokušavam promijeniti.
Ako je na kraju dana rezultat miran san i više osmijeha, sretna sam.
A uglavnom jesam.
Osim kad mislim da se nebo i svijet oko mene ruši.
No, to su žute minute..minusi...
Ne možemo uvijek biti sretni.
I ta spoznaja je sreća.
Možemo samo ustajati ljuti na sebe.
I lupati malo glavom o zid.
Ili nogom sam sebe u tur.
Pa reći...ajd, nije tako crno.
I pustiti sreću da odradi svoje.

Ima ona načine.

:)))

Kako je dobro imati nekoga tko ti može reći kako si malo zabrijao u totalno lošem smjeru.
Ono...pretjeruješ.
Ne vidiš realno.
Totalno krivi koncept.
Ne ide ti to tako.

Nek imaš jednu osobu koja ti to može bez straha i zadrške, iskreno i u dobroj namjeri reći, sretna si osoba.

Ljudi me vide...
Doživljavaju.
Ja sam prilično otvorena knjiga.
Nekad poželim sljepiti neke stranice pa malo sakriti nešto.
Veli meni nedavno jedna draga osoba kako se vidi promjena na meni od kad sam promijenila posao.
Opuštenija sam, nasmijana, ne toliko zabrinuta, valjda samim time i ugodnije društvo.
Dijete mi veli to ti samo misliš da nemaš PMS...pitaj nas.
Kad luđački pospremaš ormar u 6 ujutro ili si zivčana jer nismo izvele psa baš kad si ti rekla ili ti smeta kad u "tvojoj" šalici pijemo kakao...to samo dan, dva u mjesecu, pa te pustimo.
Puste one mene da vjerujem kako ja nemam PMS, nemam, sto posto :)

Nedavno mi sestra priča kako je bila na sahrani muža njene radne kolegice.
U kasnim pedesetima.
Počinio suicid.
Nije bio bolestan.
Nije imao kredit u švicarcima.
Nije imao nikakav kredit, rekli bismo, rijetki sretnik u ovoj državi.
Djeca diplomirala, jedno radi, drugo se sprema preko granice sa zaručnikom.
Slikao, planinario,volio kuhati.
Jednom prilikom sam ga upoznala.
Pamtim ga kao tihu osobu, onak, malo samozatajan.
I ostalo mi u sjećanju kako su se on i njegova žena svako malo smješkali jedno drugome.
Ona njemu donosi kavu sa malo mlijeka i bez šećera, pije gorku.
On uzima blitvu od moje mame ( ova dijelila svima blitvu i rajčice,jer su joj te godine rodile ko lude) i sprema u auto jer Ona voli blitvu, on nikad nije bio ljubitelj.
Ja ih pomalo ljubomorno gledala.
Takav brak bih voljela...i nakon 20 godina još se vole i doživljavaju.

Naravno da sam bila u šoku kad sam saznala o kome se radi.
Njegova žena zbunjena, ljuta, tužna, izgubljena.
Ljuta na njega, ljuta na sebe.
Kužila da je u zadnje vrijeme bio malo povučeniji i tiši...čak je razgovarala s njim da ode potražiti stručnu pomoć ako osjeti tjeskobu.
On bi se samo okrenuo slikanju.
Pusti, proći će, govorio je.

Ne volim kisele osmijehe.
Ne volim kada mi ljudi kažu kako su dobro, a vidi se oluja i bura u njima.
Znam...svi se nosimo sa svojim olujama najbolje kako možemo.
Ja sam sretna jer ne znam odglumiti...ni sreću, ni tugu, ni mirnoću, ni euforiju.
U ovom otuđenom svijetu, drago mi je da me vide.
I čuju i kad šutim.
I doživljavaju i kada ih ne dodirujem.

Danas otkrila da ga volim :)

I tak...

Da...ipak sam ja tvrdoglava, takav mi horoskop.
Za dobru komunikaciju je potrebno da u komunikacijskom kanalu nema šumova, prepreka, barijera...
Blog je vid komunikacije.
Kad nekome komentiraš zapis i riječi pa odeš na ignore...naravno da ćeš obrisati komentare jer komunikacija nije više dvosmjerna.
Nitko nije savršen, pa tako ni ja.
Mana mi je da ne povučem uvijek ručnu...a vjerujte, često me prsti zasvrbe, odbrojim i odustanem...radi mira i nepotrebnih valova ovdje.
Ali...ako napišem da je smiješno čitati svakodnevno pljuvanje po drugima, a sebe uzdizati iznad svih, i još ne očekivati reakcije...to je moje mišljenje.
Reagirajte slobodno.
Pišite...

Sjetila sam se danas jedne sitnice u razgovoru sa sestrom.
Ona i muž imaju jako zgodan običaj oko njihovih rođendana.
Naprave rođendanski tjedan Njemu / Njoj u čast.
Jedno drugome ispunjavanju želje, naravno u okviru mogućnosti.
Kuhanje, sex, filmovi, izležavanje, masaže, izlasci, doručak ili večera u krevetu...
Ne znam detalje ali meni je to jako zgodno, originalno i prekrasno.

I onda mi sine kako sam ja u prvim godinama braka mužiću povremeno ostavljala poruke (nije to bio popis za dućan) u džepu košulje, cigaretama, novčaniku, znajući da će ih u toku dana na poslu pročitati.
Jednom je bilo veselo, jer je kolegi dao cigaretu a čovjek izvukao poruku, ostalo možete zamisliti.
Mene radovalo smišljati razne sitnice, kako njega razveseliti i nama začiniti život...razbiti rutinu.
Na svakakve gluposti nas inspirira ta ljubav...
Zato ja volim biti zaljubljena, tko zna što mi može još pasti na pamet :)