Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Možda ću zvučati grintavno i žučljivo, ali meni to sa tim raznim danima ide na živce.
Pada mi na pamet ona Baretova "Put ka sreći" i početne riječi pjesme " Gdje je nestao čovjek..."
Jesmo, zbilja, jedni s Venere a drugi s Marsa kad nas gledaš malo bolje, koliko smo različiti u razmišljanjima, pogledima, reakcijama, ali smo svi jednako krvavi ispod kože i skupa nas istreslo sa tih planeta na Zemlju.
Pa kako znamo i umijemo, ali možemo mi to malo bolje, nekako mi se čini.
Drage žene, dragi muži, dragi ljudi...
Sretan vam svaki dan :)

Ovih dana mi ljudi mojih godina govore kako se osjećaju starima.
Ne znam jel to umor, kod nekih pms, malo depra, ali...jebagaled, ja ne mislim da sam stara.
Ok, nisam mlada, ne očekujem od svog tijela da podnese sve što je moglo prije dvajest ljeta.
Ostavi život na čovjeku tragove.
Neke su brazde vidljive, neke su ko čudom odnešene, a neke stvari nas samo okrznu iako izgledaju ko ubojita gromada.
To je valjda dokaz kako možemo više nego što mislimo.
Posustanemo, odustanemo, ali da smo stari sa četiri desetljeća iza sebe, e to ne priznajem.
Čak sam se skoro posvađala sa poznanicom, da što ja glumim Pipi Dugu Čarapu, sa tom crvenom kosom i kako mi je vrijeme da se počnem oblačiti i ponašati u skladu sa svojim godinama.
E, ja uvijek ostajem žena dijete.
Pipi Duga Čarapa.
I starim...ne postajem mlađa.
Ali ja mislim da sam na pola puta, tu negdje...zlatna sredina.
Pokupila usput koje zrnce mudrosti i znanja od pametnijih, a energije još ima još u meni.
Lupim sama sebe nogom u dupe ako i pomislim kako ne mogu.
Ako sad za sebe velim da sam stara, što reći na moju susjedu koja sa 86 godina iza sebe, svaki dan pješači po 5, 6 km, ide na bazen, pjeva u zboru i uvijek ima osmijeh na licu.
Gledam ju kad idem ujutro na posao i samo velim sebi : da mi je pola njene energije u njenim godinama, ako ih doživim, ma što mi treba više.
Ja nisam stara, što god klinci mislili o tome...

Probudila se rano prije svih...
Još je bio mrak.
Moja pesica i ja ispratile malu na turnir, vratile se sa svježim mirisnim pecivom.
Veš se suši na ovom hladnom vjetru.
Ne smeta što me malo propuhalo.
Kava brzo ugrije.
I tiha glazba.
I dalje Idoli i Vlada.
Sada mi tiho pjeva " Samo jednu ljubav imam"...
A ja ih imam više, malih i velikih ljubavi.
Jedna od njih je glazba.

Ugodan vam vikend, dragi blogeri :)

Ostane pjesma
Umro je Vlada Divljan.
O...kako smo mi klinke tada bile zaljubljene u njegov intelektualni samozatajan izgled, mek glas, taj fini bunt koji je izvirao iz svakog stiha.
Tek sam malo starija skužila o čemu je pjevao, kad sam se počela zaljubljivati u vršnjake i plesati sentiše uz pjesme poput "Malena"...

Jedan od zadnjih koncerata na kojemu sam bila, bio je baš njegov.
S bendom Ljetno kino u Tvornici.
Koliko pozitive sam tada upila i dobila.
I hodala sam ko na oblacima nakon koncerta.

Ostaje glazba....

Volim dugu kosu.
Mislim da je njegovana duga svilenkasta kosa divan ukras svake žene... uz blistav osmijeh.
Žena koja se igra svojom kosom, zavodljivo je zabacuje, pojam je senzualnosti.
A kad muškarac dodiruje tu glatkoću, zaroni nos u tu milinu, otkriva vrat...mmmm.

Ja se ošišala.
Nisam ja tip za dugu kosu.
Nikad nisam ni imala dugu svilenkastu grivu.
Moja senzualnost dođe do ispod ušiju, pa me uhvat šiza i trk svom frizeru da se malo poigra škarama.

Sad sam čak i dugo izdržala na neke nagovore okoline.
Daj malo za promjenu, lijepo ti je tako, a ja svaki dan sve nezadovoljnija jer ne slušam sebe.
Kako sam danas izašla nasmijana iz salona.
Ne zbog toga što sam puno ljepša ( neš ti) nego sretna jer sam napravila po svome i meni se baš tako sviđa.
Tvrdoglavo svoja.
Tvrdoglavo senzualna.
Tvrdoglavo crveno vatrena.

Danas sam se vidjela u očima svog djeteta.
Veli...malo si nekad preživčana i umorna kad dođeš s posla, ide mi na živce što nešto kažeš da napravim i poludiš ako kažem kasnije ću i malo si paranoična oko interneta i fejsa, ne kužiš baš sve to.
Ali nisi tako loša, čak nisi stroga ko neke mame i možemo s tobom razgovarati o svemu.
Ali si malo naporna kada pričamo o nezgodnim temama.
Ako počnemo o tome, ne znači da ću ti sve reći.
Malo moraš oko toga popustiti.
I bilo bi super ako bi se stalno smijala.

I tak..

...daleko je onaj kojeg volim :)

Iskreno, pojma nemam koliko je daleko i gdje je i jel uopće krenuo prema meni.
Napisat ću mu pismo i sve mu priznati, staviti u bocu pa bocu u Savu.
A drugo za balon zavezati, pa nek leti....

Moglo bi biti fora :)

...daleko je onaj kojeg volim :)

Iskreno, pojma nemam koliko je daleko i gdje je i jel uopće krenuo prema meni.
Napisat ću mu pismo i sve mu priznati, staviti u bocu pa bocu u Savu.
A drugo za balon zavezati, pa nek leti....

Moglo bi biti fora :)

Tražila sam uzbuđenje, dobila iskustvo.
Tražila ljubav, dobila prijatelja.
Tražila strast, dobila poslovnu priliku.
Tražila iskusnog muškarca, dobila mladog veseljaka.
Tražila zaborav, dobila novi početak.
Tražila sreću, dobila putovanje.
Tražila dobru priču, dobila pjesmu, samo za mene.
Tražila zagrljaj, dobila pljusku.
Tražila razumijevanje, dobila čuđenje.
Tražila sebe i pronašla tebe.
I nas.
I dobila sve što nisam niti znala da mi nedostaje.

Mislim, drobimo ovdje najmanje o ljubavi, strasti, sexu...
Možemo i o lovi.
To me uvijek zanimalo.
Sjetila se primjera poznanice koja je u vezi sa prilično bogatim likom.
Ono, bogat svjetskih razmjera.
Apartmani i stanovi na tri kontinenta, biznis po cijelom svijetu, putuje, veli ona kako se malo osjeća ko u bajci.
Uspavana ljepotica, samo što se ne probudi iz tog sna.
Skupa su od proslog ljeta, on živi svoj život, putuje, uspjevaju se viđati 10ak dana mjesečno, on joj se tada potpuno posveti, mazi i pazi...
Nek uživa dok traje, sretno im.

A onda mi sine kako ja s lovom i vezama i odnosu snaga, tekući vs tekući.
Preponosna, osjećam se loše ako mi netko nešto skuplje pokloni, prečesto časti, odmah neka feministićka crta iskoči pa se trudim nivelirati.
Ja zarađujem, neće nitko na mene trošiti pa onda tko zna kako završi, što mi se može predbaciti.
Ne volim ja to.
Ti cugu, ja karte za koncert.
Ti karte za kino, ja piće i kokice.
Ti gorivo do odredišta za izlet, ja piknik košaru napunim klopom.
Ak naiđe neki ko iz bajke, malo ću razmisliti...

Mislim da izbjegavamo razgovor o novcu, da ne ispadnemo materijalisti, škrti, proračunati.
Lakše o sexu, nego o novcu, nekad mi se čini.

...ili čekaj da se napijem ;)

Pročitala, nasmijalo me, kradem i dijelim.
A rijetko pijem...
I tak.
Možda ima šanse.

"Sve što trebam znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću.

Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.

A evo što sam ondje naučio:

Sve podijeli s drugima.

Igraj pošteno.

Ne tuci ljude.

Svaku stvar vrati gdje si je našao.

Počisti za sobom.

Ne uzimaj što nije tvoje.

Kad nekoga povrijediš, ispričaj se.

Peri ruke prije jela.

Pusti vodu u zahod.

Voće i povrće je zdravo.

Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega po malo.

Svakog poslijepodneva odspavaj.

Kad izađeš u svijet, budi oprezan, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog prijatelja.

Ne zaboravi da čudo postoji: sjeti se one sjemenke u plastičnoj čašici - korijen je krenuo u dubinu, stapka u visinu, nitko ne zna zašto i kako. Tako je i s nama.

Sve što trebamo znati sadržano je negdje u ovom popisu.
I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život."

Robert Fulghum:
"Sve što trebam znati naučio sam još u vrtiću"

Mi odrasli zakompliciramo, zapetljamo, a sve je zapravo jednostavno.
Mudro je to Fullham napisao.

Ugodan vam dan :)))

Prije par godina je izjavila moja prijateljica, bivša iskričarka, bivša blogerica.
Uspješno cijepljena od virtuale i već više od tri godine uživa u RL i povremeno škicne blog.
Čita nas.
Nisu blogeri čudni ljudi.
Samo nekad zaboravimo granicu reale i ovih prostora pa zabrijemo.
Ko da malo izgubimo čvrsto tlo pod nogama.
Ili nas zarazi blogitis.
I sebe ubrajam u šareno društvo "čudaka".
Ja nađem na vrijeme kočnicu ili onaj gumb, kojim aktiviram neosjetljivost za ljudsku glupost ili meni nezanimljive teme.
Ali meni blog još uvijek zabavan.

Posebno kad kiša sipi a ne da mi se peglati.
Kasnije ću.
Sad bih najradije s nekim pod dekicu.
Mmmmmmmm....
Bit će i toga, mene proljeće probudi, pikne, oživi.

:)))

Najbolje stvari su mi se desile kad sam to najmanje očekivala.
A često i one manje dobre.
Došla pred zid, buljim u njega tupo, glupo...malo i glavu razbijala, a tamo tri metra dalje ljestve.
Samo ne vidim dalje od nosa.
Naravno, kad je moj nos i moj zid najvažniji.
Centar svijeta i centar svih mojih muka i dilema.
A te ljestve nekome poslužile pa ih odložio...za mene.
I preskočim zid.
Idem dalje, sretna radi iznenadne pomoći.
Trčim livadom, širokom i ravnom, zelenom i mirisnom...nema zidova nigdje na vidiku.
Ne gledam ispod nosa.
Pa padnem ravno u blato.
Rupa na livadi.
Ne gledam ja ni gore, ni dolje.
Mogla me i ptica u letu posrati.
Jednom kad naletiš na zid, misliš da će opet zid, pa ljestve na njemu.
A neeee...
Ono rupa, pa blato, sav mokar i blatnjav pa se nikako dići.
Jebat ga, sve to život.
I onaj ptičji drek koji me čeka.
I žica razapeta izmeďu dva stabla.
I ruka koja pruža pomoć,a mi možda mislimo da nas hoće još dalje gurnuti.
Jer nas je ona prije, s osmijehom i guštom gurnula.
Zato je meni život divan, jer je totalni roller coaster.
Svaki dan prilika za nešto novo.
I najgore stvari mi se dešavale kad sam baš lepršavo trčala.
Ups...
Neka, meni sve to još gušt.
Uživajte u sivom ponedjeljku, pronađite negdje zraku sunca, makar u pjesmi.

:)))

Sve bitne odluke donosila sam srcem.
Promislila.
Odvagnula.
Prevrtila moguće scenarije.
Najoptimističnije i najcrnje filmove.
Pitala se mogu li progutati obje krajnosti i pri tom sačuvati ono zdravog razuma, za koji vjerujem da ga imam.
Nije dobra ni prevelika sreća.
Uguši.
Oslijepi čovjek od toliko sjaja.
Zabole usne od razvučenog osmijeha.
Ljudi se pitaju : na čemu si ti?
I začuđeno vrte glavom.
Ne bude ni najgori scenarij.
Bude nešto nezamislivo, ali se nosimo s time.
Kad sve provučem kroz male sive stanice, zastanem.
Srce ima zadnju riječ.
Greške u koracima ispravljam usput.
To je moje srce.
Drugo nemam.
A shvatila da i ja i srce možemo podnijeti ohohoo...
Uglavnom, rijetko sam zbog toga zažalila.

I na kraju, čemu žaljenje?