Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Znam da ne biste ni na mukama priznali, ali sigurna sam da nema niti jednog koji nije bar jednom pribjegao manevru šutnje, izbjegavanja, povlačenja bez riječi kad je o vezi i prekidu iste.
Nemate muda u facu reći: čuj draga ( može i bez draga, nije nužno )...ali mislim da nismo jedno za drugo, malo sam se zaletio, postalo je preozbiljno, ne mogu ja to...ili štoveć.

Požali mi se prijateljica.
Prije dva tjedna počela se viđati sa tipom.
Upoznali se preko društvene mreže.
Već drugi dan otišli na kavu...pa u šetnju...pa na večeru.
Rekoh, wow, prva kava od 6 sati, nice :)
Ona se ne želi zaletiti...kao, ručna podignuta.
U kontaktu svakodnevno.
Svaki drugi dan se viđaju.
Kuže se.
Nije im dosadno, kino, šetnje, puno zajedničkog, puno smijeha...
I veli, od utorka muk.
Vidi da je online.
Vidio poruku ali ni točku da bi poslao...
Kaže mi jutros, kako je izbrisala njegov broj.
Što je tu je.

Sjetim se ja jednog iskričara od prije dvije godine.
Upoznali se, bili u vezi 4 mjeseca, proveli dva vikenda skupa...i samo bez riječi nestao.
Počela sebe analizirati, naravno.
Što sam krivo napravila...ništa.
Bila ja, kakva jesam.
Nakon tjedan dana rekla sebi, nek mu bude.
I javio se nakon pola godine, da popijemo kavu, jer se baš nije ponio kako treba ali je imao problema na poslu.
Ja se samo nasmijala,jer se sjećam kako su me djeca čudno gledala obučenu za kino, a od njega ni glasa.
Ispala budala pred sobom i djecom.

Nema veze, nije ni to najgora stvar, odbudališ i ideš dalje.

Jedan mi je rekao da sam nekad predirektna i prebrutalna.

Ne znam uvijek u celofanu...a ne da mi se hodati o jajima.
Ali, koliko god imala knedlu u grlu, ja izvalim najgoru istinu
Kad ju zatomim, prešutim, kopa me...pa.budem još brutalnija.
Možda to dolazi s godinama.
Možda mi žene preburno dramimo kad nam se saspe istina u lice.
Možda su muški slabi na ženske suze, pa radije izbjegnu mogući bijes i milijun pitanja na koja ne znaju odgovor.

Ja samo malo naglas razmišljam....

Vele ovih dana sa par da je weblog u umiranju.
Možda i jest.
Sve nekako ima svoj vijek, svoje vrijeme.
Ništa nije vječno.
Za ništa ne dobivamo garanciju o trajanju.
Kad kupim cipele, mogu ih reklamirai unutar 6 mjeseci, laptop u godini dana, a perilicu 3 godine.
U idealnim uvjetim, ako je druga strana razumna, ne svađa se na balkanski način.
Za ljubav nema garancije...ni brak.
Iako damo zavjete, donesemo odluku da ćemo i dobru i zlu, zdravlju i bolesti...ups, prekršimo obećanje, donesemo nove odluke.
I nije kraj svijeta.

Čekaj, nema veze sa blogom.
Ali, da mi je netko rekao da će blog prolaziti katarzu, tko zna jel bih uplatila cijelu godinu...ko mi kriv.
Nije ni to tak strašno.
Meni pomalo smiješno i tužno kako polako ali sigurno odustajemo i posustajemo.
Bar pojedinci.

Možda se bacim opet na tipkanje...pa dejtove...pa kave.
Prezimila na blogu, možda je vrijeme za proljetne iskričarske kave.

Uživajte :)

Udahni duboko, tako da ti se malo zavrti u glavi.
Nasmij se glasno, iako će te prolaznici čudno gledati.
Zapjevaj ako ti note zaplešu pred očima.
Ostavi sve i zaroni u pjenušavu kupku.
Pusti omiljenu glazbu i maštaj.
Razmazi se.
Zavoli se.

Bla bla bla....tako nekako piše na nekom portalu.
Jer ti to zaslužuješ.


E ja zaslužila kavu, izležavanje nakon posla.
Djeca na treningu, oko mene tišina.

Mozak na off.

Zbilja je dobro kad te još raduju sitnice :)

Veli ona meni, kako joj je s bivšim tako dobro bilo da letvicu ne bude spuštala.
Ima sada očekivanja od budućeg, od sebe, od toga kakav treba biti prema njoj.
Nema šanse da bude neki smoto koji zaboravlja datume, treba ju povremeno oduševiti sitnicom i iznova osvajati kojom krupnijom stvari.
Treba biti galantan, pa se sjetiti finog restorana i sve što uz to ide.
I pomoći joj stvari tegliti iz dućana.
I odvesti ju povremeno bolesnoj mami u Slavoniju.
Takav je bio njen bivši, dobar, pažljiv, razuman...i sad ona ne ide ispod toga.
Slušam ju, sjećam se jednog za koga sam mislila, wow...pa se strmopizdila sa lojtre i letvica.
Bilo je krasno, bio je krasan, bio je divan...ali balon od sapunice se raspilnuo i ne da sam spustila letvicu nego mi došlo da ga izmlatim istom.
Dobio je što ga ide, no nije ovo zapis o mojim letvicama.
Pitate se zašto je ovaj opisani krasan muškarac bivši u životu moje poznanice.
Zato što je nakon tri godine lijepe i skladne veze ona poželjela suživot a on nikako da se odluči na taj korak.
On ima malo stariju djecu, živi sam, ona dvoje pubertetlija koji se dobro s njim slažu ali ona želi sve.
I nakon premišljanja i vaganja, odlučila je da zaslužuje sve, cijeli paket.
A on kako to jednostavno ne može, bez obzira koliko ju voli.

Mislim da ta priča nije gotova, stalo je i jednom i drugom još...iako su odluku prije mjesec dana.
Ali oboje ustrajni na svojim stranama.
Nema popuštanja i spuštanja letvica.

Kaže se, vrijeme će pokazati, kompromis je potreban u vezi, ljubav sve pobjeđuje...

Baš me zanima što će vrijeme pokazati.

Ili trenutak...
Volimo kad nešto traje.
Prijateljstvo, ljubav, veza, odnos između dvoje ljudi.
Kao pruga se čini u početku, tračnice unedolged, klizi lagano bez otpora.
Traje.
Malo brežuljci okolo, malo ravnica...pa tunel, pa naglo svijetlo i još ljepši krajolik.
Iznenadno ti postane mučno od vožnje, pa se pitaš jel od neke loše hrane ili je samo slab želudac.
Ili traje predugo, a ne čini se više ugodno putovanje.
Jel uopće odredište bitno?
Kad počne taj mučan osjećaj, dolaze točke prelamanja...
Ili jest ili nije.
Nije bitan krajolik, nego ugoda ili neugoda na putovanju.
A niti ti se više gleda kroz prozor jer sve drugo postane nebitno.

Našla sam neki stari rokovnik iz 2002, ne znam ni kako se našao baš u toj ladici.
Bacila pdsjetnik na te svoje želučane tegobe.
Ne valja se podsjećati, ali je zgodno sebi posvijestiti što se sve može preživjeti i nadživjeti.

I muke i lomljenje i trenutke i ljude i razne poglede kroz prozor...

A kad se ja sjetim jednih tamnih nasmijanih očiju, tada sam bila najljepša.
Nije mi ogledalo to trebalo potvrditi.
I toplog zagrljaja...
Tada sam bila najsigurnija.
Njegove hrabrosti.
Uz njega sam i ja bila odvažnija.
Poljupca... od kojeg se gubi tlo pod nogama i dodira od kojega utroba pleše i topi se od miline...

U očima punim ljubavi, svi smo lijepi.

Rijetko ovdje postavljam pitanja, ali u zadnje vrijeme čuh ovaj izraz nekoliko puta.
Sjetih se i svojih "predobrih smrdljivih i sumnjivih" situacija...
Baš me zanima, što radite kad vam projuri ta misao kroz glavu.
Pustite da vrijeme odradi svoje?
Uživate u too good, ne razmišljajući koliko je true?
Odmah kopate, da utvrdite što zapravo jest istina?
Zagrebete ispod površine, pa čekate malo po malo?

Baš me zanima...

Jedan od dražih filmova...
Iluzija, bijeg, uvjeravanje samih sebe da možemo biti sretni ako živimo po našem zamišljenom scenariju, a ne ulogu koju nam je namijenio život.
U redu je željeti više, bolje ali pri tom moramo nositi i sebe stalno.
Nema tog sefa, niti ključa koji može na sigurno pospremiti naše pravo JA ,kada ga se želimo odreći, negirati, sakriti.
A gurati drugima pod nos loše kopije.
Stavili smo umjetne trepavice, lijepe krpice, blistav osmijeh...i bacamo floskule, razljevamo se iritantno i dugo pa ne znamo stati.
Tužno je nemoći živjeti svoj život, nego loše i uporno truditi se biti tamo netko drugi, s ljepšom pričom zapakiranom u sjajnom celofanu.
Svi pobjegnemo povremeno, al baza je tu negdje...ko onaj jo -jo, stalno joj se vraćamo.
Moja baza i nije tako loša jer sam samo tamo doma, samo tamo se mogu skroz opustiti.

Dobar vam utorak, utoplite se :)

Nismo u vezi.
Poznamo se već dugo.
Ja slobodna, on slobodan.
U stanju smo dugo razgovarati o svemu, klincima,poslu, osobnim dilemama, glazbi, svakodnevnim usputnim događajima.
Smijemo se skupa, ima neka tanka veza.
Plesali smo jedno ljeto.
Uzbudljivo, strasno, toplo, slatko...
Ali, oboje malo komplicirani, pa paralelno plesali, niikako da se nađemo na pola puta.
Nema smisla produbljivati nešto što ne obećava.
Ali, on ima ono nešto između nas, pa kava nakon par mjeseci što se ne vidimo završi zagrljajem, poljupcem i dalje....
I tako već par godina.

Pitam se, jel to pristajanje na : neka nam je ovako dobro, dok ne uleti netko radi koga neću ni pomisliti na njega?

Nema tu varanja i kajanja...samo se povremeno pitam.

Zabundala se i šećem sa psom prije pola sata.
Prolazim pored zgrade, prelazim parking, pa puteljak, pa...ups.
Auto u mraku, nešto se miče unutra.
Naravno, udaljila sam se...smijući se.
Bemti, koja to volja i želja i strast mora biti za drpanjem i pipkanjem u autu po ovakovom minusu.
A kakav je to auto i vozač koji nema dodatnu opremu, deku :)))

Pročitah negdje, možda je i grafit :
"Imali smo jako ozbiljnu vezu, skoro nikad se nismo smijali."

E želim si jako neoziljnu vezu, toliko da me trbuh povremeno zaboli od smijeha...

Idem jutros na posao, prtim snijeg kroz kvart bucama.
Nabila kapu do nosa, skoro preko naočala.
Toplana ne grije od noćas,a meni toplo.
Slučajni susret zagrijao dušu i srce.
Iskren osmijeh kroz pahulje.
Stisak ruke.
Čak slatka i ova kava koju pijem u pauzi, a nisam ju zasladila.

Kako ja volim kad me život ugodno iznenadi :)

I ne vjerujem u slučajnosti.

" ...netko to od gore vidi sve, povlači te konce..."

Nikad mi to nije bila neka fora...
I kad sam zaljubljena i kad nisam zaljubljena.
Volim kad mi iz čista mira donese omiljenu čokoladu kad idemo u kino.
Dočeka s posla s ručkom.
Izorganizira tetu čuvalicu i iznenadi me koncertom.
Sjeti se doći po mene s posla a vani kiša pljušti.
Za majmunovo mi kupi naušnice, one koje sam primjetila u izlogu Kamene duge, kada smo skupa šetali , one od 30 kn...ništa spešl, ali baš te.
Volim kad mi izmasira leđa, onak malo umornu, bezveznu, pa masaža završi našim oznojenim tijelima, u jebote...i onda se smijemo jer mi je sinulo da se nisam izdepilirala kak se spada.
A on veli : sve ja to tvoje volim.
Jer volim tebe.
I sve...

Ne volim Valentinovo.

Čitam malo blogove i reakcije na pvt poruke.
Baš sam sretna što sam prvo probila led na iskrici tipkanjem jedan na jedan.
Ups, jedan na jednu.
I lijepo je bilo to.
Daš svima šansu.
U početku.
Ko da je bitno jel pošalje haiku, prepisani citat ili neku prezaslađenu rečenicu.
I ja imam različitih dana, nekad sam nepodnošljiva a nekad sva slatka...ko šećerna bolest.
Upoznaš tipkanjem svakakve ljude.
Mlade, starije, zauzete, obične, očajne, preozbiljne, neozbiljne...
Ja sam sa svima mogla skoro o svemu tipkati.
Nekima sama davala mrvice sebe, nekima iluziju, iskrivljenu sliku, a nekima sam se, bome, dosta ogolila.
I samo sam tipkala.
Blog škicala i govorila sebi, nije to za tebe.
Drž se ti igrica udvoje, u ilegali.
Daleko od očiju...a i od srca.

Velika je razlika od pvt i bloga.
Ogromna.
Ne valja to brkati.

Bar kod mene tako vrijedi, ne znam za vas.

Ugodan vam utorak :)

Nominiralo me na FB za neke pozitivne misli.
Ne kužim točno kako to funkcionira, al da ne ispadnem pi*da, hajde da vidim kako drugi piskaraju pozitivne statuse, ljubičaste, mirišljave, lepršave.

I onda mi sine da smo se valjda umorili od nadanja da će nam sutra biti bolje...kad je to sutra???
Glavno pitanje.
Umorili se godinama gledajući kako nas farbaju, mažu oči, mi se pobunimo kao, razne inicijative se pokreću, udruge javljaju, građani okupljaju, al sve brzo utihne...jer je toliko toga radi čega se treba buniti, toliko požara koje treba gasiti a ti par kanti vode u ruci držiš i smiješan si sam sebi.
Kad je velik požar, šmrk treba više jakih ljudi skupa usmjeriti, pa ciljano i dugo gasiti...ne odustajati i kada je teško.
Ja nas vidim ko pojedince s kanticama, još nitko nije upalio sirenu na uzbunu, nema se pojma ima li se čime gasiti taj požar ( a vid nam mora, ne može turizam sve) pa zbunjeni s tim kanticama odustajemo.
Ima područja bez požara, i tamo žive ljudi.
Nisu naši, nema veze.
Spakiramo kofere i odosmo.

Valjda od tud to fejkanje pozitive.
Ja sam optimist, da se razumijemo.
Pored rata u mojoj Posavini,razvoda braka, mijenjanja poslova, selidbi, gubitaka ljudi i razočaranja, desetljeća samohranog roditeljstva, ja i dalje mislim da je fck čaša napola puna.
Samo se umorim.
E tad stanem.
Dopustim sebi da budem i tužna i jadna i nikakva, ali ne dugo.
Dosta ljudima njihove muke, e sad baš jedva čekaju moju da im počnem svakodnevnu jadikovku.
Skupim svoje kantice, pa svoje požare doma gasim, one male...druge ne mogu.
Držim svoj mali svemir nekako pod kontolom, volim svoju obitelj, svoje ljude, dajem se onima koje volim.
Oni još imaju kredita kod mene.
To je moja pozitiva.
Ljudi koje volim i koji mene vole, a ima ih, osjetim ih i znam i kada to ne kažu.

Ne volim fejkanje.
Samo pravo.
Možda fejk nutela iz lidla, ona je super.
Bolje fejk nutela, nego fejk osjećaj.

Dobar vam početak radnog tjedna, dragi blogeri :)