Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Samo par sitnica, da se razumijemo.
Kada sa trideset i kusur ide u dućan kupovati odjeću s mamom, a pri tom je picajzlast i sitničav do boli.
Ova dobna kategorija me više ne zanima previše, ali ako se prepoznate, dečki, još dugo ćete u šoping s mamom i sve češće će te gledati s njom sapunice doma, umjesto uživati s komadom u kinu.
Kada misli da se pričom o velikom autu ili izuzetno uspješnoj karijeri može zadržati pažnja suprotnog spola duže od 10 minuta.
Kada kuka za bivšom, a pri tom je ona kriva za sve.

Možda mi još nešto padne na pamet...

Volim eksperimentirati, ali objasnit ću odmah, da me se pogrešno ne shvati.
Kada sam došla na iskricu prvi put, tamo davne 2006, ponašala sam se kao dijete u dućanu sa igračkama.
Sve novo, šareno, primamljivo, a meni u glavi scenarij iz filma " Imaš poruku" gdje se Meg i Tom upoznaju i zaljubljuju online.
Djevojčica u meni je priželjivala opet leptiriće, makar lik bio iz susjedne ulice, ružan i debeo ali vješt na riječima, meden i sladak, pa neka me i omami a ja noćima i danima mislim na njega.
Uopće me nisu zanimala upoznavanja.
Samo sam željela tipkati, ne i pipkati.
I tako je to trajalo, cijelu jesen i zimu.
Proljeće od mene napravi malu divljakušu, najblaže rečeno.
Unese neki nemir, pa me svrbe tabani, cipelice postanu lutalice, usne ljubilice...
I imala sam sreću da je prvi koga sam poljubila, poželjela i prepustila mu se bio drag, duhovit, brbljav, krasno se ljubiooo, obožavao svaki madež na mom tijelu, volio masirati i nikad nam nije bilo dosadno.
No, potrajalo je tri mjeseca, malo se potrošio zanos, ispuhao balon i svatko na svoju stranu.
Onda sam opet malo tipkala..i u svojoj glavi imala ideju kako ću se sama poigrati sa sobom.

Dogovorila sam kavu sa interesantnim tipom, neki menagerčić, mislim da ih je tada bilo previše ovdje, sve igra golf i tenis u slobodno vrijeme a ljeta provode na jahtama gdje sklapaju poslovne ugovore.
Nabacila sam svoju najbolju masku, obula visoke potpetice, malo se poigrala push up grudnjakom ( zapravo mi i ne treba, ali ja sam htjela da se vidi sva "raskoš" ) i savršeno odglumila koketu na toj kavi.
Jedna starija gospođa mi je rekla da svakog muškarca imaš ako ga pozorno slušaš, malo naglasiš svoje atribute i pokažeš da imaš bar malo soli u glavi, povremeno zatrepćeš okicama i nekoliko puta ga značajno dotakneš po ruci ili ovlaš svojom nogom, ups...dotakneš njegovu.
Nisam to bila prava ja, ja volim i brbljati, ne razmišljati kako mi kosa sad pada, volim reći svoje mišljenje iako bi se to dotičnom moglo učiniti neprihvatljivo ili čak odbojno.
No, eksperiment je uspio, lik me poželio već idući vikend povesti u Sloveniju da se bolje upoznamo, tamo ima obiteljsku vikendicu, pili bismo vino na obali jezera, na dekici i jeli delicije koje on skuha za nas.
Zahvalila sam se i rekla da smo ipak prerazličiti nismo se više vidjeli.

Sa sljedećim sam se našla na Jarunu, i trenirci sa minimalnom šminkom i bila JA.
Malo se iznenadio, priznao je, trenirka?
Jako smo se dobro zabavili, ispričali, moglo je tu i svašta biti da smo oboje malo više htjeli.
Ali nismo.

Jednom sam ukrala ideju svojoj prijateljici
Hvala joj.
Kupila karte za kino, njegovu ostavila na ime, on ju pokupio i prvi put smo se sreli u mraku kina, pogledali, nasmijali, kratko popričali, pogledali film, poslije popili kavu i on se divio mojoj ideji sa kinom
Na drugoj šetnji po Gornjem gradu sam mu priznala da je ideja ukradena, ali je bilo mmmm.
Jesam li rekla da sam zadrhtala svaki put kad mi je slučajno dotaknuo ruku ili nešto šapnuo?
Na kraju te večeri smo se ljubakali ko klinci u autu njegovoj tate.

Sljedeća kava je bila...živimo blizu, pa hajde da se nađemo u obližnjem kafiću kod Konzuma . potrajalo je tri godine u prekidima.
E toje bio najveći eksperiment, samo mi je trebalo da shvatim da sam ja predmet istraživanja, testiranja.
O tom eksperimentu ne bih, zakopala ga u prošlosti.
Ali, izvukla sam pouku.

Igraj se i eksperimentiraj, samo ako se možeš ustati i otići bez posljedica za oboje.
Možda se malo osvrneš, ali nema previše kajanja.
Naučiš lekciju,preživiš, ponoviš sebi : nikad ne reci nikad.
I život ide dalje.
Nije ni to najgora stvar na svijetu.

Gledam svoje kćeri kako skupa razrađuju taktiku kako nagovoriti mamu na ponovno maljanje stana, bar njihove sobe.
Tamno ljubičasta dosadila...sada bi one veliki uzorak bar koda na jednom zidu a na drugom još ne znaju.
Nacrtale su policu, neku otkačenu, ne znam jel to uopće izvedivo, ali radio je dida njima i druge nemoguće poduhvate koji služe svrsi i traju.
Dvije starije savjetuju najmlađu kako se odhrvati zamkama interneta, kako komunicirati na tom nesretnom fejsu.
Kako ne biti cool pod svaku cijenu i ostati svoj.
Ona je najtvrdoglavija...ja sam joj sada najveći neprijatel, jer joj ne dam da stavlja tri dezodoransa odjednom na sebe u neograničenim količinama i ne želim kupiti one tenisice sa skrivenom petom,iako pola cura to već nosi.
Protestira malo i za trening...sada joj se ne ide baš svaki put, jer je društvo postalo najbitnije
Ocjene još nisu stradale, nasreću.
Sve je to normalno, pubertet, odrastanje, zbunjenost vlastitim svijetom i onim oko sebe.
Bunt, inat, ispitivanje granica.
Biti prihvaćen, ne odskakati, naći svoje mjesto.
Valjda sam nešto dobro odradila jer se sve više oslanjaju i računaju jedna na drugu.
Pokrivaju sitne gluposti od mene...one bezopasne, naravno, na koncu sve saznam od one najbrbljavije.
Malo me i uplaši kad se "urote" protiv mene, ali sam istovremeno sretna jer postaju i prijateljice.
Različite po karakteru ali opet funcioniraju.
Još sam ponosnija na činjenicu da sve same hedlamo, sve ove godine.
Njihov tata živi 50ak km od nas, navikle smo da je s njima rijetko.
Bez baka servisa, bez nekog sponzora koji uskoči financijski, sve nekako u hodu odrađujemo.
Uvijek sam govorila da ću biti najsretnija ako odgojim, ne male lumene, znanstvenike, nego male žene koje imaju osjećaja za druge i misle svojom glavom.
U ovakvim trenucima mi se čini kako nisam previše grešaka u koracima napravila i da sam na dobrom putu.

Iako znam da će i dalje biti i suza i smijeha i svađa i radosti, sjednu stvari na svoje mjesto...ne kako smo zamislili, nego baš kako treba biti.

Meni je sex teško odvojiti od osjećaja.
Treba mi biti stalo do nekoga, da dođemo do tog intimnog čina.
A kad mi je stalo, onda je samo nebo granica kako ćemo guštati.

Nije da nije bilo sexa bez osjećaja, nekoliko puta.
I nisam se poslije osjećala baš ushićeno.
Ne bih više, hvala ali ne.

I ovo trženje međunožjem...doći do nečega na taj način.
Vele da se žene, koje na taj način dolaze do cilja i određenih stvari, povlastica, nazivaju sponzoruše.
E sad...ove koje daju su samo sponzoruše, a ove koje ne daju frigidne sponzoruše?
Sex je užitak, a uskraćivati sebi užitak mogu samo vješti manipulatori...i oni koji zapravo u tome ne uživaju.

A možda uopće nemam pojma o ničemu, nego samo trkeljam...

Našla sam stara pisma.
Pisma koja smo moj bivši muž i ja pisali jedno drugome,kao dečko i cura, tamo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća...
Kad ovako pišem, osjećam se starom, ko da mi je sto godina na leđima.
Pisamca su bila kratka, davali smo ih jedno drugome ako se nismo vidjeli po nekoliko dana.
Nismo se topili od miline i "ljubili" putem telefonske žice.
Nikad nisam bila od tih cvrkutavih na telefonu, pa niti danas.
Čitam ta naša pisamca i smijem se.
Djeca smo bili, posebno kada gledam iz ove perspektive.
Samo smo maštali o ljubavi i zajedničkom životu.
A nismo imali pojma o životu.
O...da smo znali, tko zna što bi bilo.
Ali, nije mi žao...ni trena.
Samo, smiješne mi i pomalo groteskne neke riječi.
Sve manje čuvam stvari.
Ne skupljam kao prije.
Dnevnike, rokovnike, slike, razglednice, pisma.
Previše me to baca u prošlost.
A prošlost je prošla...davno svršeno vrijeme.
Nas nema već dugo.
Ne da smo stranci, nego smo postali sjever i jug...istok i zapad
Htjela sam baciti pisma, ali sam se predomislila.
Bila je tada ljubav, bila je tada strast, bila je tada vjera, nada, pogled uperen u budućnost pun velih iščekivanja.
Spremila sam pisma, neću ih više čitati...i tako sve znam.
Možda ih jednom bacim, a možda će se moje kćeri smijati dok ih čitaju,ako ih nekad pronađu.

Ovo je naime, recept za dug život, najstarije Škotlanđanke.
Ima 109 godina.
Dosta se kretala, jela toplu kašu i nikad se nije udavala.
I eto ti stotinjak godina.
Veli ona, najvažnije izbjegavati muškarce, jer oni samo donose komplikacije.

Mislm si ja...nije loše kad nema muškarca.koji se stalno tu negdje mota.
Neka ustaljena rutina, posao, druženja, obitelj, hobiji...
Neki ugodan mir.
Ali...volim ja kada muško unese nemir u moj život.
Jebeš sve te silne godine ako nema.ljubavi, boli, strasti, uzbuđenja, leptira, klecanja koljena, srca u grlu...

Sjetila se danas ovih Matanovih riječi.
Ide starija žena, pored nje žensko dijete, nekih 11, 12 godina.
Iza njih hoda muškarac, s brčinama i rukama na leđima
Mala mu nešto govori a on joj odvraća : Samo vi hodajte.
I hodaju oni tako...one ispred, on iza.
Ja pomalo ljuta, ne znam ni na koga.
Na sebe jer me taj prizor uzrujava...na njega jer tako pobjedonosno hoda.. ili na nju, jer zna gdje joj je mjesto.
Matan i Nuša i...Nušica.
Nisam ni stigla shvatiti na koga sam ljuta, kad ugledam dvojicu tamnoputih muškaraca, mojih godina.
Jako lijepo odjeveni,isto brkati, rekla bih kako dolaze iz neke arapske zemlje.
I tada me trkne sestra...tiho veli : gle, oni su par, drže se za ruke.
Ja njoj kak nije dobro vidjela, al ne da meni vrag mira...pa hodamo malo iza njih...ko Matan.
I tako smo u šoping centru, nećemo biti sumnjive što onak bezveze bauljamo i zastajemo kod izloga.
Uvjerih se kako su zbilja dečko i dečko
Neka, nek se ljudi vole.
A onda mi sine kako oni njihovi ekstremisti kamenuju žene za takve bedastoće, što bi tek ovoj dvojici napravili.

Koliko robujemo tradiciji, koliko se ne usudimo iskočiti iz okvira, zadanih uloga, tuđih očekivanja, obzira.

Najteže i najljepše biti slobodan.

Jeeee, samo nas svako malo lupe po prstima ako ne pjevamo harmonično, nego u nekom svom tonalitetu.

Treba se usuditi...

:))

Dobro se malo distancirati.
Manje sudjelovati, a više promatrati.
Pustiš vremenu i prostoru da učine svoje.
Ne reagirati baš svaki put kad želiš, ne trkeljati onak bezveze, jer eto nemam pametnijeg posla...
Malo vas više čitam ovih dana.
Svakome njegov blog, njegovo sredstvo, njegov način.
Neki ogoljeni do kože, a neki zamaskirani da se više ni sami ne prepoznaju.
Ja još pomalo skokovita, lutam...pa zalutam....ajd, nije strašno, ne boli.

Njanjkavo jutro, malo tupo il samo ja takva, ko će ga znati.

Ne valja mi u takva jutra previše zamarati glavu, radije pustim glazbu, pa sanjarim o netupim danima.

Ugodna vam nedjelja :))

Luda nisam, volim sex.
Samo se klonim budala ili onih koji vuku na to...malo na dijagnozu, malo na egotrip, malo na svakabimemajkazazeta.
Oni pozitivno pomaknuti i hrabri se ne ubrajaju u tu kategoriju.
Uh...to zna biti zanimljivo.

Ovo je bila radi jednog koji je uvjeren da sve žene ovdje rade samo jedno, navuku na tanak led i pobjegnu.
Ja nisam ni navukla,ni pobjegla :)

Lenski i Olga se vole, od kad su djeca bili.
Ljubav i privrženost traju godinama.
Olga je vesela, prpošna, razigrana..
Ima sestruTatjaju, povučenu, tihu...ona živi u svijetu knjiga, na svojim oblacima.
I tresak!
Dolazi Onjegin, najbolji prijatelj Lenskog...ona se zaljubljuje u njega, kao Julija u Romea...pati u sebi, lomi se...piše mu pismo i sve svoje osjećaje kao na dlanu mu poklanja.
Draga mu je...ali kao sestra
.Ne uzvraća joj osjećaje, ostavlja joj cjelov na čelu...i slomljeno srce.
Ona tuguje,lomi se, za nju više nema života.
Bal...Veselje, ples, razigrani, rasplesani.Olga stalno koketira s drugima, odbija Lenskog, cijelo vrijeme pleše s Onjeginom, razmijenjuje s njime vatrene poglede i dodire.
Lenski poludi od ljubomore, krv mu vrela...optužuje prijatelja da je zavodnik koji iskorištava žene i izaziva ga na dvoboj.
Lenski pogiba.
Onjegin luta godinama, ne nalazi mir, proganja ga sjećanje na prijatelja koji je stradao od njegove ruke.
Dolazi na bal uglednog kneza, bogatog...koji se u međuvremenu oženio Tatjanom.
Tatjana je sada prekrasna žena, predmet žudnje u njegovim očima.
Vraća se u mladost i shvati da ju voli i ovaj put on njoj dariva svoje srce i osjećaje...ljubi joj noge, ponižava se, moli za oprost i ljubav.
Želi samo nju.
Ona priznaje da ga nikad nije prestala voljeti, muči se, ali ostaje uz svog muža
.Onjegin pada od očaja.
Zastor se spušta.

Ljubav...ludost..

A meni u glavi odzvanja refren jedne od dražih Balaševićevih,Ostaje mi to što se volimo.
Jel Onjeginu to dovoljno?
Link

Veli prognoza kako u Zagrebu ima i oblaka i sunca i vjetra.
U mom Zagrebu sunce.
Cijeli stan ko naranča.
Vjetar lijepo puše, na balkonu miriše po omekšivaču,žuti Silan.
Kava je malo slatka, baš kako treba.
Tišina.
Misli lutaju uz kavu.
Ništa mudro, samo spoznaja kako dan obećava.

Ugodan vam utorak :))

Duboka.
Ponekad i besmislena.
Iskrena.
Ponekad i svadljiva.
Predana.
Ponekad i neshvatljiva.
Nesebična.
Ponekad i umorna.
Hrabra.
Ponekad i šutljiva.
Nasmijana.
Ponekad i kritična.
Strasna...
Ona koja obuzme cijelo biće...istovremeno koncentrira i dekoncentrira.

Ja bih samo to, ni više, ni manje :)

Tipkam.
Nakon dužeg vremena zatipkah se.
Zanimljiv, duhovit, odgovara inteligentno ali nepretenciozno, veli da je solo, ima jedno dijete, rastavljen, pokušava se riješiti cigareta, nekad bio bubnjar u nekom bendu ali morao odrasti, kad je došlo dijete.
I tipkamo, tipkamo.
Smjestila se ugodno, baš ugodno iznenađena.
I pitanje, koliko mislim ozbiljno ovdje.
A jooooj, svakako sam ja ovdje mislila ali nikad preozbiljno.
Veli on, ne želi gubiti vrijeme.
Rekoh, fer i pošteno od tebe.
Ja se, bome, ne vidim tako skoro s nekim u nekom zajedničkom kućanstvu.
Jednostavno je tako.
Morala bi mi se desiti WOW LJUBAV da promijenim mišljenje.

Sjetim se svoje višegodišnje veze za koju sam, nakon nekoliko mjeseci ljubovanja, shvatila da neće potrajati.
On je bio solo, ja bila solo, tu nije bilo zapreke, živjeli smo blizu, vrlo praktično.
Oboje imamo djecu, slične interese, nekad vikend kod njega, nekad kod mene.
Izlasci, koncerti, kina, kazalište, izleti, dočekivanja s večerama, slatkim iznenađenjima.
Nismo se niti jedno previše trudili, razumjeli se bez previše riječi.
Ovako nižem riječi, sve izgleda idilično.
No, ja sam duboko u sebi znala da imamo točno određen rok trajanja.
Pustili smo da traje...da se samo ugasi, da dogorimo kao svijeća.
Jel to bilo fer prema njemu i sebi?
On je čak spominjao zajedničku starost, ali ja sam samo znala reći: nemojmo gledati tako daleko.
Čekajmo što će biti sutra.
Jel to bilo izgubljeno vrijeme?
Imam lijepe uspomene, upoznala neke krasne ljude uz njega,spoznala neke stvari o sebi.
Kako mogu, koliko mogu.
Iskristalizirale se neke moje želje.
Moja očekivanja od mene same, od drugih.
Možda smo jedno drugome bili usputni učitelji, test vozači...
Ne znam.
Nije mi žao.
Veli on, nikad nisam požalio jer smo bili skupa, iako evidentno nećemo ostariti jedno uz drugo.
Povremeno se čujemo.
Dobro je, djeca mu rastu, kćer pred udajom, bivša mu se udala, promijenio posao, kose ima sve manje, veli...i dalje traži partnericu za starost.

I tak ja velim ovom friškom tipkaču kako je prerano bilo kome reći jel mislimo ozbiljno.
Može se desiti da usputna kava završi brakom.
A dugogodišnje ljubovanje može završiti kao rastanak dvoje stranaca.
Jesmo li izgubili vrijeme ako sebi i drugome damo šansu?
Meni ništa nije izgubljeno vrijeme.
Ako je oboma dobro, ako otvoreno kažemo kako i što želimo.
Ako nema figa iza leđa i pijeska u oči.

:)

Pređi mi rukom po leđima..
Lagano.
Vršcima prstiju.
Zažmirit ću.
Poljubi me u vrat...
Samo da lagano osjetim tvoj dah.
Čujem disanje.
Da osjetm želju ..naslutim žudnju...napipam strast.

Pusti glazbu...

Neka ples počne.

Ujutro volim popiti pravu kavu...tursku, njen miris....mmmmmm.
I dugo me mučilo nakon razvoda što pijem tu kavu sama, kuham kavu samo za jedno.
Ma i prije samog razvoda, nismo do zadnjeg dana braka cvrkutali uz dvije šalice...ali kuhalo se za dvoje.
Privid zajedništva.
Već sam navikla kuhati samo za sebe te jutarnje kave posljednjih godina.
No, moja najstarija kćer počela piti doma kavu...ujutro. .
Veli ona meni neki dan : znam ja da bi ti voljela nekom drugom natočiti tu kavu ujutro...
Smiješka se
A zna isto tako da ne vidim kod nas nikoga, osim nas..
Sebe vidim
Negdje...uz nekoga ..
I vidim jutarnje kave udvoje..
Kroz maglu
Ne nazirem točno obrise lica i mjesto..ali znam, negdje duboko u sebi kako će sve to biti...kad dođe pravo vrijeme.
:)