Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Kava se ispija bez žurbe...
Ručak kuha s guštom.
Čak ću i peglati sa smiješkom...
Volim uzeti godišnji u čudno vrijeme, kako veli prijateljica..e da...i nekoliko kava moram popiti s dragim ljudima.
I...možda napokon u miru pročitati Šalkovića do kraja.
I još svašta planiram, a najviše opušteno guštati.

Dobar vam dan :))

Koliko nekome možemo tolerirati što izmišlja, laže, navodi na krive zaključke, vidi teorije zavjere u svakom slovu ako nije po njegovom...pa veli, ups...oprostite...može zagrljaj?
Pa trep, trep...pa med i mlijeko...ups, nećem više...ja volim sve ljude.
Pa krivo slovo...mozak krene s novom teorijom...ups, trep, trep..može zagrljaj :)
A jebote...odrasite ili onak jednu odgojnu za uho.
Nekad bolje nego zagrljaj, vjerujte.

Malo me pere...i brinem se što ne kužim tko o čemu, komu, zašto, sinoć, jutros, čime...i morala bih imati još dva aktivna profila da ulovim korak...ma jebat ga, kakav korak, ni troskok tu ne pomaže.
Al dobro...
Ima i gorih stvari u životu :)

...ili biti gore?
Ja bih radije češće bila gore...
Položaj je bitan !

Ponijela sam u 2015 samo dobre stvari.
Da me uveseljavaju i dalje.. i da mi pomognu u borbi sa onim gadnim danima koji su neminovni.
Neka Sila bude s vama...i sa mnom.

Trkeljam...valja na posao da nemam vremena za gluposti :)

Klincima pripremila klopicu, grickalice, kolač po želji...i cugu po želji, 2 radlera, njih 4 :)
Nek se vesele, fora im da smiju popiti radler.
A ja...
Blažena moja susjeda čiji stan čuvam.
Uzimam laptop, sebi cugu i idem, jel...čuvati stan:)
Najduža noć može početi...

Ljudi moji, želim vam prije svega zdravlje, puno veselja, ljubavi, malo više para i svima neka ovih 365 dana pred nama,budu malo bolji nego ovih 365 iza.

Čin čin, živjeli i veseli bili !!!

Nedavno se slučajno zapričala u busu sa nepoznatom ženom...i kad sam izašla na stanici, sine mi kako me podsjetila na jednu blogericu, neposredna, vesela, lepršava, pozitivno pomaknuta, sa cvijećem na čizmama
Danas u dućanu, opet...ali ovaj put stariji raspričani muškarac...
I onda mi se upali lampica.
Nije dobro kad te ljudi, koje slučajni sretneš, podsjećaju na blogere...
Naravno, ne poznajem te blogere, niti imam ideju kako izgledaju.
Samo neku svoju sliku u glavi...o njima.

Nije dobro, bit će da je blogitis :)

Čitam sinoć na blogu komentare kod izidee na zapisu o muškarcu koji brine o svojoj dementnoj majci i što drugi misle o tome.
Ja mislim da je to u redu, ako ima samo njega, ako on može funkcionirati, raditi,izbivati iz stana nekoliko dana ( jer plaća gospoďu koja se tada brine za bolesnicu).
Netko bi odmah takvu osobu smjestio u ustanovu.
I to je u redu.
Svatko radi kako misli da je najpametnije za njega.
Po savjesti, po dužnosti, empatiji?
Ne znam...
To nije ni bitno za ono što želim reći.
Pitala sam konkretno izi što ju muči u činjenici da se muškarac skrbi na taj način o svojom majci.
Reče ona , ako sam dobro shvatila, da ako se upusti s njim u vezu, želi da oboje jednako daju.
Da koliko provode vrijeme kod nje, bilo bi dobro da isto tako provode vrijeme i kod njega u stanu.
I sad ono bitno, za mene.
Jako dobro je što je izi to odmah sebi rekla, što očekujemo od veze, odnosa...
I još bolje je o bitnim stvarima, koliko nezgodne bile, odmah razgovarati.
Reći koliko i kako možemo sebe dati i što očekujemo.
Izi želi jednako davanje, vremena, prostora...
I meni je to u redu.
Jer ako on ne želi dovoditi u svoj stan, zbog majke, partnericu...to može biti problem.za osobu koja to želi i očekuje.
Žena ne želi da njen prostor postane njihov prostor.
Zato neke stvari treba naglas izgovoriti.
Jedan "moj" mi je svojevremeno rekao da je moj glavni "problem" s muškarcima, da sam iskrena, direktna i ne igram igrice...mačke i miša, tzv.navlakuše.
E da...ja bih i s druge strane tako...direktno, iskreno, bez igara navlačenja.
Ima igrica koje volim...jako, ali to nije sada tema.
Pa se pitam...jel bitno ko ujutro prvi pošalje poruku...ili tko se ustane i skuha kavu.
Ako mi nedostaje, neću glumiti hladnoću nego ću napisati mail, sms, poruku koliko ga želim kraj sebe.
Makar ispala budala...zahebi ponos i inat.
Problem je kada jedno uglavnom zove, kuha kavu, vikendi samo kod njega, izlasci samo u njegovom aranžmanu i angažmanu...a ovo drugo, uzima...
I da...možda je s moje strane gledano, ono što puno dajem, nekome jako malo, ili obrnuto...
Ako malo dajem, njemu se čini kao nešto wooow.
Nije ljubav matematika, meni se čini više kao klackalica.
Malo ja, malo ti...
I da...nikad mi nije bilo zabavno dugo biti u zraku, nemoćna.
Sjećate se kao djeca...kad dugo nemoćno visite u zraku, a nije vam ugodno, osjećate se glupo jer niste takvu igru htjeli.
Dobro je dok oboje uživaju, smiju se, malo ja, malo ti...malo gore, malo dolje.

Što sam starija, uviđam koliko je zabavnije igrati igrice za velike,a ove dječje ostaviti djeci.

Prošlo je previše vremena...
Puno previše.
Naša mjesta nisu više naša.
Sada je to njihova klupa...njihovo stablo u parku...njihov stol u onom mirnom kafiću.
Zapravo, niti kafića nema..
Nema nas.
Samo smo ti i ja.
Iza nas porušeni mostovi, nedosanjani snovi, srušene iluzije, prekršena obećanja.
Toliko toga ti imam reći, o sebi, o svojim strahovima, nadama, tugama, što me lomilo, što me nosilo.
Vježbala sam osmijeh...uvodnu rečenicu, pozdrav, hoću li te zagrliti ili samo pružiti ruku uz neobavezno : "koliko je vremena prošlo? "
Puno previše.
Što ti je vrijeme napravilo...tamo daleko.
Pitam se.
Veliš da si izgubio malo kose, malo se prošarala...
I ja sam mama, trudnoće me nisu štedile...
Ali previše je vremena prošlo.
Hoću li te prepoznati, pitam se...
Stojim dvadesetak metara dalje od dogovorenog mjesta i stišćem torbu...i čujem srce...i osjetim svoju utrobu kako se grči...
Promatram prolaznike.
Odjednom, poznati hod.
Zastaješ.
Gledaš na sat...na mobitel.
Okrećeš se.
Tražiš pogledom...
Krenula bih prema tebi,a noge mi olovne, u svakoj pola tone, valjda.
Srce u grlu...
Dlanovi znojni.
Pa neću pobjeći ko šiparica, ko klnka...ko onda..jednog petka u lipnju 91, kada samo otrčala sa Korza prema Savi..
Ni danas si nisam oprostila tu glupost.
Ni sama ne znam kako si se našao ispred mene.
Kako sam ti završila u zagrljaju...kako si me poljubio u obraz i prošaptao na uho : "kao da ni dan nije prošao "
I nije...sve tuge, strahovi, nade, strepnje postadoše prošlost.
Odjednom više ništa nije bilo važno...ni godine, ni dani, ni sati...
Samo ovo...ovdje i sad.

Ima ona pjesma od Crvene jabuke, počinje nekako ovako :
"Sanjati, ne mogu ti to.uskratiti... "

Vozim se sinoć doma sa obiteljskog okupljanja...sa pridruženim članom, poveli nećakinju.
Nek se djeca druže, praznici su, jedva dočekali da se malo opuste, spavaju, gledaju TV i bulje u računala dok im oči ne nateknu.
Odlučila ih pustiti neka rade sve što im srce želi, u prihvatljivim granicama, uz održavanje kakvog takvog reda u sobama.
Jučer se okupile četiri generacije u obiteljskoj kući mojh roditelja...
Došla baka iz Slavonije, sestre sa obiteljima, ujak, teta...
Ima i nevjernika u toj mojoj obitelji, ima vegetarijanaca, ima ljudi koji podržavaju različite političke opcije, jedni vole slušati Škoru, a drugi Deep Purple...
Moj tetak nije vjernik i Hrvat.
Ali je veliki Čovjek.
Koliko je on meni značio kad sam se rastala.
Roditelji, ko roditelji...malo potreseni, neobjektivni, malo izgubljeni..a on, glas razuma i mudrosti u cijeloj priči.
Jedan dugi, noćni, razgovor s njim mi je pomogao da donesem tada neke teške, ali nužne odluke.
Druga teta nema djece ali ima svu djecu, nećake i nećakinje.
Gledamo jučer fotografije kad smo bili klinci, baka prepričava svoje...i.sine mi kako nas je onaj prokleti rat potjerao.
Moja baka nije u svojoj rodnoj kući.
Moji roditelji nas ne pozivaju na blagdane u moju rodnu kuću.
Moja teta i tetak nemaju rodnu kuću mojih sestrični.
Sve nas je prokleti rat iselio.
No, svi živi i zdravi.
Izgradili kuće nove...domove...
I vozim se tako sinoć doma...djeca cvrkuću na zadnjem sjedalu, dogovaraju se gdje će i kako ovih dana...
I malo me stegne oko srca, jer, naravno, prigodno, puštaju naslovnu pjesmu.
Ni moja djeca nisu u svojoj rodnoj kući...zbog mog osobnog rata.
A onda me ponese onaj božićni duh...
Imam dom...imam obitelj, veliku, toliko smo različiti,ali toliko smo jedno za drugo kad god treba.
Pa gdje ćeš bolji poklon za Božić, od toliko ljudi u čijim srcima se osjećaš kao doma.

:))

Oduvijek sam voljela čitati, gutala sam knjige kao dijete.
Kad otvorim korice knjige, sve postaje moguće.
I danas svaku knjigu pročitam dvaput.
Prvo brzo, jer me silno zanima što će nova stranica donijeti, kako je to pisac u glavi posložio, kakav je završetak.
A onda, drugi put, polako...gdje se lomi, gdje krive odluke donose neželjene posljedice, kada je On shvatio da to nije to, ponavljam dijelove u kojima prepoznajem sebe ili svoje drage.
Zato sam kao dijete voljela ruske bajke.
Bogate sadržajem, dozvoljavaju mašti da se razigra preko svake poznate granice.
Jutros uz kavu, daljinac u ruci i naletim na neki češki film za djecu.
Sjećam se djetinjstva i kako sam za vrijememe zimskih praznika, guštala u jutranjem programu za djecu, bogatom čarolijom.
U tim pričama je sve bilo moguće, sve...
I dobro pobjeđuje zlo.
I ljubav pobjeđuje mržnju.
I hrabrost i vjera i ustrajnost bivaju nagrađeni.
I to je Božić za mene.
Vjera...
Vjera da nismo sami...
Vjera da možemo...
Da je sve moguće...
Kao u bajki.
I još bolje.
Jer u bajci su daleka bića,a u našem životu su ljudi koje možemo dotaknuti rukom i srcem.
I onda možemo živjeti najčudesnije priče.

Svima vam želim sretan Božić !

Kad on ode oprati zube, pa usput opere i njene, da se draga ne ustaje...
Zahebi cvijeće, vino i svijeće...
:))

Manično spremanje...
18 vrsta kolača...
Francuska, grah salata,šarena salata, cikla, purica, mlinci, bakalar, odojak...
Darovi, novi ukrasi za drvce svake godine, adventski vjenčić.
Gužva, trošenje love, nervoza...humanitarne akcije..
Još puno toga nisam nabrojala što mi ide na živce.

Prvo, ne živim u svinjcu preko cijele godine.
Saugam svaki dan i obrišem podove.
Kupaonu perem jednom tjedno a nekad i jednom u dva tjedna a nekad i dva put u tjednu.
Nema pravila.
Nije mi tlaka.
Pogledam kroz prozor i ako ugledam mrlje, operem ga nema veze jel subota ili utorak, jutro ili podne.
Ni pranje prozora mi nije tlaka.
Tlaka mi je moranje kad drugi nešto rade.
Napravila sam dva kolača ovaj vikend, sutra još jedan.
Dosta.
Kći će francusku rezuckati, jer se voli motati po kuhinji.
Mesinu ću speći navečer kad je jeftinija struja...dok iskričarim.
Neću gužvu.
Hoću mir
Neću umor od rintanja i nakuhavanja.
Hoću lagani tempo uz božićnu glazbu
Neću darove u šarenom papiru.
Hoću tišinu na božićno jutro i da me dočeka skuhana kava.
Neću izlaske na kuhano vino.
Hoću nasmijanu djecu i iskrene zagrljaje.

Volim i ja kolače i darove i šareni bor i veselje ali sve mi bitniji mir, mir u srcu.

Postajem starija, neminovno i nepovratno.

Samo da se ne pretvorim u Grincha :)

Preko ruba...
Kao tijesto,kad odstoji predugo na toplom, pretoplom.
Čitam neke stare zapise i shvatih da dušu dajem na dlanu, otvoreno, kad sam ili jako tužna ili jako sretna.
Euforična toliko da bih vrištala i skakala od ushita...
Ili bolno osamljena u svojoj tuzi...
A sad samo imam mrvice za podijeliti...
Srećom.
Umjereno sam sretna.
Uglavnom nasmijana.
Pretežno vedra.
Suncem okupana.
Ne vidim sivilo i kad je stalno oko mene...

Nema veze sa blagdanima, nema veze sa muškarcem..
Ima veze sa onom JA koju svako jutro pogledam u oči u ogledalu.

Ugodan vam vikend, nek vam je svima sunčan i vedar, ko ovaj krasan dan:))