Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Vjerojatno kruže priče da ženu najlakše odvedeš u krevet ako joj odmah direktno "nabiješ" fotku svog spolovila ( uživo je veći oli fotkao sam pod lošim svijetlom) i ako odmah napišeš kako joj želiš lizati onu drugu rupicu ili kako ne smeta ako nam se pridruži njen dečko ako takav postoji..ako ne, može bilo koji......
Mislim, ovi iz noćne smjene su direktni i ne odustaju pa samo zaključujem kako valjda primjenjuju sustav koji pali...
Ili su pogriješili sajt.
Ovdje samo romantika, a na smokvu po sex.
:))

Reče jednom Bukowski :
" Kad zašutim, okrenem se i odem.
To ne znači da si ti pobijedio.
To znači da više nisi vrijedan mog vremena."

Blog sve trpi.
Istovariš se i lakši ideš kroz dan.

Dobar vam četvrtak :)

Pita me moje dijete danas : mama, kad si zadnji put plakala od sreće?
I pokušavam se prisjetiti kad.
Ne znam točno.
Ovakva blentava emotivna, kakva jesam, sigurno ove jeseni...
Ali nema šanse da se sjetim kada i zbog čega.
Nastavlja ona kako bismo trebali jednako plakati i radi tuge i radosti.
Izbaciti iz sebe te osjećaje...do kraja
Koliko tuge, toliko i radosti...tako bi trebalo biti u životu.
I nešto između, dodajem ja...
Nivelacija...
Ravnoteža...
Balans...
A mi bismo samo radost, veselje, ružičasto...
Ali nije tako, ne može, nigdje ne piše da ćemo se stalno smijati...
Sve je to život.
I ja ga volim...i kad plačem.

Miris kokosa vraća me u ljeto...
Kad mi je hladno, namažem se nakon tuširanja mlijekom za tijelo sa kokosom.
Skoro da se drogiram mirisom kokosa koliko ga volim...
Čaj od mente vraća me u djetinstvo...
Glazba je posebna priča...
Glazba me vraća ljubavi...
I onda se ušuškam u nježnu sigurnost zagrljaja i uživam...
Samo moji trenuci...
Male stvari...

Odmaram nekoliko dana od posla.
Ali doma kuham, pečem palačinke, gledam neke dokumentarce, listala s djecom albume sa fotografijama...
To mi je najbolji način provesti kvalitetno vrijeme s njima.
Nema interneta...
Nema TV -a ...
Izvučemo albume, kutije sa uspomenama iz vrtića, pismima, čestitkama za majčin dan, sitnicama sa putovanja i smijemo se, zabavljamo, prisjećamo.
Gleda kćer neku fotku, ona ispod božićnog drvca, smrknuta..
Veli kako točno zna da je bila ljuta jer nije dobila željeni dječji sauger nego neku glupu društvenu igru...i još je imala na sebi neku majicu koju je mrzila.
Za sauger sam znala ali za majicu nisam imala pojma.
Saznam ja u tim našim razgovorima i puno važnije stvari...
I igramo se...
Večeras je dogovoren pictionary.
Idealna zabava za zimske dane...

Potreba za ignorom.
Nisam uopće prava blogerica.
Nisam nikakva.
Prije, onak bezveze.
Jer pišem o sebi.
O svojim radostima .
O svojem ljetu.
Pisat ću jednom o ljubavnom lokotu u Samoboru kojeg nismo na kraju stavili.
Nek dan san zasuzila kad sam čula onu blesavu pjesmu od Novih fosila : Tonka reci cvrčak...
Pišem o sebi...o boli u pravo vrijeme s krivim.
I o boli...u krivo vrijeme s pravim
O željenih 5 dana, 5 mjeseci, 5 godina, 5 života...
Čitam o ljudima i ljude...
Ne čitam ljude, čitam riječi...
Čudim se i dalje..
Kako zapnemo...
Ne komentiram često ali...
I ja zapnem...
Lupim glavom.
Tvrdoglavo.
Boli me ako udari netko bitan.
A najviše boli ako udarim.sebe sama.
Baš sam bezveze jer čitam riječi...
I reagiram ponekad.
Nemam arhivu "omiljenih" citata, komentara, ne kopam po blogovima...
Reagiram impulzivno.
Sram me bilo...jer sam ponekad brzopleta, jer ne razmišljam koga bi to za mjesec ili dva na nezgodnom mjesto moglo zasvrbiti.
Obična ovca...

Šećem jutros ono moje pseto uspavanim kvartom.
Čini mi se kako samo ja luda ne spavam a vrijeme idealno za krmeljenje u krevetu.
A na košarkaškom terenu pored škole živo i bučno.
Ispod jednog koša mješana ekipa mojih godina.
A ispod drugog, klinci...
Pola 9 ujutro, nedjelja zimsko jutro, oni igraju košarku.
Neko iz velike ekipe napravio korak više, kao...smijeh, veli jedan, to ti je kombinacija košarke i plesa...samo nastavi.
I nastavljaju veselo u zezanciji.
I klinci neuspješno šutiraju ali ne odustaju...
Voljela sam gledati košarku.
Otac nije imao sina, ali je imao " sina" ...
Zvao me muškom inačicom mog imena i vukao me na tekme, Cibonine. .
Nije mi Dražen bio omiljeni igrač.
Moji favoriti bili Čutura i Cvjetičanin.
Onak u sjeni, ali bitni.
Samozatajni ali bitni.
Jer je to timski sport bitno igrati za ekipu.
Tako gledam kako se ove ekipe zabavljaju...
Malo korigiraju pravila, ko da je bitno ko pobjeđuje..
Bitno da je zabavno...
Da se smiju...
Korak manje, više..
I skok može biti ples. .
I greška može biti ples. .
Bitno je da je dobar osjećaj.
A ja jutros se baš nekako plesno osjećam.
Nema veze ako je bilo grešaka u koracima.
I zimska jutra mogu iznenaditi...

Ugodna vam i rasplesana nedjelja...uhvatite ritam koji vam paše i uživajte :)

Izašla rano jutros, vratila se smrznutog nosa...
Vrući čaj, par kapi ruma u njemu.
Krčka se sarma.
Vele doma, prelazimo na zimska jela...
Noge u onim dječjim čarapa, hello kitty...
Leđa na radijatoru..
Vaya con dios svira u pozadini...
Vani magla...
Volim zimu tek kad se ugrijem.
I ruke...
I noge...
I srce...
I dušu..
I nos...
Nos mi je najbitniji :)))

Moja pesica i ja...
Noćas sam sanjala lijepe snove, rasplesani neki snovi, ljetni...
I da...
Shvatila sam zašto ne volim jesen.
Trebalo mi je samo pol života ( ovo optimist u meni procijenjuje) da to shvatim.
Sve krasne boje jeseni otkrije sunce.
Zapuše vjetar, popada lišće i kiša neumorno i dosadno pada, kad se iscijede oblaci sve miriše na trulež.
Smrdi, zaudara...
Zato ne volim jesen.
Ali volim ljeto.
I imam ljetne snove u pričuvi.
Da me griju.
Da mi mirišu.
Da izmame osmijeh kad osjetim trulež i tugu jeseni.

:))

Dovezli kujicu doma od veta sa sterilizacije.
Omamljena, jedva se dogegala do svog kreveta.
Spava.
Malo se trese.
Niti nas ne doživljava.
Ne zna jadna što ju je snašlo.
Ja bih rekla da je malo i ljuta, jer smo joj poremetili rutinu spavanja, igranja, trčanja, klopanja i skrivanja čarapa po svim kutevima stana.
Ustaje se i na tim klimavim nogama odlazi na svoje omiljeno mjesto.
Prostor između radnog stola i police, predviđen za odlaganje torbi.
Torbe nisu nikad tu al ona jest, povremeno.
Kad je napeta atmosfera u stanu, netko podigne glas, tamo zbriše...
Kad ju nešto "muči" tamo se zavuče...
Kad nešto zariba, pa ju pogledamo "prijeteći" tamo je u tren oka.
Kad saugamo, to je skrovište...
Njeno mjesto.
I sad sva drhtava se pokušava zavući , al tamo su neke dvije pregradice i postoji mogućnost da se ozljedi.
Zagradili sklonište, preventivno.
Ne odustaje.
Tužno gleda...
Pokušavamo ju lagano poleći na dekicu.
Tvrdoglavo stoji na slabim nogama i gurka njuškom stolicu.
Muka ti gledati kako se zapravo samo želi malo osamiti i odtugovati...
Da može misliti, čovjek bi rekao kako je baš svjesna da tamo manje boli i prije će muka proći.
Moje tvroglavo dijete bi ju na silu prikovalo za krevet a ona uporna ko mazga.
Objašnjavam da ako ju na silu pokušano odvući, možemo ju samo još povrijediti
Tek kad bol postane jača, kad se umori, kad ju skroz snaga izda, leći će.da skupi tu istu snagu i polako se oporavlja...
A mi samo možemoi biti tu uz nju, povremeni ju maziti i biti strpljivi.

I sine mi, ovo je pas pa mi malo tužno nemoćno gledati kako se muči.
A kad je draga osoba, dijete, prijatelj u muci, ne može odagnati bol i patnju a na tebi je sami reći : tu sam ako me trebaš, uvijek, za bilo što, kad se umoriš, ako bol postane prejaka ili ako samo želiš da šutimo skupa...

Nije lepršava tema ali eto, ima i onih tamnijih strana života...
Svima nam ih želim u minimalnim i podnošljivim količinama...

Moj susjed.
Živimo skoro 10 godina na istom katu, računajte koliko puta smo se sreli, ispred zgrade, u hodniku, u liftu...
Nek se vidimo samo jednom mjesečno, to je stotinjak susreta najmanje...
Nikad ga nisam vidjela nasmijanog, ma nikad ga nisam vidjela a da nije smrknut ili nekog neugodnog prijetećeg pogleda.
Ne pozdravlja, naravno...
No, s vremenom na vrijeme mi se obrati, kad smo samu u liftu.
Kako moj pas laje po cijele dane, nije istina...zalaje ponekad na zvono, priznajem.
Kako moja djeca lupaju vratima da njemu slike sa zida u stanu padaju...lupaju vratima lifta čak i onim danima kada su vikendom kod bake, a pas je lajao baš sinoć iako je skupa sa spomenutim divljacima 15 km od Zagreba.
U početku sam djecu upozoravala, možda se zbilja čuje lupanje lifta ili možda s prijateljima buče po hodnicima kad sam na poslu. Malo ispitala ostale susjede pa shvatila kako moji Indijanci nisu ništa gori ili puno bolji od ostale, zaigrane djece...
Onda sam počela ignorirati njegove primjedbe...
On nastavio po starom.
Ja i dalje po svom, pozdravim uljudno i pustim ga neka vergla...
Jedna od sljedećig primjedbi je bila kako su to neodgojena djeca koja osim što uništavaju zajedničku imovinu, niti ne pozdravljaju...
Čudno, a ostalim susjedima trče pridržati vrata, pomognu s vrećicama mamama s kolicima, samo čekam da veli kako mu hračnu u lice...
Ne prestaje taj njegov tihi teror pa ga svi zaobilaze, naravno, prema svima je takav, nekima manje, nekima više.
Postoji ženica u toj priči, tiha, neprimjetna ko sjena.
Živi s tim čovjekom, kad ih vidim skupa..ne vidim ih skupa.
Hodaju jedno pored drugoga, valjda tako i žive...
Često sam se pitala jel bolestan...
Mislim da nije, vrlo je lucidan, svjestan svojih riječi i postupaka...
Mislim da je duboko nesretan i tako ogorčen postao zločesta osoba, nepovratno...
Tko sam ja da sudim o tuđem životu, tko zna što ljudi misle o meni i mojoj obitelji, ali ne mogu ne primjećivati...
Nesreću, tugu, jad, ljutnju, frustraciju, mržnju...
I onda još više budem sretna jer je meni hebena čaša uvijek na pola puna...
Nebitno jel u njoj pivo, vino, sok, voda...uvijek dotočim.
Uz osmijeh.
:)))

Izgovara sinoć glumica u filmu...
I zbilja.
Kad sam sestri ili prijateljici zaljubljena, pokušavala objasniti zašto mi je neki prirasao srcu, nisam vjerojatno govorila kako je plemenit, vrijedan, hrabar, talentiran za dobre stvari, nesebičan,dobar s djecom,bavi se humanitarnim radom...
Bio mi je drag radi energije, jer nam nije dosadno skupa, jer se smijemo istim stvarima, jer zna kako umiriti moj nemir, jer time što jest takav, uspijeva ovo komplicirano stvorenje usrećiti, bez obzira na sve...
Ni traga vrlinama, samo energija koja postoji u vremenu i prostoru između dvoje ljudi.

Masirao bih te....
Ljubio gdje najviše voliš...
Tako si slatka...

Prva poruka i već ima tako krasno mišljenje o meni.
I onda bi se naljutio kad bi shvatio da sam najčešće komplicirana namćorasta baba :)))

Rekli bi narodski, to sam gluplja.
A nisam jako glupa po prirodi, malo zabrijem na krive stvari.
Pa onda pletem i pletem i još više se zapletem.
Ko klupo vune, ne mogu naći početak.
Ako nestrpljivo vučem, još je teže.
E sad....treba vježbati stpljenje, pogotovo meni brzopletoj...
Ali vježbam, pa idem pomalo, nit po nit...
I onda shvatim da ne moram ni sve razumijeti danas, ali mogu prihvatiti i nastaviti.
Plesti i raspetljavati po svome...
Dan po dan...
Nit po nit...
Kod mene šarene niti uvijek, da ne bude monotono i dosadno...
:))