Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Razgovaramo sestra i ja o pokojnoj baki, uvijek nas je nasmijavala.
Ova što je još živa, bogobojazna, žena sa sela, mlada se udala, izrodila djecu i sada sluša svaki dan Radio Mariju, moli za svu unučad i praunučad, povremeno nam udijeli nešto mesa i povrća iz zamrzivača, tutne u džep koju kunu, nek se nađe i samo promrmlja nek smo samo živi i zdravi.
A ova, pokojoj joj duši, prava gradska mica, petkom na frizuru išla, udala se dobro ( didu gurala,pa dogurao do nekog direktorića manjeg poduzeća) ali...direktor, molim lijepo, nije mala stvar.
Nama uvijek bilo zanimljivo slušati njene otkačene savjete kad smo bile klinke, nije se ta dala uklopiti u mentalitet malog mjesta nikako. Tek sad vidim da je bila pomknuta, trknuta, nije hodala kao pokorna ženica nego prkosno po svom ma što god mislili susjedi.
Jedan pamtim i sad se nasmijem...
Ja friško rastavljena, još zbunjena i malo izgubljena, dođem njima u posjet.
Dida šuti, baka melje, kao, ma nek si se ti njega riješila...nije bio loš, ali, ti si bolja.
Naravno da sam bolja, jer sam njena, prva unuka.
Dalje će...dijete, nemoj se samo sad stisnuti.
I gledam ja nju, stisnuti?
Ona pogleda jel dida naćulio uši sa verande ( sad bih rekla terase, ali bila je veranda kad vam kažem ) i značajno namigne.
Pa, nemoj se stisnuti, previše čuvati...proći će te volja i želja a sad si u najboljim godinama da uživaš ko žena. Samo pazi se da ne zatrudniš, ne treba ti to više.
Valjda sam ostala u čudu, ako je i od moje otkačene bake, bilo mi malo previše.
I ona dalje nastavlja, sad lovi malo starije , nek te pazi i mazi i ima novaca.
Prvi put se udala radi ljubavi, drugi put radi novca, ne budi luda, dijete.
Izlazim...dida me gleda i govori, pametna si ti, pusti babu nek priča samo, ja je i tako više ne slušam.
Što starija, to luđa.
Nemoj se stisnuti, dijete ...
Moja baka, pokoj joj duši.

Mislim...svi smo ovdje ljudi, prerazličiti...po statusu, obrazovanju, shvaćanju, godinama, razmišljanjima, interesima,iskustvima,ukusima...
Zasmeta i mene vrijeđanje, ponižavanje, omalovažavanje jer ljudsko biće namjerno ili nenamjerno povrijedi drugo.
Tužno je to...
A onda shvatim da problem nastane kad previše živimo u virtuali a premalo u reali...
Meni se tako čini...
Možda i nisam u pravu.
Oni isfrustrirani ne mogu ispucati frustracije na pravom mjestu i osobi a ovdje mogu...jer im je dano.
Oni koji ljube, ne mogu to reći u lice pa će ovdje prosuti svoje osjećaje...
Povrijeđenima ponos ne dozvoljava reći sve, ovdje mogu...pa što ako ih i netko od nas osudi, ismije, posljedica nema...skriveni smo.
Ništa novoga nisam napisala ali mi, eto, došlo da naglas ponovim gradivo...

Ne vjeruj osobi koja se stalno smije...
Ako ti se čini da je predobro da bi bilo istinito...obično je tako...
Um caruje, snaga klade valja....a srce uvijek zahebe stvar...

I tak....

Volim kad me zaskoči ono što sam vjerovala da je iza mene.
Drugi put ili treći ili četvrti, tko više broji, kraće traje i brze prolazi...

Izbacivanje...

.

Stojim danas u zgradi, čekam lift...
Začujem muški glas :
- Koliko sam ti puta rekao ne odmah češnjak, prvo malo meso, na naglo sa obje strane, onda papar, sol...pa makneš sa vatre...
Objašnjava pravi kuhar svojoj ženi a ona na to :
- Pa nije strašno.
- Nije strašno? - podigne glas - strašno je koliko si glupa a ja to kasno shvatio....
I još krasnih epiteta...
Pogledam u taj lift, gdje je a ja ga nisam ni pozvala.
Bi mi neugodno, osjećala sam se ko da sam zavirila kroz ključanicu unutra.
Pa malo lupa loncima, pa nešto nemoj pred malom, pa lupa vratima, pa pasmater i majkubožju...pa tišina...
Došao lift.
Uletila od njega ko malo dijete kada s ceste bježi od grmljavine.
Razmišljam kako sam se zakačila sa tim susjedom na zadnjem sastanku stanara, kad mi je rekao kako nema što sa mnom razgovarati, nek pošaljem muža. Ljudi doselili par mjeseci prije pa valjda nije znao kako nemam muža.
Velim kako će morati sa mnom jer živim sama s djecom.
Okrenuo se, ko da imam kugu, odmahnuo glavom i promljao u sebi nešto, mogu samo pretpostaviti što.
Od tad jedva da pozdravi.
Menager u jednoj firmi, ne djeluje kao sirovina sišla s brda, markirana odjeća, zgodan, naočit.
Budala...
Kad ih gledaš skupa, na prvu, zgodna mlada uspješna obitelj.
Ali iza zatvorenih vrata...
To samo mi znamo, kada se maknemo od pogleda koji nas okružuju.
Kako živimo zbilja.
Ja se vratila svojoj ekipi, psu koji laje, glazbi koja iz sobe trešti ( a da nema slušalice)...neraširenom vešu, ko mi kriv, trebala sam podsjetiti...
Zatvorila vrata.
I razmišljam koliko ljudi istinski pati iza zatvorenih vrata...

Sinoć jedva čekamo knedle sa šljivama.
Ja vadim iz kipuće vode, stavljam na onu čarobnu smjesu maslaca, prezli i šećera, a mala spremna sa vrhnjem i još šećera i oči veće od želuca, klopa...i onda ostavi govoreći kako je svega stavila previše.
Knedle vruće, previše šećera, previše vrhnja.
I veli kako sam ja kriva jer ih nisam dugo radila.
A ona ih tako voli...

Ajd kad dijete ne zna dozirati kad nešto silno voli i želi.
Ali mi, kao odrasli, kad grabimo bez razmišljanja jer volimo, želimo, nismo dugo a miloooo nam.
Tek kad zaboli glava, želudac ili tko zna što još shvatimo grešku u koracima.
Pa kriv onaj drugi, treći...jer smo htjeli sad, odmah, sve...i još više.
Da se razumijemo...i mene zaboli povremeno glava...jer ne znam ponekad dozirati.
Učim...
Gledam...
Zagrabim pa povučem ruku.
Ponekad je riječ manje, više...
Bolje dodir ruke koji izaziva trnce, nego zagrljaj koji guši...

Petak :)

Pametno dozirajte danas...

Ne znam jesam li morala citirati i staviti pod navodnike riječi jedne blogerice, od prije par dana...
U svakom slučaju razmišljam o svojim "pojavama".
Jedan je jednom prešao 300injak km da provede sa mnom par sati, nije me našao doma, saznao da sam u kinu, kupio kartu za film, ušuljao se i pronašao me.
Bilo nam je zabavno...
Jednom mi je jedan za roćkas u srednjoj poklonio kazetu sa snimljenim ljubavnim pjesmama i blesav osmijeh.
Oboje smo se smijali, ali ostali zauvijek prijatelji...
Jednom je jedan bio tužan kad je shvatio da sam zaručena...
I ja sam u dijeliću sekunde bila tužna, ali brzo sam se okrenula obećanom u zagrljaj...
Jednom se jedan radi mene potukao, bože budale...
Jednom je jedan mi pjesme pisao i preko telefona mi pjevao...oko ponoći, kad svi ukućani spavaju a ja s telefonom na zahodu, topim se ko drek na suncu...od miline...
Jedan me prevario, obećao vjernost u dobru i zlu...kad je krenulo malo nizbrdo, aktivirao izlaznu klauzulu...
Jedan me kao kao vode na dlanu držao...a ja ga voljela, tada, kratko...strasno, izgorili...
S jednim je bilo...uh...ne bih o tome...i sad me glava zaboli...kolika sam budala bila
S jednim sam plakala u zagrljaju jer je prekomplicirano, jer, ljubav, nažalost, nije bila dovoljna...
Na neke priče sam stavila točku, na neke zarez, na neke....

Volim muške osobe, ne doživljavam ih kao pojave, nego kao ravnopravne suputnike kroz život.
Volim mušku pamet, humor, ruke...volim kad me skidaju pogledom, volim kad se smiju, kad skupa kuhamo, slušamo glazbu, imamo različito mišljenje.
Nadam se da bez obzira na iskustvo, godine i sve što me čeka, neću jako promijeniti mišljenje..
Mogu bez muškarca, ali s njim je zabavnije :))

Pješčana plaža...sunce, mirisi kokosa u zraku,topli vjetar miluje mi kožu...topli vjetar i moj direktor!
Jebateled :(
Analiziram što mi podsvjest poručuje.
Ili mi fali sexa...ili trebam napredovati na poslu a to je jedini način ( jedan od dokazanih u mojoj firmi)....ili razmišljam o glupostima prije spavanja...
Morala bih proučiti Sanjaricu, da je imam.

Dobro jutro

I da, ne sjećam se da li sex bio dobar, ono najbitnije :(

Zaboravila kako je to kada kreneš opet malo tipkati...pipkati u mraku.
Traže slike, brojeve telefona, odmah i sad.
Nude ljubav...srijedom i petkom od 16 do 19...a po dogovoru poneki vikend.
Što bi više, samo ga uklopim u svoj raspored.
Zašto bismo gubili vrijeme na upoznavanje...
Koga zanima čemu se ja smijem, znam li slušati ili sam samo naporna lajavica, što me oduševljava i što me rastužuje.
Gadno je kad se upoznamo, postoji opasnost da se svidimo, uvučemo pod kožu pa ne znamo put natrag.
Čemu komplicirati, daj što daš...i tako više nismo mladi, samo se zavaravamo da možemo biti sretni.
Ljubavnica?
Ne, hvala...
Samo želim nekome biti jedina i dovoljna.

Ne možeš na silu razbiti kolotečinu...
Promjena dolazi polako.
Kad osjeti da je pravo vrijeme.
Možda izgleda da je neočekivano i iznenada.
Ali...
Dugo se to negdje kuhalo, previralo, preljevalo, vagalo.
Ali se desi kad je pravo vrijeme.
A ni vrijeme ne možeš kontrolirati.
Samo osluškivati i živjeti...
Ne u pola daha, ne oklijevaći kao da si zaustavljen u koraku.
Nego, do kraja, potpuno...
Samo tako možeš biti spreman za promjenu.

Jutro :)

Kad se fizički umoriš, nakon spavanja na dobrom madracu i u tišini, probudiš se ko novi čovjek.
Ali, onaj psihički umor...nema tog sna, nema tog sedativa, madraca da te rekuperaju,kak bi rekli južnije.
Umorila tijelo ovih dana ali odmorila dušu...
:)))

...ne odustajem.
Vele, ovnovi tvrdoglavi, uporni, svojeglavi, srčani, energični.
Energija se troši, ali ja uvijek nađem izvor, sunce, osmijeh, pjesmu, oblak, ljubav, prijateljstvo, zagrljaj djeteta.
Tvrdoglavo guram.
Nije uvijek lako, nitko nije ni rekao da treba biti lako.
Kako cijeniti ljepotu ako ono ružno nismo spoznali.
Hod po vrućem kamenju donese žuljeve i ponekad bol, ali prolazi ako imaš pred sobom cilj.
Lupam glavom od zid, imam malo bosanske krvi u sebi, pa valjda zato mogu malo češće i lupiti a da ne boli previše...ili brzo prođe pa se može dalje.
Srce stalno u šaci..otvorenom dlanu.
Otvoren dlan daje i prima.
Ovan sam, ovca, ne znam drugačije.
Najlakše odustati.
Dići ruke...od ideje, cilja, ljudi.
Ja neću.
Tvrdoglavo neću.
Možda me netko jednom uvjeri u suprotno.
Možda.
Do tad...

:))

Ne volim maglu...
Ne volim mutnu vodu...
Ne volim polukombinacije...
Ne volim nedorečeno...
Ne volim biti zaustavljena u koraku...u naletu...
Ne volim loptu u lice...
Ne volim toplo srce, a ledene ruke...
Ne volim ostati bez riječi a u glavi vrisak...
Ne volim...

Srećom, ima puno toga što volim...
A volim...baš volim...
Onak, do kraja :)

Rundekove Ruke mi miluju dušu.
Skupila se pod dekicu, grijem noge malo promrzle na današnjoj kiši.
Dan burno počeo, sviđa mi se kako usporava tempo kako sati odmiču.
Nije dobro ludovati cijeli petak.
Malo povući ručnu uoči subote, mozak lagano na off.
Gledam ono moje crno klupko od pseta kako se skupilo pod noge i fiksira me pogledom.
Baš nam je dobro.
Lijeno popodne.
Prigušeno svijetlo.
Volim kad me zima kao pijano uspava, uljulja...
Gušti su to.
Ugodan vam petak, što god da radite :)

Sinoć, nakon kazališne predstave, moj babinjak zasjeo u separe obližnjeg kafića.
Nakon kulturnog uzdizanja, gledala se ozbiljna drama, molim lijepo, usljedilo je malo prizemnog trkeljanja.
Prvo malo trača o frendici koja nije mogla s nama, a kad malo bolje razmislim nije to trač pravi jer će i tako saznati sve već danas.
Meni to moje šaroliko društvo super, jedna ubračena, nas dvije rastavljene u nekim polukombinacijama, a četvrta zakleta solerica već prilično dugo.
I ova četvrta sinoć imala žutu minutu.
Ne znam jel vino iz nje progovorilo ali, brate mili...
Najčešće sam joj bila zavidna jer nema samohranih briga, ne bori se s pubertetskim muhama, nema gorčine u pričama o bivšem, ne razmišlja o tome kako će platiti maturalac, školu u prirodi, ne pretvara se da spava u gluho doba noći kad podmladak dolazi izvana, osluškujući jel pomalo tetura, jel se čuju normalni zvukovi iz zahoda ili bi moglo biti riganje i slično što prolazimo mi roditelji.
Svakako, sinoć se ona zapita jel kasno za spuštanje ljestvice...
Ima dobar posao, vrlo dobro izgleda, svoj mali stan, ne ovisi o nikome ali u zadnje vrijeme svako malo ju ulovi panika...kako napokon naći srodnu dušu.
Veli, znam i ja tražim grešku u muškarcu koji nema brak il nešto iza sebe a ima 40 i nešto, govorim da je valjao čemu ne bi bio sam.
A sama sam takva...i to frustrira jer nema tog putovanja, hobija, novih cipela, napredovanja u poslu koji mogi ispuniti prazninu, sve veću.
Zna ona da ja iskričarim, ona se ne usudi, meni to pomalo, sorry, grubo rečeno bolesno...
Pokušala sam prije par godina ali javljali mi se sve neki, a joooj...pa odustala.
Ja se nasmijem, i ja svako malo odustanem...
Pa luda kakva jesam, pokušavam.
Dajem sebi i drugima šansu..
Ona opet krene, imate djecu, bar niste same...a ja i zato prestara...
Bemti vino, nije prestajala...o preispitivanju, panici, svakodnevnoj rutini, povremenim sivim mislima...
Mi smo uglavnom slušale, jer nam drugo nije preostalo, svatko sasluša savjet ali napravi po svome...
Ne hodam ja u njenim cipelama...
Niti ona u mojim...
I što ju više slušam, postajem odlučnija u neodustajanju..
Nema šanse da odustanem od onoga što mi je bitno...
Veli ona na kraju, lovi me panika jer više ne znam što mi je bitno, koji su prioriteti..
Hodam a život paralelno sa mnom sve dalje i dalje...i ne vidim.kako će nam se skoro putevi sresti.
Frka me reći da bude malo hrabrija, luđa, malo više se usudi, ne boli, a može biti zabavno.
Nisam joj rekla ali ona to zna

Jutros dobijem poruku da je sinoć malo pretjerala vjerojatno i da zanemarim sve izrečeno...
Vino je krivo.
Zanemarila sam i već sve zaboravila.
Da...

Veli nedavno jedan gospon Fulir, tak ga ja zovem, stari šarmer, moj susjed, i značajno se nasmije...
Čovjek godina mog oca, rastavljen, šeće po kvartu i šarmira malo starije dame i meni povremeno namigne u liftu i nešto "duhovito" dobaci valjda testirajući svoj šarm na svim ženama bez obzira na dob.
No, neću o gospon Fuliru.

Nedavno popila vrlo ugodnu kavu sa svojim "prvim" nakon razvoda, prošlo tome skoro 8 godina.
Proveli divnih 9 mjeseci, čovjek mi vratio vjeru u moju ženstvenost, učinio da se opet osjećam poželjno, posebno, maženo, mazno...
Svaka žena zna o čemu govorim, bar one rastavljene, kada se osjećamo pomalo izgibljeno i poljuljanog samopouzdanja, bar sam se ja tako osjećala.
Prekinuli smo jer eto...moja djeca mala bila, nisam mogla biti s njim koliko je on htio, slobodan, bez ikakvih obaveza...i da, sjećam se da mu je jednostavno bilo premalo sexa za njegov pojam.
Prošlo ljeto, obavljao nešto u mom susjedstvu, javio se.
Igrom slučaja ili pomalo namjerno pili kavu kod mene a ja sama taj vikend.
Mic po mic i završili na krevetu, pa na podu,pa pod tušem, detalji nisu bitni za priču.
Ležimo, smijemo se i on zaključi kako sam skroz "podivljala"...
Mala, ja te upoznao u krivo vrijeme...ili te netko totalno oslobodio ili se to stalno skrivalo u tebi ili...ne znam...ali.
Nisam znala jel to bio kompliment ili sam trebala zaključiti da sam u naše vrijeme bila još malo začahurena, zakočena, nebitno.
Ali mi tada sinula ona rečenica iz naslova.
Zbilja, godine nose svoje, nešto gubimo, nešto dobivamo a rezultat plesa ovisi o plesnom partneru...
Ni sad ne mislim da sam neka tigrica u krevetu ali znam da s godinama manje razmišljam a više se prepuštam, neovisno o celulitu, strijama, nesavršenostima, što visi a što kako stoji...
Volim sve svoje godine...i one prošle i one koje dolaze.
Donose mnoge dobre stvari...