Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Ili lajavicu nagovoriti da se vrati u šareno brbljavo društvo

Pozdrav svima :))

Kradem boži...kajimić?

Između dva sna...

Lovim se za leptire
Jedan je crni
U okviru
Pustila sam ga da leti
Otvorila sam prozore
Pružila ruke
Sunce mu je dalo boje
Bogate teške boje jeseni.

Između dva udaha..

Desi se život.

Prvi put u životu me uhvatilo u kralježnici :(
Ono...sagnula se, podigla s poda neku vrećicu i...krrrrccc...
Bemti...
Sad se osjećam starom sto godina...
Najbolji položaj mi onaj u kojem izgledam ko Zvonar crkve Noterdame ...
I tak...

Cijelo jutro mi Mladen pjevuši...ništa mi neće ovi dan pokvarit :)
Bome neće!
Ne dam nikome da mi uzme pozitivu, ljubav, sunce, sreću, radost, osmijeh...
Ne dam!
Uživajte u prekrasnom danu...

Šaljem jutros poruku i onak lijena, još nerazbuđena napišem nebulozu, odmah šaljem drugu poruku da se ne bi desio šum u komunikaciji i smajl, naravno :)
Sjetim se jedne poruke koju sam ja nedavno pročitala i krenulo brdo pretpostavki.
Dakle, trebala dostaviti sestri neke nalaze...ona na službenom putu u Splitu a ja blizu njenog kvarta, nalazi u torbi.
Pa rekoh, provjerit ću jel šogi doma i usput to obaviti.
Zovem na fiksni ne javlja se, zovem na mobitel, ne javlja se pa pošaljem poruku jel na poslu jer trebam kratko svratiti...
Dolazi za nekoliko minuta poruka sadržaja : nisam doma sam.
Skoro mi mobitel ispao iz ruke...
Pizdek!
Sestra na putu, klinci kod bake, a on ovako.
Bemti sve...
Ali to nije njegov stil, ne bi on, nije taj tip, pa brak im je sasvim ok...
Nazovem a on na to, samo dođi, sačekat ću te pred zgradom baš idem dalje.
Meni opet zbrka u glavi...
Čeka me kod auta, zamuljan od boje, ide do baumaxa jer nema.dovoljno...nečega...malja dječju sobu pa u brzini napisao poruku...
Jebote, da te jebo zarez, velim ja njemu...
A njemu nije jasno o kakvom zarezu je riječ..
Trebao si napisati nisam ZAREZ doma sam
On skoro padne na tur od smijeha.
Jebote zarez, ko misli na to...
Baš si luda!
Svašta mi pročitamo i donesemo zaključke...
Ugodan vam vikend

Sinoć spremala nešto po stanu, balkonu i našla napola ispuhan balon skriven iza vrata koja rijetko zatvaramo.
Kćer ga ljetos pokupila za malu nećakinju koja obožava ljubiščica boju, krasan bio, posut šljokicama, neke vile na njemu, bajkovito, čarobno izgledao na tom suncu na Bundeku tamo u lipnju..
A danas?
Pomalo otužno, uhvatila se prašina, ne vidi se čarolija, vile, nema sunca u njemu, nije do kraja ispuhan, nego...onako, drži se, ne da se, još u njemu ima nešto ali ne može živahno poletjeti, zaigrati se, izmamiti osmijeh...
Došlo mi da plačem..
Luda žena.
A nije PMS...
Možda je jesen.
Ali nekako se, ovih dana,osjećam ko taj balon, srećom, ne stalno.
Kao da tiho, nečujno ispuštam zrak, nije nitko konkretno piknuo pa da puknem uz bum!
Ne, pomalo...ispipavam gdje "pušta"...
Gadno je to.
Ne prepoznajem sebe.
Osjetljiva na sitnice koje inače ne bih ni zamijetila.
Obično sam na takve bedastoće odmahnula rukom, kao...to sam prerasla još davno.
Zagrljaj pomogne.
Topla riječ.
Ljubav dragih ljudi.
Onih koji samo za tebe čuvaju posebno mjesto u srcu.
Svejedno.
Umor.
Tupilo.
Onaj osjećaj da bi pobjegao malo od svih i svega.
Ne mora biti sve u ljubiščica boji, ni čarobno...
Ali mi treba još koji izdah..do kraja...da krenem u novi udah.
Može li se uzeti pauza u životu.
Ne bih ja ni natrag ni naprijed...samo pauzu.
Malu pauzu...
Pa zrakoprazno malo lejulala.
Blejim...
Ko ovca..

Vozim se danas busom, a kontrolori ušli odmah za mnom. Pripremila pokaz, ljudi samo rade svoj posao iako im ne bih bila u koži kada nezadovoljni putnici krenu o Bandiću, cijenama, kvaliteti usluge ZET a. Žena pored mene se uspaničila, govori vozaču kako nema kartu i novac a mora u bolnicu. Očaj u očima. U istom trenu čovjek na sjedalu iza vozača izvadi 20 kn i dade joj uz riječi neka ima i za prijevoz doma iz bolnice.
Ženi krenule suze, iskreno se zahvaljuje i objašnjava kako će joj sin koji radi u bolnici dati ali eto, nažalost, nije mislila kako će dočekati da nakon godina i godina rada završi na burzi uz to i bolesna.
Čovjek samo veli sve je u redu i nasmije se.
Ne viđa se svaki dan dobrota na djelu, sitnica ali toj ženi vrlo bitna u tom trenu.
Kontrolori izašli za nekim dripcem koji se posvadio, klasika...
Nekoliko stanica dalje ulazi klinac od nekih 13, 14 godina i moli vozača neka pričeka baku...a baka sa štapom polako prilazi busu. Klinac uđe, baka za njim i ja shvatim kako to nije njegova baka, bila uvjerena da je.
Baka zahvali klincu, sjedne a ja pomislim kako nisu sva djeca neodgojena i divljaci i dok je takvih ima nade za ovaj planet i nas na njemu.
Gnisna crtica ?
Gospodin u pedesetim godinama, urednog i pristalog izgleda u poslijepodnevnim satima vrlo neopterećeno urinira okrenut leđima ljudima koji čekaju autobus na Selskoj.
E to mi nikad neće biti jasno kako ga sl akoćom vade kad im dođe.
Nije mi jasno...
I tak...

I tak vele kako je precijenjen...
Mislim, super je sex, jednokratno, višekratno....u autu, liftu, kinu, bazenu...
Ja uživam u sexu...ono, baš uživam
Ajmo malo o vođenju ljubavi :)
Ja sebi uvijek zakompliciram život, pa i onaj sexualni....

Naišla neki dan na tekst o višeljublju...kada jedna osoba živi s više partnera, svi skupa, ono...one big happy family.
Danas šaltam po programima pa naiđem na emisiju o liku koji živi sa svojih 5 žena i prekonekoliko dječice.
Hebat ga...možda sam uskogrudna, ono...ne vidim dalje od nosa, ali za mene ljubav nekako rezervirana za jedan na jedan...u mom slučaju jedan na jednu.
Nije ljubomora, nego...
Ne znam, daleko mi, strano, nepojmljivo da nesebično dijelim muškarca kojeg volim i pri tom sam sretna i ispunjena.
A veli taj članak : poliamorija na mala vrata dolazi u HR..
Počinjemo se navikavati kako je normalno ako dijete ima dvije mame....ovo će biti imam 4 mame a tata se skoro opet ženi.
Meni još nepojmljivo..

Opet mi bivši uspio dići živac, bivši muž, otac moje djece.
Kad slušam priče nekih kako ostaju u dobrim, čak, odličnim odnosima sa bivšim supružnicima, meni čudno, hebi ga, svako sudi po sebi.
Da smo mogli biti super frendovi i kužili se i dalje, valjda se ne bismo ni rastali.
Ljutnja brzo prošla, zahvalila po stoti put što živi kilometre udalje, pa smo sami, na njega niti ne računamo, a i ono malo što obeća, zariba u zadnji čas...pa ga operem, ništa se ne promijeni i tako se vrtimo.
I onda mi sine da je On osoba kojoj najviše zamjeram.
Jel to zato što sam ga jednom davno voljela..onak, neracionalno, ludo, gubila sebe radi njega, davala se do kraja u tom odnosu.
Jel zamjeram sebi?
Jel moguće da, nakon toliko godina što nismo skupa, i dalje me uspije uzrujati.
Vele, tanka je granica između ljubavi i mržnje...ne volim ga već dugo, ne mrzim ga, ravnodušna sam...ali me ljuti što misli da rastava od mene, na neki način znači i rastavu od djece
Zbog njih se ljutim.
Najradije bih zaboravila da je ikad bio dio mog života, jednom, tamo, nekad...ali, nismo sami.
Ne rušim mostove radi djece...
I onda mi sine kako nikad nisam znala rušiti mostove iza sebe.
Neki klimavi...
Neki zarasli da se čini da se ne može preko njih...
Na nekima znak, opasno, al ja pokušavam i povremeno provjerim koliko je zapravo opasno...
Neki me niti ne vuku ali su tu...
Ne znam kako vi...
Ali, ja to još nisam naučila, možda jednom.

Zalutala danas na Gornji grad...
Zaboravila koliko volim te uličice, skrivene kutke, zaboravljena dvorišta.
Mačka me gleda s prozor..lijeno se proteže na podnevnom suncu i uživa...u tome što je mačka, što je krasan kasnoljetni dan i ne mora baš ništa drugo raditi.
Zašto ne bih i ja?
Klupa, sunce i ja...
Zazvorila oči, udahnula i pustila sunce da me miluje.
Pauza...
Reset...
Odmor...
Pražnjenje...
Punjenje...
Pustila misli da bježe, lutaju,vraćaju se...i tako u krug...
Kod mene vrijedi ona: što na umu to na drumu.
Ali uvijek preko srca, nikad ne zaboravljam srce...svoje i srca drugih ljudi.
To me čini nekad budalastom, naivnom, ranjivom...
Srećom, Netko Od Gore je to tako uredio da se možemo resetirati, vratiti, okrenuti i natrag i naprijed...u mislima.
I zbrajam ja svoje punte...prebirem po sebi na tom podnevnom suncu...pa si velim baš dobro da možeš stati u tom ludom tempu, popričati sa onom gimnazijalkom sa milijun ideala...radoznalom studenticom...zabrinutom mladom majkom...umornom kuharicom...sestrom...prijateljicom...ljubavnicom...zaposlenom ženom..
Sve to zbrkano našla na podnevnom suncu ...
I mislim se...još ti dobro i ide...
A ja takva zbrkana...kako je drugima.sa mnom
:)))

Dan nije počeo baš najbolje.
Ono...kad te nešto uhvati na prepad pa nisi ni svjestan što te snašlo, kad se dojmovi slegnu, bit će valjda bistrije...
No, neću o tome.
Dijete se probudi, boli uho a u kutiji a lijekovima niti jedan protiv bolova.
Srećom, ljekarna mi pod nosom,strčim dolje, brzo ću ja to a tamo tip srednjih godina kupuje neke vitamine...
Ljubazna djelatnica objašnjava ovi su za ovo, ovi su za ono...ovi imaju još omegu, ovi su dobri ako ovo...
I tak on gleda te kutijice i razmišlja a ja se ubacim jel mogu ja samo jedan neofen, ne treba mi ni račun, evo ostavim vam 25 kn na pult.
Kad je ovaj skočio...jeste to vidjeli u Južnoj Africi, guranje preko reda...ja velim ne, malo mi se žuri, a vi još razmišljate, pa imam pravo razmišljati, hoćete mi to oduzeti, kakav je to način, ubaci se njegova supruga...pa daj nek žena kupi, on na nju grakne...i ti šuti, a ona se ispričava u njegovo ime...ja se pomaknem, ok, čekat ću...
On nastavi brojati, brojati, krenu i uvrede...e tu me našao...
Vrijeđajte nekog drugog a ne mene.
A on sve ste vi iste...hladne, sebične, glupe...gledam njegovu ženu i ne vjerujem, ona se opet ispričava...ja u šoku šutim pa se priberem i velim tako sa mnom nećete i krenem sipati i što ga ide i što ne ide.
Uzmem tablete s pulta, ostavim novac i istrčim...uplakana...
Koje jutro
Radi gluposti...

Jutros mi malo diglo živac...nije kako ja hoću, kako sam planirala, priželjkivala.
Uh, u trenu mi došlo da lupam nogama o pod, stisnutih šaka i malo vrištim, samo malo, onak ko dijete kad ne dobije igračku u dućanu.
Puno ne smijem, da susjedi ne pomisle svašta.
I onda ugledam balkon.
I svu ljutnju u kombinaciji sa malim hormonalnim disbalansom ( ja inače nemam PMS, što god moji bližnji o tome mislili ) usmjerim na baklon.
Pobacala više nego bih inače, razmjestila...pauza za drugu kavu pa idem dalje
Jeeee...

Ugodan vam.vikend :)

Svako malo nas razni blogeri počaste uratkom gdje analiziraju bloške teme i napise predhodnih dana, seciraju, trančiraju skoro...
O svemu i svima se ima mišljenje ali ne bi se komentiralo tada nego radije ja svoje lijepo uobličim i dam svoje viđenje jer vaše je naravno pogrešno, u zabludi ste, pojma nemate..
Pri tom se i vrijeđa, daju prigodni epiteti, onak malo s visine, pljuc pljuc...ja imam širu sliku, imam naobrazbu, godine, iskustvo, rad koji govori za mene i to mi daje pravo da mislim kako sam najnaj bloger, ma što vi mislili...
Aha...ovaj je napisao ne baš nešto bisto, e sad ću ga njegovim oružjem do kraja nagaziti, ko mu je kriv što je to spomenuo.
Interesantno je da jako malo pozitive dolazi u takvim zapisima, uglavnom se sipa gorčina sa prilične visine..
Čitam kako mi svi drugi naravno pišemo raznorazna sranja o svemu, koje god teme se dotaknemo, nema se tu pojma.o ničemu. Od kud nam pravo misliti da uopće znamo misliti...i još k tome to javno iznijeti.
I onda mi sine,valjda su potrebne godine boravka ovdje da čitajući ta "sranja" sve skupite na jednu hrpu i preturajući po nečem tako bezvrijednom napravite još veće sranje samo zapakirano u celofan i s onom ceduljicom unikat by jedan inetektualni veleum.

Nisam ovdje da se svidim, niti da se svadim, nit da pokazujem sobe, sise, pamet...
Malo provodim vrijeme u društvu osoba po svom izboru...onak, čekajući...djecu iz škole, dok se vozim na posao busom, kad pijem kavu a nemam društvo.

Samo ponekad naglas razmišljam pa se začudim od kud toliko negativnosti i zloće u ljudima...

Prepoznati trenutak.
Kada odustati.
Kada reći, dosta!
Pitalo me dijete kada sam shvatila da je moj i tatin brak gotov.
Reče,shvaćam ja zašto ste se rastali, sada kada sam starija puno bolje sve vidim..znam razlog, ali me zanima trenutak, kada si
shvatila da ćeš podnijeti zahtjeva za razvod.
Dala mi malo misliti..i onda se sjetih jednog popodneva kada sam s djecom otišla kod prijatelja van grada i zaboravila na vrijeme.
On je trebao nakon 4 dana izbivanja od doma, doći s posla, to popodne.
Pogledah na sat i brzo doma.
Otključah stan i shvatih da nije još došao...
Sjedoh u boravak i osjetih osjećaj olakšanja jer nije došao.
Kao da me netko zalio hladnom vodom, ošamario, onak, pedagoški, da se osvjestim...
I shvatih da je trenutak.
Jer taj osjećaj da ne čekam s ushitom i uzbuđenjem da mi muž, partner, ljubavnik, prijatelj, otac moje djece dođe doma, da ga zagrlim, poljubim, razgovaramo, dijelimo priču, vrijeme, prostor, sreću, ljubav, dom...
Sve.
To je bio trenutak....odustajanja.
Jer mene više nije bilo tu.
Ubilo me...
Pokušaji.
Pucnji u prazno.
Razgovori.
Uvjetavanja.
Evociranje.
Prizivanje.
Nema više...
To je bio početak kraja...