Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Zvoni jutros oko pola 8 telefon.
Ne mobitel.
Tako rano me na fiksni zovu samo mama, baka i jedna prijateljica.
Žena se godinama odupire mobitelu...piše mi pisma kad je na moru, čak mi napiše pismo kad je u Zgb i pošalje dijete da ubaci u kaslić kad ide u moj kvart, meni to jako simpatično, draga i posebna žena.
Upoznale se na roditeljskom, skužile kako obje volimo raditi nakit, imamo zajedničku poznanicu, obje brbljave, nije nam puno trebalo da se zbližimo.
Prije dvije godine njena obitelj preselila...preselila ona s djecom, muž ostao u starom kvartu.
Muž neki umjetnik, boem, sad ga ima, sad ga nema...nježna dušica, neshvaćen.
Ode na neku likovnu koloniju koja potraje umjesto dva dana...dva, tri tjedna...vrati se sa par slika, proda ih,nešto zaradi...pa onda opet boemski...neshvaćeno besciljno luta...
I tako muž ostao u starom kvartu, podstanar, ne želi u nasljeđen stan, ne paše mu okruženje, cijeli život proveo u jednoj ulici na broju 11.
Muž zapravo ima komada...već nekoliko godina, a ona veli, ma doći će on k sebi, radi djece, ako ne radi mene.
Navikla na njegovo lutanje, uvijek se vrati..bar na par dana, tada sam sretna.

Dakle, jutros zove sva u plaču.
Dobio Ivor od tate na poklon anatomski atlas jer je upisao medicinu...i opet u plač.
Budi sretna rekoh, moj bivši nije ni pitao kako sam platila maturalac i s kojim novcem ću kupiti sve potrebno za školu.
Ma ne to...napisao posvetu.
Ivoru od tate i Nade, sretno našem brucošu.
Opet plač...pa znaš gdje je kad nije doma...znam, veli, ali ovo zbilja znači da su skupa.
Saslušala ju, rekla par utješnih, dogovorile kavu za vikend.

Valjda istinu nekad vidimo samo kad nas bode u oči.
Malo mi dala misliti.

Priča prva.
Sjedim na terasi jednog trgovačkog centra i ispijam kavu...čekam sestru.
Pogledom kružim po stolovima, ljudima,sudbinama, pričama.
Ugledam jedan stariji par,okrenuti mi leđima...ona njemu svako malo pomogne pridržati čašu dok je prinosi ustima i onda nastavljaju razgovor, nasmiju se, malo šute, otpiju gutljaj skupa i opet. Primjetim kako on nju povremeno pogladi po leđima a ona lagano nagne glavu prema njegovom ramenu. Ja sjedim sama i razmišljam kako želim takvu starost.
S nekim se smijati, pomoći jedno drugome ako ustreba, da nam nije dosadno čak i kada šutimo skupa i da volim njegov dodir i da se želim nasloniti na njega...eto tako.
Meni više ne bi trebalo

Priča druga

Zapravo...ne da mi se više pisati...drugi put, priča druga, pa treća ako mi dođe

Ugodan vam početak radnog tjedna :)

Uvijek bila timski igrač...na poslu.
Ljudi prije svega.
Čovjek prije profita.
Dobih priliku biti voditelj tima...jednog, drugog, trećeg...
Nije hvala, ali uvijek sam zadovoljila očekivano, podigla letvicu za bar jednu više.
I bez obzira što sam bila zadovoljna na poslu, ja sebe nisam gore vidjela, tako visoko.
Nekad su klinci mamu manje viđali, zadaće smo provjeravali skupa ujutro prije škole, trčala sa sastanka na roditeljski pa onda doma na kuhanje ručka za sutra, zanemari nekad vikende, ali plaća je eto, neloša, sve ima svoju cijenu.
Onda ti vele treba još malo jače, gaziti i sebe i ljude.
Bit će rezultati bolji.
Ja velim, ne, nisam osoba za gaženje, nit se dam gaziti nit želim druge gaziti...ne znam, ne želim, ne mogu.
Prevalila preko usta i ostala živa.
Posao isti...ekipa manja, ne tako "zvijezdana".
Stol u kutu, lošije računalo,printer koji šteka...
Što je bolje?
Čekam da se slegnu dojmovi, ali javlja se neki mir, tišina u meni, cure sretne jer sam se vratila.
Gledam novu zvijezdu ...u leđa...
Mlađa od mene, puna ideja, elana, adrenalina...želim joj da ne izgori.
Ja skoro jesam.
Za što, pitam se danas...
To je zbilja samo posao.
Meni je korak natrag bio pravi korak...
Dobro je znati svoje mjesto, čak i da priznamo poraz, pobijedimo taštinu.

Nemam veliku nekretninu...ali imam svoj kutak pod nebom, svoje utočište..
Kad zatvorim prozore, kiša nam ne ulazi, hladnoća ostaje vani, grmljavinu čujem ali pod dekicom sigurno i toplo.
Neki mali demoni kopaju, pokušavaju, ja im se nasmijem u inat...
Demoni iz prošlosti, nekad me natjeraju u očaj, plač, dođem pred zid...zid u kupaoni...ne plačem pred djecom, odem pred taj zid, a na njemu ogledalo.
Gledaju me te oči, gledam ja njih.
Ti ćeš mene?
E nećeš...bome.
Prošla ja i veća sranja, i s tobom i bez tebe...
Nemam ja puno, ali imam sve da budem sretna.
Mir, zdravlje, obitelj, Njega,svoje utočište, imam ljubav, koju dajem i primam...
Imam ja i demone i onaj zid u kupaoni.
Ali imam ljubav.
Imam sve...
Za sreću...
Imam blog.
Da trkeljam.
I baš me briga ako vam idem na živce..
:)))

Subotnje lijeno jutro nakon napornog radnog tjedna...
Promjene...
Svaka promjena je dobra...
No, nisam htjela o poslu.
Niti pokretninama...ni nekretninama...ni pjesmama i sličicama.
Ja totalno nisam u trendu jer stalno nešto trkeljam o ljubavi.
Šaltam jutros po programima dok držim šalicu kave pa naletim na seriju Malcolm in the Middle...
Gledam tog lika Hala i mislim kako bi svaki muškarac tako trebao voljeti ženu, obožavati ju i podržavati bez obzira na ludost.
Znam serija je, no, meni super...
Hm...
Više mi Clint nije napet nego Hal.
Baš čudno
Jel se trebam zabrinuti?
I da...
Lijepo jutro, sunce na prozoru...uživajte u vikendu :)

Ispunjavajući ovaj profil prije nekoliko godina sam napisala nešto poput kako na pola puta odrastanja ne očekujem princa na konju nego pristajem i na 5 dana ljubavi poput Meryl i Clinta, punokrvne, duboke, iskrene, ogoljene, predane...može i 5 dana ako će me ta ljubav grijati u nekim hladnim danima bez njega, danima samoće...
Prošlo je puno više od spomenutih 5 dana, a meni ne pada na pamet da mi je to dovoljno...
Naša ljubav nije poput filmske, naša je još bolja jer je stvarna i samo Naša.
Ali ja bih sada sve...
Svaki dan i svako jutro...i svaku riječ i svako slovo...i Njegove ruke stalno da me grle, osmijeh grije.
I ja bih da traje još milijun puta po 5 dana..
I traje...i lijepo nam je skupa...lijepo je i kada nismo skupa, osjetim ga stalno, ko onu žicu od grudnjaka.
Samo se čudim kako nama ljudima nikad dosta...
Ili me to samo malo uhvatilo jer se nismo vidjeli nekoliko dana, ne znam točno.
Svakako, ne sviđa mi se ta ljudska pohlepa..moja pohlepa...ili sam tada toliko bila gladna ljubavi a sada ju dišem, živim pa ne mogu zamisliti sebe bez Njega, sebe bez Nas...

Danas mi bzvz dan.
Dobro je počeo...onda mi bilo do svađe, "natrčao" Amisovac, dobio jadan i što ga ide i ne ide ( ispričala se na kraju, jer mi došlo iz dupeta u glavu da on ništa nije skrivio )...nakon nužnih poslova izležavam se pred teveom i gleduckam te blentave serije...i razmišljam o upucavanjima, uletima, uklizavanjima...u baru, klubu, kafiću.
Ono, žena se skocka, izađe u neki ugodan lokal,naruči fino vino, noga preko noge i pijucka, pogledava okolo, snima, uživa u glazbi...
Jebate, nikad nisam tako
Uvijek izlazila čoporativno...i nekad i sad.
Jel to samo u filmovima i serijama žene same sjede i čekaju da neki zagonetni neznanac priđe, značajno ih pogleda, počasti pićem, započne duhovit ležeran razgovor ?

...ali danas bih se baš posvađala.

Bolje da mi kolege i djeca bježe s puta, dragi je skoro nastradao ni kriv ni dužan, dobro za njega da ostatak dana radi, veli duže,hahahah ....
Dugo se nisam posvađala.....onak, dobro, s argumentima, malo se inatiti...dokazivati...
Uh...

Usudi se zaplesati kada te glazba ponese...i ako znaš da nemaš ritma...
Šeći po kiši...dok ti kapljice lijepe trepavice i tjeraju na neki čudan smijeh, bez nekog posebnog razloga...kiša je a ti ne vidiš oblake i sivilo...
Reci istinu i kad nije zgodno...koji oslobađajući osjećaj...
Napravi prvi korak...on je najteži, ali samo tako se može krenuti na put...i kad je neizvjesno...i kad je teško...
Onda slijedi drugi....a onda vidiš da je cilj bliži...
Oprosti..jer te to čini Čovjekom...
Zagrli kada znaš da to drugome treba...samo zagrljaj, bez puno riječi.
Ljubi...do kraja, bez razmišljanja, kalkuliranja...
I kada srce treperi u strahu od novih rana....ljubi jer je baš dobro, puno, duboko...prepusti se, jer je neopisiv osjećaj...jer ne znaš koliko će potrajati...
Nasmij se svima u inat...ako znaš da si na pravom putu,ako slušaš sebe...
Duboko udahni na kraju svakog dana...
Prije sna...
I raduj se novom danu...
Novom daru...

Danas pročitala i razmišljam o tome..ležeći, pomalo liječeći se...
Ljubav je ljubav...i kad ju negiramo i kad je se bojimo i kad joj pokušamo pobjeći...ili izigrati...i kad ju zakamufliramo...
Ne možemo ju umanjiti i kada bismo željeli...
O smrti neću, ne želim.

Čitam ovu "ljubavnu priču" o Njemici koja traži Šibenčanina s kojim je kliknula u avionu.
Kliknula...moglo bi se svakako skužiti.
No, svakako...žena navodno pričala prijateljima kako ne može prestati misliti na njega danima od tog susreta, njen prijatelj ganut osjećajima krene tražiti dotičnog šarmantnog lika.
A ono...
Veli čovjek, ja sam taj ali ne znam ja što je ona sebi umislila, da mi se svidjela nekako bih joj dao do znanja, razmijenili bismo kontakte, ovo je sve glupost.
I završena ljubavna priča.
Ili je žena fakat očajna pa normalan opušten razgovor uz vjerojatno pokoji osmijeh,zamijenila za iskru...
Ili je on takav šarmer da nije ni svjestan što radi ženama..
Ili je ona malo ku-ku...
Ili je on oženjen pa je malo nezgodno da tamo neka Njemica danima misli kako ju je zavodio...
Ili...
Medijska patka?
U svakom slučaju, ispade opet ona zaljubljena a on ne želi imati nikakve veze s njom

Upoznali se se davne 1957.
Ona, samohrana majka sa desetogodišnjom kćeri, prošla gadnu rastavu bježeći od brutalno nasilnog muža, preživljavajući čisteći po kućama bogatijih sugrađana da bi kćeri priuštila normalan život. Ostavljena i prezena i od većeg dijela familije jer im je nanijela sramotu, usudivši se rastati od muža.
On, u braku, nesretnom, ali tko se rastaje tada...
On joj je pisao duga pisma, puna nježnih osjećaja, moleći ju da mu samo da znak, on će se rastati, sve će ostaviti radi nje.
Ona tada nije željela muškarca u životu
Sama sebi se zarekla kako do punoljetnosti jedinice neće razmišljati o nikome i ničemu osim njenoj budućnosti.
Pisma su i dalje stizala. U njima je pisalo da je On čeka, što je nekoliko godina ispred njih, samo neka se ona posveti kćeri.
Godine su prolazile,
Ona je stalno prema njemu bila pomalo rezervirana, nikad mu nije priznala koliko joj znači, bojala se osjećaja prema oženjenom muškarcu i strahovala od novih stigmi besramnice.
Svako malo mu je pisala da je bolje da prekinu s dopisivanjem jer tko zna što može biti s njima...
Pisma su i dalje stizala, nježna, topla...
Kćer je imala sedamnaest godina.
Slučajno je saznala kako Njegova žena boluje od neizlječive bolesti, može godinama ostati prikovana za bolesničku postelju.
Dugo se mučila, prebirala misli, stiskala srce, trgala se u duši i donijela je odluku.
Napisala je pismo kako je nedavno upoznala nekog drugog, slobodnog i da prema njemu nešto osjeća.
Njegova pisma su prestala stizati...

Ona je umrla prije godinu dana u domu umirovljenika.
Posjećivala sam je ponekad s njenom unukom, mojim prijateljicom.
Kada smo došli po bakine stvari, nakon smrti, prvo smo uzele malu starinsku putnu torbu koja je stajala uvijek pored kreveta ali ju baka nikad pred nama otvarala.
Znala je samo unuci reći da joj približi jer bi čitala knjige koje su unutra ali otvoriti nitko nije smio.
Ravnateljica doma je mojoj prijateljici dala vrećicu, vrećicu od dm-a, koju je baka imala ispod spavaćice i u njoj neki papiri.
Sve smo odnijele u prijateljičin stan, raspričale se o baki i njenom teškom životu.
Ona je otvorila torbu...
Počela je čitati zapise u bilježnicama, rokovnicima, našla je bakin dnevnik, ispadali su izresci iz novina, recepti, članci, fotografije, žute...
Vrećica sa pismima...
Ona je čitala u sebi i samo počela plakati.
Sve se kockice slagale...
Uzela je onu vrećicu s kojom je baka umrla na grudima..
Njegova pisma.
Dnevnik smo pročitale.
Nikad nisu realizirali svoju ljubav.
Izmijenili su nekoliko rukoljuba...bili nekoliko puta u kinu...dva puta na večeri...šetali...poljubili se jedne zimske večeri .
Ona je napisala da se tu večer ponovno rodila, kao da se vratila u mladost...
Povukla se, uplašila ljubavi, sreće, zanosa...
Našli smo i njegovu fotku.
Nasmijan crnokos muškarac sa zulufima, smijale smo se kroz suze.
Našle smo izrezanu iz novina obavijest o smrti njegove žene.
Umrla je sedamdeset i neke....
Našli smo i njegovu obavijest, umro je osamdeset pete...
Ona mu je svaki mjesec napisala pismo koje nije poslala.
Dnevnik...
U domu ju je "posjećivao"...osjećala je njegovu ruku u svojoj svaku noć prije sna.
Milovao joj je lice...
Smiješio se...
Svako malo su se vraćali u mislima u onu zimsku večer za koju mu je ona zahvaljivala i istovremeno tražila oproštaj jer ga je odgurnula od sebe onim pismom...
Razmišljala sam o toj starici koja je voljela šljive, glazbu Vice Vukova, voljela folklor, peći kolače i jednog Mikicu...kako ga je ina zvala u svojim pismima...
Sad mi je bilo jasno zašto je ona torba bila bitna.
Prijateljica i ja smo nagađale da bakica unutra ima blago, knjižice, zlato, dionice...
Imala je najveće blago.
Ljubav...
I sad mi zasuzi oko kad se sjetim kad smo čitale pisma i dnevnik.
Samo smo iščitavale Ljubav s velikim Lj :)

Ono...kad pobjegneš ranije s posla da možeš ostatak dana provesti u Njegovom zagrljaju.
Mmmmmm...
Najbolji antidepresiv :)

Ponukana zapisom blogerice Sleeping o principima, razmišljam koliko stvari u životu propuštamo, fulamo, preskačemo radi nekih naših principa, unutarnjih uvjerenja koje ne smijemo pogaziti...
Mislim se o svojim postupcima, kada sam napravila baš suprotno svojim uvjerenjima, koga sam tada izigrala, izdala, prevarila...sebe, druge?
Od kud nam ti principi?
Kad smo ih izgradili?
U trenutku kada smo bili zreli, pomireni sa sobom ili u nekim prijelomnim životnim fazama?
Nešto što se tada činilo pametno i mudro, možda uopće nema smisla u nekoj drugoj situaciji...bez obzira što smo mi isti, ljudi, i okolnosti su potpuno drugačije...
Naravno, ne mislim kako moramo besprincipijelni ali možda treba malo bolje razmisliti prije nego kažemo da baš nešto nećemo iz principa ..

Ja napravila par stvari za koje sam davno rekla da ne bih nikad...i nije se nebo srušilo, ne osjećam se manje čovjekom, nisam pri tom nikoga povrijedila, prioriteti su mi i dalje bili isti...čak su neke stvari ispale i bolje nego sam ičekivala...

Nikad ne reci nikad !

Trenuci kad tišina sve govori...
Savršeno :)