nista posebno

Lahor se misli njenih nepočina lelujao poput svilenog vela tog nježnog agramskog predvečerja sredinom svibnja. Njegova ticala su šuštavo jedrila rame uz rame kretnji njezinih raširenih zjenica koje su klizile po krošnjama platana na Zrinjevcu, nebu koje se probija kroz njih, po pročeljima zgrada, siluetama prolaznika.

Sve je u uzročno-posljedičnom pokretu kao Calderove mobilne skulpture. Perpetum mobile zanosnog glazbenog tkanja u kojem je Ravel komponirao prvih par minuta klavirske solo dionice svog adagio assai.

Odjednom je shvatila sto joj se dogadja. U hip je osjetila da svaka stanica njenog bića ćuti prihvaćanje, nježnu harmoniju s onim sto jest.
Pala je u zagrljaj baršunasto blagim, toplim rukama kasnog proljeća i predala mu se intenzitetom intimne bliskosti, lišena grča žrvrnja svakodnevice.
Osjetila je njegov milujući dah na svom vratu te ga razotkrivenog pružala kao da ce joj ono staviti sjajnu kolajnu oko njega.
Pogled joj se pri tom spustio na plocnik koji je izgledao čist poput damastnog gozbenog stolnjaka i jasno čula obou iz drugog dijela adagia. Onog dijela kompozicije u kojem se osjeti uzlet koji željno ditirambski al opet krhko slavi ljepotu trenutka.

S uzdahom ugode je spustila kapke i opet pridigla glavu prema zadnjim sunčanim zrakama toga dana prihvaćajući da i ona jest dio svega sto grije ono neumorno i mitski staro, te najsjanije nebesko tijelo.

Nije ni primjetila kada ju je za ruku uhvatio suton i odveo u početak nečeg novog i drugačijeg. Iza njih su ostali tragovi kao otisci stopala u pijesku ovlaženom morskom pjenom.

Odista se nisam mogla oteti dojmu kojeg tamo uvijek iznova dozivim. To
je stvarno nesto drugacije, svjiet u svijetu, drustvo u drustvu.
Cim sam na bicikli odmakla u smjeru trznice, ceste su bile prepune
smeca, prljave, tamnopute djece koja se igraju bez pazljivog nadzornog
oka roditelja. Starija djeca paze na mladju ili nitko. Sto god sam se
vise primicala trznici to je promet bio gusci i s manje pravila. Oni
koji se najvise usudjuju, idu prvi:-)))) (a ja ko sardela medju skusama)
Kako vec mozda duze od tri godine nisam bila na trznici, vidjela sam
da se puno toga izgradilo, preuredilo, te da su grad i arhitekti
ucinili sve da tugaljiva lica, tamnoputih neobrijanih muskaraca
uljepsaju okolisem kroz kojeg se oni lijeno vuku u dugim lanenim haljinama
zivih boja.
Bankomati se nalaze na pocetku trznice. Redovi ljudi stoje pred
masinama koje rigaju novac koji ce zavrsiti u masnim dzepovima placara
koji imaju snazan miris znoja.
Biciklu sam dobro zalokotala uz neku ogradu i ulazim u rijeku ljudi.
Mirisi znojavih koza iz razlicitih podneblja me guse. Hoda se korak po
korak.....krupne, u teske haljine obucene zene s crnim maramama na
glavi tegle torbe na kotacicima, djecja kolica u kojima leze djeca
ovlazene kose omamljena suncem. Imam osjecaj da ne pripadam tom
svijetu. Specijalno za ovaj izlet sam pokrila sesir (da i na mojoj
glavi bude neki pokrov) iako sam njime vise iskakala iz te nepregledne
mase omamljivo mirisnih mesa nego se stapala s njom.
Gledam oko sebe iza stakala suncanih naocala i iznenadjujem sebe kako
glasno izgovaram svoje cudjenje. Imala sam osjecaj da su ljudi oko
mene mislili da sam zbunjeni turist koji je s bisagom za biciklu u
ruci na cas zalutao u otuznu zakuhalu vrevu.
Tetovirane ruke zena s velikom paznjom okrecu raznovrsne egzoticne plodove i nemarno ih
bacaju na istu hrpu na kojoj su ih i nasle.
Zapocinju s pregledom sljedeceg oblika, boje, opipavaju, mirisu......i
opet lagano bacaju na hrpu.
Cendrava djeca pokusavaju biti dovoljno naporna da njihovi roditelji
cim prije napuste ovaj zivobojni, zagusljivi mravinjak ljudi.
Prodavaci na trznici vise nisu Holandjani, nema vise ni standa s
ribama od Simonisa (i oni su pobjegli). Prodavaci riba su mahom
Marokanci i svoju robu prekrivenu muhama na arapskom nude ljudima.
Azijati i Surinamci okrecu rakove skare u rukama, mirisu ih i gledaju
im boju. Netko vadi ogromne sipe iz plasticnih kablica i stavlja u
najlonsku vrecicu. Sve se kupuje na vise kilograma. Ja se odlucujem za
dvije lastavice i dva pismolja. Racun je 2 eura i sedamdeset
centi:-)))
Marokanac koji je jeo bananu mi rukom napravi pokret kao da ce nekog
zaklati (sto znaci: da odrezem glavu?). Smjeskom odobravam.
Momentalno sam se sjetila dana one zime u 2003. kada sam bila bez
posla i mojeg obroka ribica koje Holandjani kupuju kao specijalni
obrok za macke.
I onaj stand na kojem su Holandjani prodavali skoljkase i racice je
netragom nestao. Nema vise zene i njezinog sina koji su novac za
kupljenu robu skupljali u kosarici koju su na stapu preko pulta
prinosili kupcima. Dali su mjesto standu gdje ribe mutnih, bezivotnih
ociju ravnodusno cekaju da im se u grubo izmjeri tezina i da mozda
zavrse u nekoj tavi ili na rostilju.
Nalazim stand na kojem se usudjujem kupiti crne rijecne racice. Pitam
da li ih mogu zamrznuti....Nervozni mladic tamnih ociju mi govori:
nemojte, ovi su vam vec bili zaledjeni. Pojedite ih odmah.
Hobotnica je 14 eura kila. Nisam bas bila raspolozena izbrojiti toliko
novaca za ono sto je valda tkodjer ove subote za trzni dan po tko zna
koji put odledjeno.

Nalazim tresnje. Predivne tresnje. 4 eura kilo. Cetvoro ljudi se uguralo
prije mene iako sam vec odavno bila na redu. Nemam se volje prepirati.
Iza tamnih stakla naocala nitko ionako nije vidio poglede
neodobravanja kojima sam gledala one koji su se gurali prije mene.
Pitam covjeka koji prodaje: odakle su tresnje? Gledao je sigurno 2 do
3 minute u natpis na kutiji i rekao: ne znam. Mozda iz Spanjolske.
Jeste li vi Spanjolka? Mislim da sa svojim pjegama na licu mogu biti i iz
Bantu plemena.......sto se njega tice. Rece mi....jeste li dobro
pogledala cijenu? Skupe su. Rekoh mu da sam samo radi tresanja i dosla
na trznicu. Aha....nezainteresirano rece covjek. Uzimam tresnje
stavljam ih u torbu i pokusavam se sliti s rijekom ljudi da dodjem do
glavnog prolaza prema izlazu.

Masa me gusi, sve vise i zelim otici iz ovog pakla zivih dusa sto
prije, no rijeka ljudi tece poput lijene lave i tromo se spusta prema
izlazima.
Osjecam kako me uglovi torbi prolaznika grebu po golim nogama. Ne
izmicem.....mislim da to nema smisla. Cekam da uz put naidjem na stand
gdje mogu kupiti holandske jagode. Polazi mi za rukom naci ono sto
trazim.

Presretna prolazim uz standove s tkaninama jer znam da su blizu
izlaza. S veseljem vadim kljuceve od bicikle iz torbice, jos jednom
pregledavam da li tresnje u torbi imaju dovoljno mjesta da ih ne
prignjecim ribama i ostalim stvarima koje sam kupila.
Kroz vrevu divljih sudionika prometa se probijam prema glavnoj
prometnici sa zeljom da sto prije otidjem.

Sat i pol multikulturalizacije na haskoj trznici me ispunio za
sljedece tri godine.

Odista se nisam mogla oteti dojmu kojeg tamo uvijek iznova dozivim. To
je stvarno nesto drugacije, svjiet u svijetu, drustvo u drustvu.
Cim sam na bicikli odmakla u smjeru trznice, ceste su bile prepune
smeca, prljave, tamnopute djece koja se igraju bez pazljivog nadzornog
oka roditelja. Starija djeca paze na mladju ili nitko. Sto god sam se
vise primicala trznici to je promet bio gusci i s manje pravila. Oni
koji se najvise usudjuju, idu prvi:-)))) (a ja ko sardela medju skusama)
Kako vec mozda duze od tri godine nisam bila na trznici, vidjela sam
da se puno toga izgradilo, preuredilo, te da su grad i arhitekti
ucinili sve da tugaljiva lica, tamnoputih neobrijanih muskaraca
uljepsaju okolisem kroz kojeg se oni lijeno vuku u dugim lanenim haljinama
zivih boja.
Bankomati se nalaze na pocetku trznice. Redovi ljudi stoje pred
masinama koje rigaju novac koji ce zavrsiti u masnim dzepovima placara
koji imaju snazan miris znoja.
Biciklu sam dobro zalokotala uz neku ogradu i ulazim u rijeku ljudi.
Mirisi znojavih koza iz razlicitih podneblja me guse. Hoda se korak po
korak.....krupne, u teske haljine obucene zene s crnim maramama na
glavi tegle torbe na kotacicima, djecja kolica u kojima leze djeca
ovlazene kose omamljena suncem. Imam osjecaj da ne pripadam tom
svijetu. Specijalno za ovaj izlet sam pokrila sesir (da i na mojoj
glavi bude neki pokrov) iako sam njime vise iskakala iz te nepregledne
mase omamljivo mirisnih mesa nego se stapala s njom.
Gledam oko sebe iza stakala suncanih naocala i iznenadjujem sebe kako
glasno izgovaram svoje cudjenje. Imala sam osjecaj da su ljudi oko
mene mislili da sam zbunjeni turist koji je s bisagom za biciklu u
ruci na cas zalutao u otuznu zakuhalu vrevu.
Tetovirane ruke zena s velikom paznjom okrecu raznovrsne egzoticne plodove i nemarno ih
bacaju na istu hrpu na kojoj su ih i nasle.
Zapocinju s pregledom sljedeceg oblika, boje, opipavaju, mirisu......i
opet lagano bacaju na hrpu.
Cendrava djeca pokusavaju biti dovoljno naporna da njihovi roditelji
cim prije napuste ovaj zivobojni, zagusljivi mravinjak ljudi.
Prodavaci na trznici vise nisu Holandjani, nema vise ni standa s
ribama od Simonisa (i oni su pobjegli). Prodavaci riba su mahom
Marokanci i svoju robu prekrivenu muhama na arapskom nude ljudima.
Azijati i Surinamci okrecu rakove skare u rukama, mirisu ih i gledaju
im boju. Netko vadi ogromne sipe iz plasticnih kablica i stavlja u
najlonsku vrecicu. Sve se kupuje na vise kilograma. Ja se odlucujem za
dvije lastavice i dva pismolja. Racun je 2 eura i sedamdeset
centi:-)))
Marokanac koji je jeo bananu mi rukom napravi pokret kao da ce nekog
zaklati (sto znaci: da odrezem glavu?). Smjeskom odobravam.
Momentalno sam se sjetila dana one zime u 2003. kada sam bila bez
posla i mojeg obroka ribica koje Holandjani kupuju kao specijalni
obrok za macke.
I onaj stand na kojem su Holandjani prodavali skoljkase i racice je
netragom nestao. Nema vise zene i njezinog sina koji su novac za
kupljenu robu skupljali u kosarici koju su na stapu preko pulta
prinosili kupcima. Dali su mjesto standu gdje ribe mutnih, bezivotnih
ociju ravnodusno cekaju da im se u grubo izmjeri tezina i da mozda
zavrse u nekoj tavi ili na rostilju.
Nalazim stand na kojem se usudjujem kupiti crne rijecne racice. Pitam
da li ih mogu zamrznuti....Nervozni mladic tamnih ociju mi govori:
nemojte, ovi su vam vec bili zaledjeni. Pojedite ih odmah.
Hobotnica je 14 eura kila. Nisam bas bila raspolozena izbrojiti toliko
novaca za ono sto je valda tkodjer ove subote za trzni dan po tko zna
koji put odledjeno.

Nalazim tresnje. Predivne tresnje. 4 eura kilo. Cetvoro ljudi se uguralo
prije mene iako sam vec odavno bila na redu. Nemam se volje prepirati.
Iza tamnih stakla naocala nitko ionako nije vidio poglede
neodobravanja kojima sam gledala one koji su se gurali prije mene.
Pitam covjeka koji prodaje: odakle su tresnje? Gledao je sigurno 2 do
3 minute u natpis na kutiji i rekao: ne znam. Mozda iz Spanjolske.
Jeste li vi Spanjolka? Mislim da sa svojim pjegama na licu mogu biti i iz
Bantu plemena.......sto se njega tice. Rece mi....jeste li dobro
pogledala cijenu? Skupe su. Rekoh mu da sam samo radi tresanja i dosla
na trznicu. Aha....nezainteresirano rece covjek. Uzimam tresnje
stavljam ih u torbu i pokusavam se sliti s rijekom ljudi da dodjem do
glavnog prolaza prema izlazu.

Masa me gusi, sve vise i zelim otici iz ovog pakla zivih dusa sto
prije, no rijeka ljudi tece poput lijene lave i tromo se spusta prema
izlazima.
Osjecam kako me uglovi torbi prolaznika grebu po golim nogama. Ne
izmicem.....mislim da to nema smisla. Cekam da uz put naidjem na stand
gdje mogu kupiti holandske jagode. Polazi mi za rukom naci ono sto
trazim.

Presretna prolazim uz standove s tkaninama jer znam da su blizu
izlaza. S veseljem vadim kljuceve od bicikle iz torbice, jos jednom
pregledavam da li tresnje u torbi imaju dovoljno mjesta da ih ne
prignjecim ribama i ostalim stvarima koje sam kupila.
Kroz vrevu divljih sudionika prometa se probijam prema glavnoj
prometnici sa zeljom da sto prije otidjem.

Sat i pol multikulturalizacije na haskoj trznici me ispunio za
sljedece tri godine.