nista posebno

Lahor se misli njenih nepočina lelujao poput svilenog vela tog nježnog agramskog predvečerja sredinom svibnja. Njegova ticala su šuštavo jedrila rame uz rame kretnji njezinih raširenih zjenica koje su klizile po krošnjama platana na Zrinjevcu, nebu koje se probija kroz njih, po pročeljima zgrada, siluetama prolaznika.

Sve je u uzročno-posljedičnom pokretu kao Calderove mobilne skulpture. Perpetum mobile zanosnog glazbenog tkanja u kojem je Ravel komponirao prvih par minuta klavirske solo dionice svog adagio assai.

Odjednom je shvatila sto joj se dogadja. U hip je osjetila da svaka stanica njenog bića ćuti prihvaćanje, nježnu harmoniju s onim sto jest.
Pala je u zagrljaj baršunasto blagim, toplim rukama kasnog proljeća i predala mu se intenzitetom intimne bliskosti, lišena grča žrvrnja svakodnevice.
Osjetila je njegov milujući dah na svom vratu te ga razotkrivenog pružala kao da ce joj ono staviti sjajnu kolajnu oko njega.
Pogled joj se pri tom spustio na plocnik koji je izgledao čist poput damastnog gozbenog stolnjaka i jasno čula obou iz drugog dijela adagia. Onog dijela kompozicije u kojem se osjeti uzlet koji željno ditirambski al opet krhko slavi ljepotu trenutka.

S uzdahom ugode je spustila kapke i opet pridigla glavu prema zadnjim sunčanim zrakama toga dana prihvaćajući da i ona jest dio svega sto grije ono neumorno i mitski staro, te najsjanije nebesko tijelo.

Nije ni primjetila kada ju je za ruku uhvatio suton i odveo u početak nečeg novog i drugačijeg. Iza njih su ostali tragovi kao otisci stopala u pijesku ovlaženom morskom pjenom.