SOLIDNO-POETIČNO

U koju ladicu da te pohranim?

Ladicu tuge – ne žalostiš me često.
U ladicu veselja – znaš mi izmamiti osmijeh.
Sreće – ne u potpunosti.
U fioku navike – mogla bih, navikli smo.
Ili u pretinac prve pomoći bih mogla
da mi budeš u svakom trenu
na dohvatu ruke, vidati rane bar izvana,
biti rame za plakanje.
A ona ladica prepuna ljubavi?
Što je s njom, hm nisam baš posve sigurna.
Pomogni mi,
razvrstati emocije i... ladice
reci mi, šapni, u koju da te pohranim?
A onaj tajni pretinac nutrine
najsigurniji je, da te u nj sakrijem?
Mogu li, smijem li, trebam li?
Srce, šapni mi.

Ili da te ipak,
izmjestim u fioku zaborava.
Prekopavajući ladice, pretince
pitam samu sebe.
Treba li toliko skupljenih beskorisnosti
u komodi nostalgičnih sjećanja?

Od žutog , šuštavog,otpalog lišća
prostrh satkani tepih
Već
spreman je čekao.
Vijetar je toplim dahom
Već
skoro, s čežnjom te k meni dovitlao.
No kiše su zaplakale
Pre već i prerano
I jedna kriva riječ
bila je ,preveć
kajanje prekasno.

Provjeri

Provjeri, jesam li živa
Pogledaj me čeznutljivu, čarnu,
dotakni nježno prstima po ruci,
makni kosu s lica.
Stani iza mene
polužive, zamišljene.
Prisloni usne
na vrat i nemoj stati upijati dah
Oh, da
Itekako sam živa, živa.

TAJNA
Srce daj tiše kucaj tuci
a dušo, ti manje treperi,
ni sa čim ne odajte stanje,
što burka se i pjeni u meni.
Nitko vas ne smije čuti ni u šaptu,
tko vam se usudio otvoriti dveri.

Zbog čega osmjeh ne zamire
ni rumen na licu ne biva manja.
Lelujavom hodu tko
zanosni ritam daje
tko pokreće lebdeći sag do sanja.