Bože moj gdje ja to živim?

Malo je onih koji pronađu srodnu dušu, doista iskuse ljubav i dožive svu njezinu puninu. Postoje oni koji čitav život traže ljubav. To je potraga vrijedna sve patnje, jer jednom kada čovjek pronađe ljubav, tek tada zna da je živio.

Ljubav je najveća maksima, na njoj temeljimo ne samo poimanje smisla svojeg života, već i pojedina vjerska, društvena i politička moralna načela. Najveći umovi na njoj su gradili svoje teze, viđenja svijeta. Da, ljubav je pravi mali mikro-makro Svemir…
Link

Trebalo mi je užasno puno godina da prestanem misliti što bi drugi željeli od mene...što drugi misle o meni..i uvijek samo ...što bi drugi...nikada što bi ja.No....prije pet godina ...to se promijenilo...naravno ne preko noci jer...to je proces.Ovo mjesto mi je u tome strašno puno pomoglo....očvrsnula sam i ...hvala svima koji su mi u tome pomogli.
Ne možemo se vratiti u vremenu kako bismo ispravili pogreške naše okoline ili pogrešne zaključke koje smo donijeli kad smo bili mali. Možemo jedino promijeniti svoje razmišljanje i ponašanje upravo sada. Ja vjerujem da ljudi imaju slobodnu volju i da mogu promijeniti svoje misli. Misli su putovi u našem mozgu. Onaj kojim često idemo, bit će čvrst i stabilan. Mi imamo sposobnost razmišljati i drugačije. Mislim da kada jednom osvijestimo sve te loše osjećaje koje imamo prema samima sebi, možemo to i promijeniti.  Ne moramo biti super. Ne moramo biti najbolji. Ali možemo sebe prihvatiti baš takve, kao nesavršena ljudska bića, koja su vrijedna. Ljubav će doći kasnije, s vremenom, kada sebe počnemo prihvaćati i pružati sebi ono što nismo dobili od drugih ljudi i od svoje okoline. Kada smo sami sebi izvor podrške, ohrabrenja i prijateljstva, tada smo zaista slobodni.
Imajte se dobro danas...sutra ćemo vidjeti kako ćemo:-)))

Jučer je Tomo rekao da ce si dati istetovirati moju mandalu ...ja mu predlažem da si da napraviti ovog lava...baš mi je oduzeo puno vremena...ima da satima leži na tetovaži:-))))

Ovo sam veceras bojala kao jednu od mnogih predložaka u bojanci za odrasle.Mene to toliko opušta da svakome tko si ne zna najti mira......ovo je nešto što ce ga prikovati za mjesto.

Bog cuva pijance i budale.
A vi pametni, sami se snadjite ! ;-)

Dragi blogeri...idemo se malo poigrati...tko je tko od ove ekipe sličan nekome od nase ekipe????

Nekoliko dana sam se loše osjećala i nisam izlazila van pa sam si uredila fotelju koju sam kupila.Napravila sam joj novu obleku po mom ukusu...i tabure sam obukla u kožu.To je bio dosta zahtjevan posao ali...sretna sam što sam to napravila i ništa nije vrjednije nego kada ruke same naprave.....veseli čovjeka:-))))

Dragi blogeri i svi oni koji se tako osjećaju!!!
Prošlo je pet godina moga života na ovom blogu i imam potrebu da vam se svima na kraju ove, meni dosta kratke,godine..obratim.
Imala sam pedeset i pet godina kada sam po prvi puta u životu odlučila primiti nečiji savjet da odem na jedno ovakvo mjesto u ovome slučaju Iskrica.Do tada nisam znala niti da postoji.Vjerojatno mi nije trebalo.Došavši ovdje...bila sam jako uzbuđena kao što sam bila uvijek u životu kada mi se dešavalo nešto novo.Nisam imala očekivanja da cu si naći muškarca za život ..niti za bilo što drugo.Došla sam s namjerom da si skratim vrijeme koje sam trošila na nekoga kog sam godinama voljela više od života i bez obzira što mi početak na ovom portalu nije bio lak..tada nisam znala da je to nešto što se dešava skoro svima...kao nekakva ulaznica koja se mora platiti.No dobro..kako god da je bilo...meni je toliko pomoglo da cu vjerojatno svima ...kada kažem svima mislim na sve ....za uvijek biti zahvalna na svakom trenutku koji su na mene potrošili.Neki su me i mučili i vrijeđali ali...u tim trenucima sam najmanje mislila na svoje probleme jer sam se bavila nekim ljudima koji to naravno ..nikada u mom stvarnom životu ne bi mogli dobiti.Svjesna da sam negdje nova i da se moram prilagoditi vecini...svašta sam pokušala raditi ali nikako nisam htjela mijenjati onu svoju osnovnu karakternu osobinu ,a to je da sam vrlo iskrena..otvorena ..poštena...emotivna i empatična osoba.S obzirom da je poštenje rastezljiv pojam..priznajem javno da u ljubavi nisam bila poštena jer ni ljubav nije bila poštena prema meni.
Od prvih dana..neki blogeri i blogerice su me stavili na jedno mjesto gdje nisam dobrodošla i ...trebalo mi je malo vremena da to shvatim ...pardon ..prihvatim jer...nikada nisam saznala zašto je to tako.No..pošto sam liberalac ...znam da svakome treba dati slobodu da radi prema svojoj savjesti i ako treba za to i odgovara.
Vecina ljudi ovdje je za mene prihvatljiva i onako dječje želim misliti da sam i ja većini prihvatljiva.
Na kraju ove 2019. godine...želim vam svima zaželjeti sve najbolje u privatnom i poslovnom životu.Želim svu sreću i najviše zdravlje i vama i svima koje volite i želim da nas u 2020-toj godini obiđe Anđeo ljubavi i sreće i da neki od nas nađu neki topli zagrljaj bez obzira na spol...boju kože..na vjeru...!!!
Grlim vas i ljubim i ...imajte se dobro:-)))***

Zovu me moji patuljci jučer da mi čestitaju Božić..naravno prvi sinko moj....onda F..najstariji unuk koji ima virozu gore -dole...pa dolazi P... drugi po redu i čestita i pita me"Baka...što si ti dobila pod bor"??.Ja ....mmmmm..a ...e...pa nisam dobila ništa!!Sada on nabraja tko je što od njih dobio i kaže"Baka...zašto ti nisi ništa dobila"??Pa kažem"P....pa dobila sam vas četvero"!!On malo šuti i nasmije se pa kaže"Ipak si ti dobila najbolje darove".I....ja se odmah rascmoljim...uffff ...taj je malac jedini sa zelenim očima na mene i uvijek će znati što treba reći...sunce žarko!!!
Naravno da mi dolaze u nedjelju na ručak da mi valjda ovaj moj stolni bor ne bude sam...mora biti neki dar ispod..ha..ha!!!

Želim svima...svako dobro.....zdravlje ...sreću...veselje i sve što se dobro može poželjeti.
:-))))

Iskrena sam....nisam sretna što sam sama i nije to blagdanska depresija..traje to predugo.I nisam sretna što se više ne veselim ovim sitnim kolačićima i što ni ne volim da mi dom miriši po njima.Nisam sretna ni što se nemam na koga ljutiti jer je ovo i ono rekao ili napravio ili najčešće nije ništa od toga.Nisam sretna ni zato što se više i ne mogu sjetiti kako je sve to izgledalo...kako sam ljubila od svega svog srca...kako sam voljela sve ma kako god se to zvalo i izgledalo.Ne volim ni to što ne znam kako bi pokazala svoje tijelo bilo kome više...ne mogu ga ni sama gledati.Nisam sretna ni kada skuham fini ručak ..a kuham svaki dan...a onda...jedem sama i sigurna sam da je moja mršavost vezana na samoću.Naravno da je to u nekim trenucima lijepo i mnogi bi sve dali za samo malo moje slobode....no....nekada je tako teško..tako ružno.Odjednom ti sve postane blesavo i pitaš se kome i čemu sve to što radiš i živiš ...kome to treba.Osjećaš da tebi samom više ne treba.I ...onda opet zaspiš i probudiš se u novom danu i kreneš u taj dan.Pitam se samo ...do kada ???Da li sam stvarno dozvolila da me netko otruje svojim postojanjem do te mjere da imam najteže okove koje je netko ikada imao...ne mogu se pomaknuti.Ima dana kada sam tako sretna i kada je tako malo dovoljno da se život u meni probudi ali...to je samo bljesak u svem vremenu kojeg ima tako puno.
Danas sam iz parka donijela prekrasnu Imelu i stavila je iznad ulaznih vrata ...kažu...donijeti će ljubav.Vješam je i onako uz smijeh mislim kako nitko ne dolazi kod mene...kako bi ta sirota biljčica učinila nešto tako veliko,a ja ne mogu.No...neka visi....nekada se i čudo dogodi!
Laka vam noć svima...imajte mir u srcu:-))

Netko...mislim da Krelac..rekao je da nema mjesta za bor kao ni ja pa.... to ovako rješavam.Imam iznad stola u kuhinji prazan zid i tako stavim veću granu od jele i ovako ...neupadno okitim...nije onako lijepo kao jelka ali...i to je dobro kada ne može drugačije!

Za sada sam ispekla dvije vrste onih koji ipak moraju malo odstajati...no...svake godine je skoro isto jer....pečem ono što smijem jesti!!
Bas me veseli:-))))

Bio je to 27.10.2010.godine...po ničem posebno značajne osim što ljubav moga života i ja ...nismo bili zajedno.To su bili jako teški dani za mene.Radila sam puno...radila i nakon posla pa sam tako i za taj dan dogovorila čišćenje jedne kuće....kuće moje nekadašnje stare profesorice iz srednje skole.Žena je sve imala ...shvatila sam da joj više treba društvo nego da joj netko uredi dom.Bila je sretna što sam ja na to pristala...voljela me još u školi.
Na poslu sam imala puno odrađenih prekovremenih i kažem direktorici da bi otišla jedan sat prije.Htjela sam se najesti i presvuci i u 16h otići na fuš.I ..dojurim doma...pojedem s nogu ...obučem trenirku...ubacim u ruksak sve potrebno za čistiti pa trkom po stepenicama i dužom stazom do ceste.Točno na ulaz sparkao se sused sa svojim Seat-om i onako...pogledam u lijevo da li je auto mog bivšeg sparkiran ispred zgrade jer ...susjedi smo...i..što se u tome trenutku desilo...ne znam .Da li sam ruksakom negdje zapela na ovom krivo parkiranom autu ili što...no...nešto me zavitlalo i bacilo pod taj auto i u jednom trenutku...ležim na sred ceste u takvom bolu da sam samo mogla vrištati.Tako sam vrištala da tjedan dana nisam progovorila glasom.Neki dečko je išao cestom ...bacio se na koljena pored mene i pokušao saznati gdje me boli.Primila sam se za koljeno...no ..njega nije bilo.Na tom mjestu bila je udubina a noga ...cijela noga počela je rasti kao balon.Bol je prestala.Jedna do tada meni nepoznata žena stala je sa autom ...došao i neki susjed i pokušali me staviti u auto.Gospođa me odpelala na hitnu i tamo bila samnom sve dok me nisu odvezli u bolnicu.Dan danas smo si dobre i toliko je za mene napravila da to nikada necu zaboraviti.
No...dalje je bilo kako je bilo...ali...ono najteže dolazi kada te i operiraju jer....patela je pukla na osam komada...i oba patelarna ligamenta su pukla i na šarafima su.Zaje...la sam i šefa i stanicu.
I ...dođem doma i treba najprije mirovati kako bi se smirila rana od operacije i kako bi krenula na fizikalne terapije. Pao je i snijeg a ja sam na drugom katu...sama.Nikada nisam hodala na štakama i svaki dan gore dole na terapije...a da ne velim da s balkona vidim dom zdravlja ..a meni je trebalo najmanje 30-45 minuta do tamo...užas.
Stigao je i Badnjak.Nikada nisam bila bez bora....jer sam se radi oca komunjare zaklela da ce u mom domu uvijek biti bor.
Nisam htijela nikoga zamarati i rekla sam da ce i na godinu biti Badnjak i biti će još puno borova i tra..la..la....i plačem i tješim se.Sinu sam rekla da necu bor jer će mi samo ovakvoj smetati.Nisam ih htjela da dolazi iz Zagreba i troši vrijeme na mene a njih je puna kuća.
Tugujem ja tako i odjednom ...netko zvoni na vrata.Dogegam se i otvorim...kada ono ....okićeni bor i ne vidim tko ga drži.Izađem van ...moj bivši dragi ...kupio je bor...nakitio ga i donio.Ako me onda nije i srce i pamet ostavila onda neće nikada.
Toliko sam plakala da me sve bolilo.Na jednoj grani bila je obješena srebrna ogrlica koju vrlo rado uvijek nosim.Naravno da smo sljedecih pet godina opet bili zajedno.Vrag jedan...uvijek me je znao baciti na koljena.No...više to ne može.Ortoped mi je strogo zabranio klečanje i ja to jednostavno više ne radim:-))))