Bože moj gdje ja to živim?

Pusa!
Inače...ja sam jedna vrlo otporna biljka.....i potpuno sam nesklona ovim koje kakvim prehladama....šmrcanju...kašljanju....i kao četrdesetogodišnji pušač nisam nikada kašljala,a to kaj imam jednog malog zločestog u sebi to je......tak si ja mislim...tvornička greška koja se pokazala tek u ovim kasnim godinama i ..nesmem se žaliti...dosta dobro sam gurala sve ove godine.S povremenim podmazivanjem....sve je išlo kak treba.
I jučer sam tak bila na svojoj kavici i prijatelj i ja smo se i smijali do suza jer...nevek s....e da Bog sačuvaj ali....to je super...i otišla sam doma.Osječala sam po putu da mi taj zrak jako godi i onak ...z noge na nogu ...dojdem doma.Nekaj sam lagano pojela kao i svaki dan ...šalica mog omiljenog čaja od šipka..i bumo malo na Iskricu ..malo telkač i ......nekaj mi nije dalo mira...osećala sam da nekaj ni dobro.Nekakva malaksalost i onak ...sve bolje nemreš nikam i ja koja imam normalnu temperaturu tjela 35,4(Zmija)osječala sam da mi ruke gore. Ako mi nekaj na tijelu nije toplo to su ruke i noge.Onak u šali uvek velim da mi je sva temperatura skoncentrirana na jednom mjestu..ha..ha!
Zemem toplomer...i ....ti mater......39,5.....vauuu.To nisam imala bar 35 let.Kaj je sad????I niš...popijem Lupocet ...stisnem se onak kak čvarak...i čekam da nekaj prejde i nadam se da i bu jer....tijelo me tak počelo boleti...u desnom zglobu ruke ...nekaj mi je štelo spuknuti kosti.Sećam se gripe pred puno godina ...to je tak zgledalo.
Znam da vas davim ali....vi ste moji ...kome da velim.Evo ...mam mi je bolje.Čak mi i kava paše ..ne bas onak ali...osječam da je kava.
Imajte se dobro...papajte ...popijte i za mene i veselite se.Ja mislim na vas i sigurna sam da bar 1-2-je ljudi misli na mene.
Pusa:-)))))

Jednom treba doći na red ono što volimo, ono u čemu uživamo i shvatiti da nije život ono što nam se događa nego ono što mi odredimo da živimo i kako da ga živimo.

Svaki put kada otpustite nešto što vam ne treba, pravite prostor za nešto novo u svom životu. Neka današnji dan bude početak sređivanja vašega života.

Sređujemo kuću, dvorište, radno mjesto, sve i svašta, jednom na red treba doći i naš život.

Postaviti stvari na ono mjesto koje im pripada.

Ukoliko nemaju nikakve svrhe, izbaciti ih iz života. Tada ćemo pronaći prostora da u životu istinski uživamo, a ne ga samo gledati kao neko mučno mjesto iz kojega što prije želimo pobjeći, ali mu se opet neprestano vraćamo.

Svako iskustvo dobro ili loše nosi svoju pouku

“Postoje momenti kada u naš život uđu nevolje i mi tu ništa ne možemo. Ali, one su tu s razlogom. Tek kada ih prebolimo, razumijemo zašto su bile tu.”

Ja još uvijek ne razumijem...boli me!

Jeste li spremni razočarati druge da biste ostali vjerni sebi?

“Ja radim svoje, a ti radiš svoje.
Ja nisam na ovom svijetu da bih zadovoljio tvoja očekivanja.
Ti nisi na ovom svijetu da bi zadovoljio moja očekivanja.
Ja sam ja, a ti si ti.
Ako se slučajno sretnemo bit će divno.
A ako ne – što se tu može.”

Dok sunce mi grije kožu, gledam tvoje prozore kako se otvaraju, čekajući uzaludno i tvoj osmjeh da mi ogrije i dušu.
Zamišljam te u ustaljenim jutarnjim ritualima... voda za kavu, kompjuter, kupaona....
Pitam se nedostajem li ti bar pri toj jutarnjoj kavi. Jesi li se naučio skuhati kavu a da je ne proliješ po štednjaku....
Piješ kavu, razgovaraš sa naša dva mačka, četkajući ih, odgovaraš na sms poruke...

Tko ti sada donosi kavu u krevet, tko sada , trljanjem i milovanjem, vraća život u tijelo i osmjeh na lice...
Pitam se... vole li te druge, šarmantno smežuranog, jutrom ostarjelog..

Zajedno smo bili kroz nekoliko života, da bi u ovom, koji nam je trebao biti posljednji pred ostvarenje vječne ljubavi, ti prekinuo tanku nit sudbine, jer... htio si da tebi bude lakše... a teže ti je... vidi se to... osjeća se...

Pitam se koliko puta još moram posrnuti, prije nego ispunim zadaću na ovom svijetu...
Eto u trenutku dok sam odbacivala neki novi život, mogućnost ostvarivanja nekih ideja, snova... shvatih... ne mogu se prodati, iako govoreći cijeli život da nisam na prodaju, shvatih, da se na kraju prodajem čak i jeftinije nego bih mogla...

Da, imam drugog muškarca, primio me, zakrilio i pomogao... sada ga ranjavam na isti način kao što si i ti mene, čupam mu srce, a ne želeći to ...
Ne volim ga... ne volim sebe... ostavljam ga...

Srela sam Njega ... osvojio me toplinom, divotom duše ... divno nam je kad smo zajedno... dvoje ljudi sa komadićima srca... oboje imamo zaključana srca, prepuni emocija i strasti za životom.

Među nama se rađa prijateljstvo, razumijevanje, ali i strah... shvaćajući što nam se događa, shvaćamo da bi se morali razdvojiti, jer pitanje je trenutka, kad će jedno ili drugo zadati konačan udarac srcu onoga drugoga....
Dvoje emocionalnih invalida.... bježi od ljubavi, jer ljubav nikome ništa dobro ne nosi.

Spoznajem sebe, otkrivam sama sebi ono što godinama ne želim shvatiti, bježim od sebe... postajem onakva kakva nikad nisam bila... gruba po izgledu, postajem gruba i iznutra, ali to nisam ja...
Muškarci me se boje dok me ne upoznaju... kad me upoznaju, još više me se boje dok me vole, jer nesposobna ograničiti količine emocija, ugušim svakog koji se usudi voljeti me, ljubav je krhka biljka, dragocjeni cvijet... premalo njege, ljubav vene, previše njege ... ponovo vene, a ja nisam dobra vrtlarica u životnom vrtu ... ponekad zgazim, a ponekad zapostavim svoje cvijeće, da bih već sljedeći puta pokušala nadoknaditi sve to odjednom...
On mi je pričao skoro jednakim riječima kao i ti, voli na meni, sve što si volio i ti... ali jednako kao i ti nije u stanju podnijeti moj pogled... nije u stanju podnijeti to što me je uspio otvoriti, vidjeti unutar moje duše...

Stvorena sam da nosim sreću, da tješim ljude, pomažem im, ali ma koliko se trudila ili ne trudila, donosim nemir, razdor, iznevjerila sam i sebe i druge, jer ljudi nisu spremni na iskrenost i dobrotu.

Vodimo ljubav... nakon dugo vremena... znam... slažemo se kao dva dijela jedne cjeline... osjećam ga on mene ... a ja se nikad neću naučiti pameti... jer opet radim iste greške, zaboravljam sebe, dok mu pružam, sve svoje...

Spremam se zatvoriti još jednu stranicu svog dnevnika, no... listovi su zgužvani, zatvorene stranice nikad nisu do kraja zatvorene, prošla poglavlja kao aveti me proganjaju...

Izmislila sam stroj za putovanje u prošlost... jednog volim s drugom živim .... ali ovaj puta novčić ima i treću stranu, jer za tobom patim i sve je posvećeno tebi, svaki moj udisaj ima tvoje ime, a jedini trenuci kad te nema u meni jesu oni kad sam s njim...

Dakle.....koje zlo rade ove sunčane naočale ...to je prestrašno!Kada vidiš muškarca sa tamnim naočalama...mnogi izgledaju čisto dobro.No...koja je to preobrazba kada ih skinu...za ne vjetrovati.I sam Kafka bi se začudil kak je to moguće????
Znamo da su oči ogledalo duše i ...da li u trenutku dok skinu naočale bas to dolazi do izražaja pa su neki još privlačniji...a mnogi na žalost ...uopće nisu privlačni.S obzirom da i nije kulturno sa nekim sjesti za stol i pričati ...a imati i dalje tamne naočale ...onda je najbolje da ih se skine na vrijeme kako bi se izbjegle vece začkuljice nego to one moraju biti.I onako kad tad sve dođe na svoje.
Ugodna vam svima ova kišna nedjelja ...fino papajte i dobro se imajte!

Badnjak je.Naravno...očekujemo milost od dragih šefova da nas ranije puste s posla.I ...iza 12h vec se ekipa počela razilaziti pa je došla i depeša iz Zagreba da u 14h možemo doma.
Sva sretna letim na krilima srece da eventualno kupim ako mi kaj treba i požurim doma.Na vecer mi stiže sinko moj jedini koji je na faxu u ZG-u i želim da bude svega što on voli.Kolači su naravno spremni jer...obožavam peći te male pikavce sa kojima se danima zabavljaš i kičma ti otpada..ali..vrijedi.
Dojurim doma i primem se zadnjeg čiščenja i sa police na balkonu uzmem onaj najdraži drvrni stalak za bor koji mi je radio jedan ...nekada jako dragi čovijek...i pripremim sve potrebno da ga obradim kako bi ga nasadila.To mi je uvijek bio predivan trenutak.Onako...skidaš mu sloj po sloj te kore...a miris borovine izlazi kao najfiniji parfem.Ovaj tren ga osjećam.
I taman...nasaditi ću ga jer ....oko 18h počinjem kititi bor...sama.Moj sinko nije nikada rekao da mu to smeta jer zna da živim za taj trenutak.Otac je bio teška komunjara i nikada nismo imali bor..a kada je majka jednom smogla snage da ga donese doma i nakiti....bila sam dijete....stigao je s posla...otvorio je prozor i bacio ga van...a što je bilo s majkom...nije za ovu priču.
Dakle....zvono na vratima.Ma ..tko bi mogao biti?Sin još ne treba doći.Otvorim vrata a kada tamo...kolegica s posla i dvojica kolega...drveni ko zemlja.Ona se smije i grli me.....jedan drži štrucu kruha ispod pazuha...a drugi ...ko kamen smrznuti pileći file.
Vide da sam zaprepaštena ali...pitaju ...da li bi im napravila klopu jer...malo su se zaigrali...i zamolili su ih da izađu iz birtije ..a gladni su.Ona ima muža i dvoje djece a njih dvojica su još tada bili sami.
I kaj napraviti na Badnjak?Pa nemreš ljude sterati van.Stavljam u vrelu vodu ono meso da se otopi što prije...a oni...ugledavši moju zbirku vina..ne pijem ali sakupljam...pitaju...kaj smiju otvoriti?U zao čas ..stiže i moja majka koja je stan do mene i pita...kaj se dešava,a ja samo velim"Prosim te...samo odi doma...posle dojdi".
Dakle...napravila sam klopu...pojeli i dosta moje i onako pijani otišli.
Zove me njen muž drugi dan i veli"Došla je doma...deca su ju belo gledala...krenula valda u sobu i malo ju zahitilo pa je zrušila bor...a majka od ovog jednog me prvi radni dan napala da kak se ja to ponašam...i kaj je njen sin delal kod mene..a mogu mu biti mama.Da ne vjeruješ kak si ljudi ne znaju odgojiti decu da ne rade ovakve stvari i onda kada sranje nastane...celi je svet kriv ...samo oni tu ne vide sebe i svoje propuste.No...godinama smo se tome smijali mada meni tada to uopće nije bilo smiješno.

Nikad neće biti savršen trenutak da osjetiš koliko je zatvoreno srce. Da si priznaš. Da koliko god pretumbavala/O svoj život na kavi s nekim određenim ili pričala o svojim osjećajima svakome tko ima uši za slušanje, zapravo si zatvorena. Zatvorena u težnji za savršenstvom. I tako ostaju skriveni mnogi talenti, zakopani mnogi projekti, neostvarene mnoge ljubavi. Jer smo zatvoreni.

Otvorimo se i počnimo živjeti...ali ne sada i ovdje.Moramo izaći iz ove virtuale jer...nema tu života.

PRVA ljubav je ona za koju mislimo da će potrajati čitav život. Obično se rađa u školskim klupama ili hodnicima, a gotovo je uvijek puna čežnje. To je ona ljubav u kojoj sve izgleda poput bajke – on je savršen dečko, na njemu nam se sviđa baš sve. Kako hoda, kako se ponaša, kako se smije… Ipak, ova nas veza ne ispunjava i s vremenom shvaćamo da to ipak nije to.

DRUGA ljubav s kojom se susrećemo je destruktivna, fatalna ljubav koja nas na neki način obilježi do kraja života. Obično počne brzo, a završava bolno sporo. Prepuna je strasti koje vas dižu u nebesa, tu osobu volimo najviše na svijetu i potpuno smo nesvjesni da nas zapravo uništava. Kao što nas može učiniti najsretnijom osobom u svemiru, može nas spustiti u neslućene dubine depresije, mržnje i apatije. Ipak, nešto dobro proizađe iz ovakve ljubavi – naučimo što je dobro za nas, kako prepoznati znakove upozorenja i ne prepustiti se više emotivnim vampirima.

Ova..TREĆA..to je ljubav koja konačno donese smiraj nakon oluje. Sigurna luka u kojoj se osjećamo zaštićeno i voljeno. Partner nas prihvaća onakve kakvi jesmo i odnos je harmoničan i prekrasan. Ne, nitko ne kaže da je ovo dosadna ljubav – prepuna je strasti, dobrog seksa, dubokih razgovora i planiranja budućnosti. Kroz ovu ljubav učimo voljeti sami sebe. Pored ljubavi svog života osjećamo se kao da smo konačno došli kući nakon dugog lutanja kroz noć. Jedan zagrljaj i poljubac uvijek nam ponovno dokažu da je dom zapravo osoba, a ne mjesto.

Ovo su rekli neki pametni ljudi....a ja.....???Ja necu govoriti o pameti jer..nisam nikada našla posebnu vezu između ljubavi i pameti.Ne kažem da mi je za išta žao...Bože sačuvaj...ali....koliko ludosti čovijek učini kada ljubi....to nije za vjerovati.
I znate što?Čekam da mi se dogodi ona ....ČETVRTA....samo meni znana ljubav.

Ne mogu vam dati ono što vam je potrebno,
Ne mogu vam pružiti ono što vam nedostaje i
Ne mogu vam nadoknaditi izgubljeno.. ali
Nadam se da vam mogu bar malo prenijeti
Moje dobre volje i osjećaja sreće sa željom
Da vam svako novo jutro
Krene na bolje !

Ne razmišljaj o tome što bi se jednoga dana moglo dogoditi jer pitanje je hoćeš li taj dan o kojem brineš uopće doživjeti.
Ne zabrinjavaj se što se događa negdje u svijetu, jer tvoja moć i utjecaj sežu samo do onog mjesta dokle sežu tvoje riječi i tvoje tijelo, dalje od toga ne možeš nikoga i ništa mijenjati.Reci “nije me briga” i pusti ljude što se žale na druge.
Možda ne žele znati da u sebi imaju dovoljno posla da im je ulazak u tuđi život zapravo samo izlika da ne bi radili i mijenjali nešto u svome.
Ne gledaj kako se tko ponaša, što je tko učinio, kuda tko ide, kakve su mu namjere jer u konačnici ne znaš njegovu priču pa otkuda ti pravo da možeš nešto o njemu suditi.
Pusti druge da žive svoj život, ako im možeš pomoći – pomozi im, a ako ne možeš – ne smetaj im.
Reci “nije me briga” i prestani razmišljati o prošlosti.
Prestani govoriti “što bi bilo – da je bilo” i počni više djelovati.
Ostavi se briga o onome što ne možeš promijeniti, na što ne možeš utjecati jer one te mogu samo slomiti, a ništa nisi dobio.
Reci “nije me briga” i prestani prihvaćati ponude koje te spuštaju, koje te podcjenjuju i čine manje vrijednim.
Budi dovoljno strpljiv pričekati samo ono što zaista zaslužuješ.
Reci “nije me briga” i okreni se pozitivnim stvarima.
Okreni se ljudima koji će te inspirirati da učiniš nešto vrijedno i plemenito, a otiđi od onih koji jedva čekaju usisati tuđu negativnu energiju.
Počni češće govoriti “nije me briga” ne iz sebičnih prohtjeva, nego jednostavno zato što te većina stvari u životu ne mora i ne može biti briga, jer ti tu ništa ne možeš napraviti.
Kada odbaciš takve stvari okreni se onim ljudima do kojih ti mora biti briga i živi s njima i za njih.
citat

Vrijeme je jako rastezljiv pojam ali....22h je za nju vrijeme kada bi vec išla leći.I tako...malo je gledala televizijski program sa kojim vec dugo nije zadovoljna....malo je pogledavala na lap da vidi tko se javlja i sve više ostaje razočarana onim što se tamo dešava jer....ona tako želi da ju netko razumije ,a sama zna da je to dosta teško.Želi da ju netko voli , a zna da ju je teško voljeti na duže staze.I tako u mislima ..pogled joj odvuče onako...dobro osmišljen regal za knjige i neke sitnice.To je bio regal sa petnaestak otvora kockastoga oblika...za njen mali prostor čak ...dosta velik.No...što to u tridesetak kvadrata može biti veliko??
Odjednom...sjetila se kako je pred samo tri godine živjela u stanu od sedamdeset i četiri kvadrata punih dvanaest godina.Uz skroman život koji je živjela..uvijek je gledala da taj stambeni dio bude na pristojnom nivou i kada bi sin ..snaha i djeca dolazili..da imaju prostor u kojem bi mogli i ostati koji dan ako požele.No... u dvanaest godina ...čovjek skupi dosta toga...odjece..obuće...stvari potrebnih u domaćinstvu....uspomena.
I ...jednoga dana...nakon šesnaest promijenjenih podstanarskih stanova...ona dolazi do svojih trideset kvadrata.U prvi tren sreća...ogromna sreća.Nitko je više odavde nece moci izbaciti.Nece moći pitati zašto ovo ili ono.Nece moći.
Odjednom..prođe joj glavom"A...što da radim sa svim tim stvarima"???I sjedila je tako sama i znala da nešto mora smisliti.A...bila je umorna jer je svaki dan dolazila kasno s posla i nakon 12-15 sati rada...trebalo je 74 ugurati u 30.Otišla je u dućan...kupila velike cvrste vreće za smeće...i počela ih puniti stvarima koje su joj najmanje značile.No..i toga je bilo puno.Vukla ih je sa drugog kata van u kontejnere i odjednom vidjela da ...kako ih ona puni ...tako ih neki ljudi prazne i u svem tom užasu ...to joj je bilo drago.I ...kada je sve maknula što je mislila...ono što je ostalo...preselila je u drugi stan koji je bio na sreću na istom katu u istoj zgradi.
Pogledala je opet u svoj regal i shvatila da je sada na njemu cijeli njen život.Tu su slike njenog sina ...snahe i djece...njenih predivnih unuka.Tu su knjige koje jedna po jedna nešto govore o njoj..Dio govori da je živjela u doba kada je Tito imao nogu...kada je Bog hodao po Zemlji.Druge govore da voli kuhati...treće da voli cvijeće.Tu je i pretinac sa njenim dnevnicima koje vodi dobar dio života.Tu su albumi sa slikama koji sve govore.Tu su i neke sitnice koje su joj poklonili ljudi do kojih joj je stalo.Svega toga nije puno ali....to je cijeli njen život koji stane na tu policu.Shvatila je da više od toga i ne treba.

"Vrijeme je novac"Čuli ste to vec tisuću puta.To je postalo osnovno načelo gospodarenja vremenom.Poziva vas se na veću učinkovitost.Najbolja isprika za radoholičare.
Ne nasjedajte!To je laž.Vrijeme nije novac!
Novac možete uštedjeti,ali ..vrijeme ne.Vrijeme trošite bez obzira što radite.Isto tako..radeci duže..više..pametnije..možete stvoriti više novca...ali ..ne možete stvoriti više vremena.To je to.Žao mi je.Ništa više.Ne možete živjeti u posuđenom vremenu.
zato vam predlažem da štedite novac (za kakav poklon ili poseban događaj)...ali vrijeme trošite sada dok ga još imate.

Nije voljela putovati...vjerojatno zato jer...u svemu što se kreće ..osim auta i to na prvom sjedalu ...bilo joj je toliko slabo da bi padala u nesvjest.Ali...voljela je priče slušati..one priče koje ljudi pričaju kada se vrate sa putovanja po Evropama i Amerikama i ostalim bespućima.No....nešto ju je vuklo da sama krene na neki put i ...izabrala je Tursku.Ni sama nije znala zašto ali...možda zato jer joj je sinko njen jedini pričao kako je Antalija divna i kako bi trebalo opet tamo ići.I ...otputovala je.Avionom sa kojim je samo jednom putovala i u stvari...bojala se leta.Odlučila je ubiti sve te demone u sebi.Kada je sletjela na aerodrom....nije se osječala dobro.Sjela je na neku stolicu u velikom holu i u stvari ...pitala se ..što joj je to sve trebalo?
U jednom trenutku...prišao joj je čovijek...onako ...tamnije kože...bradu je imao...onu maramu omotanu oko glave i zapitao ju...da li je dobro?S nevjericom ga je gledala i rekla...da nije dobro.Rekao je neka pođe sa njim ...tu ...par koraka..u ovom je holu
mjesto na kojem ce joj pomoći.I ..krenula je.I..bio je tu stol..dugačak i pun nekakvog nakita ..valjda namjenjenog turistima.Onako ...jednim potezom ruke...odmaknuo je taj nakit na stolu i rekao da legne i zatvori oči.Stavila je torbe na pod i legla.Bila je ona vec kod takvih ljudi koji energijom pomažu i zna da to nije laž...da ce joj biti bolje.Odjednom ...osjetila je kako joj ta snaga ulazi u tjelo i otvorila oči jer...dobro se osječala.No...bilo je nešto čudno.Onog čovjeka više nije bilo....stol je bio potpuno prazan i ...nikoga nije bilo osim dvije žene koje su ju gledale kao da joj govore da nešto nije u redu.Pogledala je na pod...torbe su bile tu.Pogledala je i da li ima novčanik ...bio je tu ali...novaca nije bilo.A...bio je to jedini novac koji je imala...sva njena ušteđevina.Obuzeo ju je strah...počela je plakati.U jednom trenu joj je prišao neki službenik...tako je bio obučen....i rekao da dolazi policija i da su sve prijavili...da ce sve biti u redu...i otišao.Ostala je sama u onom holu...izgubljena i neutješna.I nije to bilo zbog toga što je netko uzeo novac....živa je i novaca će opet biti....plakala je zbog toga jer ...tako se teško odlučila malo promijeniti svoj život...na bolje..mislila je...i opet joj je netko stavio ruku na čelo i opet je tapkala na mjestu...i opet je netko rekao"E...nećeš"!!!!
U tom trenu...otvaraju se staklena vrata i ona pogleda u stranu i ugleda njega...Borisa.Dolazi žurnim korakom prema njoj sa velikim sretnim osmjehom nalicu.Ona je ustala i jecajuci potrčala prema njemu i tako jako ga zagrlila da su je njene bolesne kosti zabolile do vrištanja.
Buđenje!!!!Uhhhh...pa to je san.Boris...pa ti si vec tako dugo mrtav...nikada te nisam sanjala...zar si ti noćas uskrsnuo da me spasis užasa u snu kao što si me toliko puta spašavao kada si bio živ.
I ...gori svjeća za tebe sada.Hvala ti što si me probudio....bilo mi je jako loše...ali...tako sam sretna što sam te opet vidjela...tako sretnog i sada znam da si dobro.Budi sretan tamo gdje jesi..možda i ja tebe jednoga dana probudim.

Što je ljubav i zašto je neki ljudi nikad ne uspijevaju pronaći?
Što je usamljenost i zašto ona boli?
Što su veze te kako i zašto funkcioniraju upravo na takav način?
Zašto nas ljubav često mijenja kao osobe?
Milion "Što" i "Zašto"!!!