Bože moj gdje ja to živim?

Kada konačno shvatimo da je" Ne" potpuna rečenica, kakvo je to olakšanje. Ne predrasudama, Ne spolnoj i dobnoj diskriminaciji, Ne potrebi za dokazivanjem. Vitalnost se održava otvorenošću za novo i podržavanjem optimizma. Biti pozitivan i optimističan je disciplina koja iziskuje trud. Lako je biti negativan, a lijepo je raditi ono što voliš i kad ne moraš.

Žene,ljubavnice, odlaze iz mnogih razloga, ali postoji jedan od razloga koji me progoni, onaj kojeg želim da muškarci shvate: one odlaze jer muškarac nije prisutan. On radi, igra golf, igra igrice, gleda televiziju … popis je dugačak.
To nisu loši ljudi. Oni su dobri ljudi. Dobri su očevi. Oni podržavaju svoju obitelj. Dragi su, simpatični. Ali uzimaju ljubavnicu zdravo za gotovo. Nisu prisutni.
Čovječe, ne kažem da je ovo ispravno ili pogrešno.
Govorim ti ono što vidim. Možeš se ljutiti, biti povrijeđen ili ogorčen koliko želiš. Tvoja ljubavnica nije tvoja imovina. Ne duguje ti dušu. Moraš je zaraditi. Iz dana u dan, trenutak za trenutak.
Osvoji ju prije svega sa svojom prisutnošću, svojom osjetljivošću. Ona mora to osjetiti. Želi razgovarati s tobom o onome što joj je važno i osjećati da ju slušaš. Ona ne želi vidjeti pristojno klimanje glavom. Definitivno ne želi da glumiš odvjetnika.
Ona želi tvoju ljubav ...tvoju strast...tebe.
To je najatraktivnije što posjeduješ. Ako si to izgubio, koji je razlog? Kamo je to otišlo? Saznaj. Pronađi to. Ako to nikad nisi otkrio, živiš na posuđenom vremenu.
Ako misliš da si prisutan kada si sa svojom ljubavnicom, pokušaj ju slušati. Luta li tvoj um? Obrati pažnju. Kada ju pogledaš, koliko duboko ju vidiš? Ponovno gledaj, pogledaj dublje. Uhvati njezin pogled i zadrži ga dulje nego inače, dulje nego što je ugodno.
Ako te upita što radiš, reci joj: “Gledam te. Želim te vidjeti. Zanima me tko si. Nakon svih ovih godina i dalje želim znati tko si, svaki dan.” Ali reci to samo ako to misliš, ako znaš da je to istina.
Dodiruj je s punom pozornošću. Prije nego što staviš ruku na nju, primijeti senzaciju u ruci. Primijeti što se događa u trenutku kada uspostavite kontakt. Što se događa u tvom tijelu? Što osjećaš? Primijeti najdublje osjećaje. (Ovo se ponekad opisuje kao svjesnost.) Kaži joj sve što si primijetio, u svakom trenutku.
Ali ti si zauzet. Nemaš vremena za sve ovo. Ali što kažeš na pet minuta? Pet minuta dnevno. Hoćeš li se posvetiti tome? Ne govorim o ekstravagantnim večerama ili noćnim izlascima (iako je i to u redu).
Govorim o pet minuta dnevno u kojima ćeš biti potpuno prisutan sa ljubavnicom s kojom dijeliš svoj život. Bit ću potpuno otvoren – slušaj i gledaj bez prosuđivanja. Hoćeš li to učiniti? Kladim se, kad počneš, nakon što dobiješ ukus, nećeš se željeti zaustaviti.

Napomena: Rodna dinamika navedena iznad je reverzibilna. Može ići u oba smjera.

Ajde...na noge lagane i vene proširene......da li spavate jer ste ...daj Bože lumpali...ili ste leni kak megla pa ni ovu kantu nemrete vužgati.Moja juhica se kuha....gledam misu iz Litve....i mislim na vas...a vas ni od korova.....sram vas bilo.Šala mala!
Dobar vam tek želim i imajte se dobro!

Odnosi više nisu tako jednostavni. Postoje otvorene veze, prijatelji s povlasticama, veze za jednu noć – ostavili smo vrlo malo prostora za ljubav u našim životima. Mi smo praktična generacija koja stvara svoju logiku. Mi ne znamo kako ludo voljeti. Ne bismo odletjeli u daleku zemlju samo da vidimo nekoga koga volimo.
Prekidamo odnose zbog prevelike udaljenosti. Previše smo razumni za ljubav. Previše razumni za vlastito dobro. Mi smo uplašena generacija – generacija koja se boji zaljubiti, obvezati, generacija koja se boji da će nastradati i da će naša srca biti slomljena. Ne dopuštamo sebi da volimo bezuvjetno.
Skrivamo se iza zidova koje smo sami stvorili, u potrazi za ljubavlju i bježimo u trenutku kada je pronađemo. Odjednom to „ne možemo podnijeti“. Mi ne želimo biti ranjivi. Mi ne želimo ogoliti našu dušu nikome. Previše smo oprezni. Mi čak više ni ne cijenimo odnose. Mi odbacujemo prekrasne osobe zbog „ostalih riba u moru.“
Ne postoji ništa što nismo mogli osvojiti na ovom svijetu, a opet, pobijeđeni smo u igri ljubavi – jednoj od najosnovnijih ljudskih nagona.
Idemo......pokrenimo novu revoluciju i vratimo ...ljubav!

Ovo je da ne vjeruješ.
10.05. mi je pukla hrskavica na rebrenoj kosti i to je tak bolelo da vrištiš.Ostaneš zjevati...bez daha...ne možeš udahnuti dublje od pola grla i to onako brzo...ulovi te panika....počne ti se vrtjeti u glavi jer si bez kisika...muka ti je i dalje...bolje da ne pišem.I ...oporavak je trajao 3 mjeseca jer...to su rebra...moraš disati i to je u stalnom pokretu pa oporavak dugo traje.No...malo po malo ...prošlo je.Pred par dana sam skužila da me ležanje na trbuhu više ne boli.
Danas u jutro...idem pospremiti posuđe od sinoć i stanem na stolicu da vratim u spremnik jednu posudu koja stoji visoko jer ..ne koristi se često .I stavim je....i krenem desnom nogom dole sa stolice.Kako sam spustila nogu ...tako me nešto oštro probolo kroz list noge...čula sam kao da je pukla struna i...samo se baciš na pod i počneš urlati.To je kada oni naši nogometaši "Glume".
No...ta gluma toliko boli da nije normalno.Pukao mi je mišić i ....ne mogu stati na nogu...i opt nešto dana ...ako bude sve dobro išlo...ja sam ...out!!!!Majke mi...ŽILE SI BUM ZREZALA.Ja to više nemrem trpeti.Pa kaj bi bilo da me neko malo jače stisne????

Uvijek ...kada mi dolazi sin ...snaha ...četvero djece i moja majka na ručak...imam veliku tremu.Ne zato što neću dobro skuhati ili ispeći dobar kolač kada sam to toliko puta odradila dobro...vec...mislim si....svaki dan su ta djeca sve veca ...a i moj sinak radi na kilaži...i tko zna do kada ce oni stati u tih mojih 29,7 kvadrata.Za sada znam da je istima"Gdje čeljad nije bijesna..ni kuća nije tijesna"ali....znam i ponešto o fizici.Sve ima prag sabijanja...rastezanja...a onda puca i ...pitam se ....no dobro.Bum se pitala kada za to dođe vrijeme.U stvari...kada ovaj najstariji naraste još malo ...sada ima 11g....onda ce doći bez njega jer ...nekaj bu zmislil da mora za fax... a išel bu s curom ko zna kam ili bu gajba prazna pa ju bu doma dopelal...tak si ja to ko "super"baka mislim.Tako me zovu.Dakle....jedan po jedan odlazi u život i kod mene uvijek ima mjesta.
Zato....nikak mi nije jasno...zakaj ova škvadra oko nas ...mislim i na one na poslu...i one u politici ili bilo kojoj funkciji...zakaj se moraju ovak sramotiti da im ime rastežu po novinama i medijima općenito.....zakaj moraju krasti kak da budu živeli 100 života??
Ma....tako malo je svega u životu dosta da budeš sretan.Znam da se mnogi smijete i da mislite da sam luda...ali...znam da ima i onih koji znaju da je to tako ...i njima se u pravilu obraćam .Ovima koji ne znaju stati...kojima treba i za 15-to koljeno....njima neka Bog oprosti ako mu se mole....ili bi bilo najbolje da to sebi nikada ne mogu oprostiti i da budu kažnjeni time da se srame sami pred sobom.E....tu mi se vec možete smijati....to se nikada nece dogoditi.

Polako
Posve polako
U meni je počela
Oluja
Tada kiše
A..poslije kiše...
Počeli su se rušiti
Temelji
Moje ličnosti
Ostala sam
Sama
Bez ikakvog
Osjećaja
Koji bi mi dao
Snage
Da pojurim i
Pobjegnem
Od same
SEBE!

Žene koje dugo vremena ostanu same, na kraju budu najsretnije.One na kraju budu najsretnije, jer su naučile osjećati se ugodno u svojoj samoći. One su sposobne provesti noć same u krevetu i još uvijek čvrsto spavati.
One su u stanju odlaziti u kupovinu bez da se osjećaju čudno, jer nemaju nekoga da s njim podijele to iskustvo. One prihvaćaju biti same.One su na kraju najsretnije, jer imaju vremena usredotočiti se na sebe, djelovati sebično, shvatiti što im je zaista važno. One ostanu u kontaktu sa svojim prijateljima umjesto da se udaljavaju.One slijede svoje snove umjesto da dopuste da nestanu. One su pobjednice. Posvećene i strastvene. I nitko ih ne može odvratiti od njihovih ciljeva.One na kraju budu najsretnije, jer su kultivirale svoju neovisnost. Imaju dovoljno novca za plaćanje stanarine i dovoljno znanja da se brinu za sebe. One se mogu nositi sa svime. One improviziraju. Inteligentne žene sa sredstvima pomoću kojih će ispuniti život za sebe.One na kraju budu najsretnije, jer shvaćaju da ljubav ne treba biti središte svemira. To nije jedina stvar koja je u njihovom umu, razlog za buđenje ujutro i za izlazak noću. Umjesto da progone muškarce, one slijede svoje nade i snove. U potrazi za budućnošću koju znaju da zaslužuju.Žene koje ostaju same na duže periode ne zabrinjava to što su tako dugo same, jer se naviknu na taj način živjeti. Ne zabrinjava ih to što možda nikada neće s nekim stupiti u brak.Njima je redu ideja da uvijek žive same. Pozdravljaju tišinu. One su dovoljno jake da ne samo da se nose s tim – već i uživaju u tome.A ako nađu nekoga, to će biti netko tko ih gura naprijed. Netko tko ih potiče na borbu, a ne netko tko im govori da se predaju i da dopuste njemu da bude glavni za sve. Bit će to netko tko će biti sretan što imaju vlastiti život, vlastite planove i što nikada neće žrtvovati te stvari za ljubav.Te žene nikada neće izgubiti osjećaj individualnosti. Nikada neće dopustiti da se njihove nade i snovi rastope kako bi se prilagodili osobi koju su susreli.One će biti s nekim tko ih čini još snažnijima nego što već jesu. Netko tko ih čini još sretnijima nego što već jesu – iako su prilično sretne za početak.

Znam ...nebo ce mi se možda srušiti na glavu ali....ne mogu si pomoći...moram to reći pa kako bude bude.Dajte si srcu oduška!
Na Tv-u je neka emisija ...nisam upala na početak pa ne znam kak se zove i ...čak me i ne zanima...ali.....sjedi tu 4-5 žena i mada uvijek branim taj ženski svijet i mislim da se one nisu bez veze kroz vrijeme borile za to neko osamostaljenje ...da ne velim slobodu......ovo kaj sada slušam....stvara u meni određeni strah.Mnoge su stvari u ovom svijetu krivo shvaćene ...kao demokracija i sl. pa je tako i ta tzv.sloboda žene krivo shvaćena.I ja sam žena i imala sam i djetinjstvo gdje je otac tukao majku i mene....pa je tu krenulo i neko djevojaštvo u kojem sam vec tada shvatila što je muškarcima skoro pa najvažnije...ne ..nije nogomet....no...to mi je pasalo...živa sam osoba i bila sam mlada i nije za zamjeriti.Onda je došlo djete ...pa brak...pa razvod...za razliku od mnogih...vrlo normalan i civiliziran i bez nepotrebnog stresa.Život nakon razvoda je vec nešto za neko drugo pisanje jer...kada žena ostane sama na toj vjetrometini......to zaista nije lako i svatko misli da ima pravo reći što želi i pristupi kada želi i parkira na tebe i svoj bicikl ako želi.Sorry ,tako je bilo.No...ovo ...što se danas dešava od strane žena u našem mikro svijetu i žena u javnom životu...to je ponekada i sve češće....prestrašno i zastrasujuće.
Drage moje...stanite na loptu i dajte da ti muškarci počnu normalno disati.Nekako imam osjećaj da su nas se počeli bojati, a kada te se netko boji...postoji mogućnost da ce agresivno nastupiti prema tebi.Žene su postale predatori i to rade bez imalo razmišljanja i jednoga dana..ne u dalekoj budućnosti....on...muškarac...kada krene na sastanak sa nekom ženom...sa sobom će ponijeti dokument koji će žena potpisati,a to će biti dokument o ne napadanju,o tome da pristaje samovoljno na sve i da ga za ništa nece tužiti.Pa...zar to želimo?Zar nam svima više ne treba ni toplina ...ni topli dodir....ni iskrena riječ.....zar ne želimo onaj dobar osjećaj pripadnosti???Koji vam je vrag?.
Ali....muškarci su za to krivi jer su se toliko opustili kada su vidjeli da smo jake i da smo u stanju zaista držati i onaj četvrti ćošak kuće...a on može brinuti o svom pivskom trbuščiću do mile volje ili o svojim pločicama na tom dijelu.Kako god...sa nama se ne bave više od onih par minuta koliko treba da zadovolje one elementarne životne potrebe...U SE...NA SE.... I PODA SE!

Imamo toliko potreba u životu...ali...
na kraju dana...
sve što nam treba je da ...
nekome budemo potrebni!!

Ako misliš da je kraj..varaš se,
Jer..kraj ne smije biti,
Jer ..kraj ne može biti.
Jer kraj nije ni onda kada
Nikoga više nema..nikoga nema....
I tada ćemo ovdje biti mi,,
Ti i ja i ova luda ljubav.
Ljubav koja ponovo stvara
Sunce...vodu...zemlju i ljubav
Za sve koji se vole.
Kada sve nestane.
Imati ćemo ljubav i
Voljeti ćemo se ludo i nitko..
Bas nitko nam to uzeti neće..
Jer..uzeti nam ljubav znači..
Počiniti zločin i grijeh...
Jer..uzeti nam ljubav ..
Znači..uzeti nam Sunce..i
Vodu i zemlju..
Uzeti nam...sreću i smijeh
Molim Vas...nemojte nam uzeti
LJUBAV

Kada je rano jutros pala prva suza koju sam sa svoga balkona mogla vidjeti...zaželjela sam jednu želju..kako smo to nekada radili,i ta je bila za mene.Sve ostale koje su pale...a bilo ih je puno...one su dobre želje za sve vas dragi moji Iskričavci.

Jutro je....6h je tek prošlo...netko se derači po ovoj zgradi po kojoj su danima hodali VIP-ovci i bušili ju na milion mjesta.Mislim...koji je sad vrag.Cujem sesedu kak vice"Šta se dogodilo"?I..onda malo hodanja i mir.Ja se spremam da odvezem u bolnicu majku na neku operaciju...jedem doručak ...pijem kavu i sve ide svojim putem.Izađem na hodnik...kod mog susjeda samca...otvorena vrata.Čeka on da čuje kada cu ja izaći da mi pokaže čudo neviđeno.I kaže on"Odi vidi kak mi opet od one gore curi sa stropa...kad idem s..t...moram nositi i kišobran.I sada ja...glupača....sa punim rukama hladne vode za mamu...hladnim mokrim ručnikom u termo torbi za slučaj da joj bude loše...moj ruksak na leđima....uđem u taj stan i on meni pokazuje kako to curi.
Ljudi moji...ja nisam vidjela kako to curi jer...nešto tako strašno....tamno...vlažno...smrdljivo...zagušljivo...ljigavo...gljivavo.
..ja
nikada u životu nisam vidjela osim u seriji"Odred za čistoću".No...mislila sam da su to namještaljke ....ljudi dobiju lovu i sramote se.No.....to je istina...tako neki ljudi žive.Nije on sirotinja...ima....ali...ja to ne kužim.Nisam posebno gadljiva jer...nekada su me od toga spasili izviđači...naučili su me da preživim i u strašnim uvjetima.No.....to kako čovjek može smrdeti ...ja mislim da ne može nitko.Meni se digel želudac i na pola puta do bolnice više nisam mogla ...desni žmigavac...i popila sam si Reglan koji uvjek imam sa sobom...malo se nadisala zraka koji je vec u jutro bio vruć i krenula dalje.I sada me boli glava i nisam dobro jer....predugo mi je bilo zlo.
Ljudi moji...ja ne znam što je to u ljudima koji tako žive i što bi trebalo učiniti da ih ima malo ili ih uopće nema.???
Prestrasno!

Više od 30 godina pišem dnevnik svog života i to rukom.Znalo je biti i po 30-ak stranica dnevno.Misli idu i ruka samo piše.Pisala sam uglavnom kada bi mi bilo teško...kada su emocije divljale...kada se sve rušilo...tako mi se bar tada činilo.I ..došlo je vrijeme kada je to stalo i nisam bila u stanju napisati ni slovo.Znala sam da se nešto u meni desilo ,a nisam mogla dokučiti..što.I nisam dugo pisala jer...jednostavno..ne ide.I nakon 4 godine na Iskrici.....odlučim da cu pisati blog.I krenula sam jer...to je dobra terapija za nas samce.I napisala sam par redaka i što sada...ništa.Jednostavno...opet ne ide.Kada na polici pogledam one puste knjižurine pune mog rukopisa..ne znam gdje sam se to izgubila i što se dogodilo.
Kada mi je sin bio zadnji puta na ručku kažem ja da moram spaliti sve te dnevnike jer....tko zna ko do kada, on kaže da ih ne palim i da ce on jednoga dana pisati knjigu o meni.Kažem,može sinko ali ako mi obećaš da ceš stavljati puna imena i prezimena dragih mi ljudi.Kaže moj sinko"Mama...kaj hoćeš da počne treći svjetski rat"?Svi smo se nasmijali jer...svi sve znamo.

Jako volim papati pekmez od šljiva i to Podravkin..jer...jedino mi on paše na moj razmaženi želudac!I.S obzirom da je dosta skup..odlučila sam da ove godine ispečem sama onaj fini,starinski pekmez od šljiva.I veli mi prijatelj"Daj ...idemo gore k meni na ranč...imam stare bistrice...niti ih ko gleda...niti šprica i zdravije nemreju biti"I odemo gore no..nisu zrele onak kak bi trebale biti..ali...ima jabuka ...krušaka,a bome bu i oraha koje moram stalno jesti...pa ...to bum došla krasti...vec sam mu rekla.
No...zakaj sve to pišem?Kada smo se spuštali u grad....išli smo cestom kojom sam 6 godina putovala na posao.Dakle...na posao ne idem 2,5 god.i ...ništa se nije promjenilo i nije ni to problem.Problem je u tome da su u tom djelu grada i veliki robni centri u koje odlazi veliki broj mojih sugrađana i shvatila sam ...da ja ne idem u taj dio grada sve ovo vrijeme i da se u stvari držim vrlo malog područja grada u kojem je moja trgovina u kojoj ima sve što mi treba i kafic u kojem svaki dan pijem kavu je isto tu u blizini.Shvatila sam da sam si život svela na takav minimum da je to prestrašno.Od onoliko kontakata na poslu ...od onog ludila svaki dan....od hrpe informacija u jedinici vremena...ja sam se svela na ....skoro ništa.Znam da cete reći da to nije dobro...i znam da nije ali...želim reći svima koji se prepoznaju u mojoj priči,a nisu otišli u patologiju.....da se trznu na vrijeme...jer....vidim da i za mene ima nade čim sam to jučer primjetila...no...biti će jako teško .Otišlo je predaleko.
Uživajte u ovom danu!