Bože moj gdje ja to živim?

Ne razmišljaj o tome što bi se jednoga dana moglo dogoditi jer pitanje je hoćeš li taj dan o kojem brineš uopće doživjeti.
Ne zabrinjavaj se što se događa negdje u svijetu, jer tvoja moć i utjecaj sežu samo do onog mjesta dokle sežu tvoje riječi i tvoje tijelo, dalje od toga ne možeš nikoga i ništa mijenjati.Reci “nije me briga” i pusti ljude što se žale na druge.
Možda ne žele znati da u sebi imaju dovoljno posla da im je ulazak u tuđi život zapravo samo izlika da ne bi radili i mijenjali nešto u svome.
Ne gledaj kako se tko ponaša, što je tko učinio, kuda tko ide, kakve su mu namjere jer u konačnici ne znaš njegovu priču pa otkuda ti pravo da možeš nešto o njemu suditi.
Pusti druge da žive svoj život, ako im možeš pomoći – pomozi im, a ako ne možeš – ne smetaj im.
Reci “nije me briga” i prestani razmišljati o prošlosti.
Prestani govoriti “što bi bilo – da je bilo” i počni više djelovati.
Ostavi se briga o onome što ne možeš promijeniti, na što ne možeš utjecati jer one te mogu samo slomiti, a ništa nisi dobio.
Reci “nije me briga” i prestani prihvaćati ponude koje te spuštaju, koje te podcjenjuju i čine manje vrijednim.
Budi dovoljno strpljiv pričekati samo ono što zaista zaslužuješ.
Reci “nije me briga” i okreni se pozitivnim stvarima.
Okreni se ljudima koji će te inspirirati da učiniš nešto vrijedno i plemenito, a otiđi od onih koji jedva čekaju usisati tuđu negativnu energiju.
Počni češće govoriti “nije me briga” ne iz sebičnih prohtjeva, nego jednostavno zato što te većina stvari u životu ne mora i ne može biti briga, jer ti tu ništa ne možeš napraviti.
Kada odbaciš takve stvari okreni se onim ljudima do kojih ti mora biti briga i živi s njima i za njih.
citat

Vrijeme je jako rastezljiv pojam ali....22h je za nju vrijeme kada bi vec išla leći.I tako...malo je gledala televizijski program sa kojim vec dugo nije zadovoljna....malo je pogledavala na lap da vidi tko se javlja i sve više ostaje razočarana onim što se tamo dešava jer....ona tako želi da ju netko razumije ,a sama zna da je to dosta teško.Želi da ju netko voli , a zna da ju je teško voljeti na duže staze.I tako u mislima ..pogled joj odvuče onako...dobro osmišljen regal za knjige i neke sitnice.To je bio regal sa petnaestak otvora kockastoga oblika...za njen mali prostor čak ...dosta velik.No...što to u tridesetak kvadrata može biti veliko??
Odjednom...sjetila se kako je pred samo tri godine živjela u stanu od sedamdeset i četiri kvadrata punih dvanaest godina.Uz skroman život koji je živjela..uvijek je gledala da taj stambeni dio bude na pristojnom nivou i kada bi sin ..snaha i djeca dolazili..da imaju prostor u kojem bi mogli i ostati koji dan ako požele.No... u dvanaest godina ...čovjek skupi dosta toga...odjece..obuće...stvari potrebnih u domaćinstvu....uspomena.
I ...jednoga dana...nakon šesnaest promijenjenih podstanarskih stanova...ona dolazi do svojih trideset kvadrata.U prvi tren sreća...ogromna sreća.Nitko je više odavde nece moci izbaciti.Nece moći pitati zašto ovo ili ono.Nece moći.
Odjednom..prođe joj glavom"A...što da radim sa svim tim stvarima"???I sjedila je tako sama i znala da nešto mora smisliti.A...bila je umorna jer je svaki dan dolazila kasno s posla i nakon 12-15 sati rada...trebalo je 74 ugurati u 30.Otišla je u dućan...kupila velike cvrste vreće za smeće...i počela ih puniti stvarima koje su joj najmanje značile.No..i toga je bilo puno.Vukla ih je sa drugog kata van u kontejnere i odjednom vidjela da ...kako ih ona puni ...tako ih neki ljudi prazne i u svem tom užasu ...to joj je bilo drago.I ...kada je sve maknula što je mislila...ono što je ostalo...preselila je u drugi stan koji je bio na sreću na istom katu u istoj zgradi.
Pogledala je opet u svoj regal i shvatila da je sada na njemu cijeli njen život.Tu su slike njenog sina ...snahe i djece...njenih predivnih unuka.Tu su knjige koje jedna po jedna nešto govore o njoj..Dio govori da je živjela u doba kada je Tito imao nogu...kada je Bog hodao po Zemlji.Druge govore da voli kuhati...treće da voli cvijeće.Tu je i pretinac sa njenim dnevnicima koje vodi dobar dio života.Tu su albumi sa slikama koji sve govore.Tu su i neke sitnice koje su joj poklonili ljudi do kojih joj je stalo.Svega toga nije puno ali....to je cijeli njen život koji stane na tu policu.Shvatila je da više od toga i ne treba.

"Vrijeme je novac"Čuli ste to vec tisuću puta.To je postalo osnovno načelo gospodarenja vremenom.Poziva vas se na veću učinkovitost.Najbolja isprika za radoholičare.
Ne nasjedajte!To je laž.Vrijeme nije novac!
Novac možete uštedjeti,ali ..vrijeme ne.Vrijeme trošite bez obzira što radite.Isto tako..radeci duže..više..pametnije..možete stvoriti više novca...ali ..ne možete stvoriti više vremena.To je to.Žao mi je.Ništa više.Ne možete živjeti u posuđenom vremenu.
zato vam predlažem da štedite novac (za kakav poklon ili poseban događaj)...ali vrijeme trošite sada dok ga još imate.

Nije voljela putovati...vjerojatno zato jer...u svemu što se kreće ..osim auta i to na prvom sjedalu ...bilo joj je toliko slabo da bi padala u nesvjest.Ali...voljela je priče slušati..one priče koje ljudi pričaju kada se vrate sa putovanja po Evropama i Amerikama i ostalim bespućima.No....nešto ju je vuklo da sama krene na neki put i ...izabrala je Tursku.Ni sama nije znala zašto ali...možda zato jer joj je sinko njen jedini pričao kako je Antalija divna i kako bi trebalo opet tamo ići.I ...otputovala je.Avionom sa kojim je samo jednom putovala i u stvari...bojala se leta.Odlučila je ubiti sve te demone u sebi.Kada je sletjela na aerodrom....nije se osječala dobro.Sjela je na neku stolicu u velikom holu i u stvari ...pitala se ..što joj je to sve trebalo?
U jednom trenutku...prišao joj je čovijek...onako ...tamnije kože...bradu je imao...onu maramu omotanu oko glave i zapitao ju...da li je dobro?S nevjericom ga je gledala i rekla...da nije dobro.Rekao je neka pođe sa njim ...tu ...par koraka..u ovom je holu
mjesto na kojem ce joj pomoći.I ..krenula je.I..bio je tu stol..dugačak i pun nekakvog nakita ..valjda namjenjenog turistima.Onako ...jednim potezom ruke...odmaknuo je taj nakit na stolu i rekao da legne i zatvori oči.Stavila je torbe na pod i legla.Bila je ona vec kod takvih ljudi koji energijom pomažu i zna da to nije laž...da ce joj biti bolje.Odjednom ...osjetila je kako joj ta snaga ulazi u tjelo i otvorila oči jer...dobro se osječala.No...bilo je nešto čudno.Onog čovjeka više nije bilo....stol je bio potpuno prazan i ...nikoga nije bilo osim dvije žene koje su ju gledale kao da joj govore da nešto nije u redu.Pogledala je na pod...torbe su bile tu.Pogledala je i da li ima novčanik ...bio je tu ali...novaca nije bilo.A...bio je to jedini novac koji je imala...sva njena ušteđevina.Obuzeo ju je strah...počela je plakati.U jednom trenu joj je prišao neki službenik...tako je bio obučen....i rekao da dolazi policija i da su sve prijavili...da ce sve biti u redu...i otišao.Ostala je sama u onom holu...izgubljena i neutješna.I nije to bilo zbog toga što je netko uzeo novac....živa je i novaca će opet biti....plakala je zbog toga jer ...tako se teško odlučila malo promijeniti svoj život...na bolje..mislila je...i opet joj je netko stavio ruku na čelo i opet je tapkala na mjestu...i opet je netko rekao"E...nećeš"!!!!
U tom trenu...otvaraju se staklena vrata i ona pogleda u stranu i ugleda njega...Borisa.Dolazi žurnim korakom prema njoj sa velikim sretnim osmjehom nalicu.Ona je ustala i jecajuci potrčala prema njemu i tako jako ga zagrlila da su je njene bolesne kosti zabolile do vrištanja.
Buđenje!!!!Uhhhh...pa to je san.Boris...pa ti si vec tako dugo mrtav...nikada te nisam sanjala...zar si ti noćas uskrsnuo da me spasis užasa u snu kao što si me toliko puta spašavao kada si bio živ.
I ...gori svjeća za tebe sada.Hvala ti što si me probudio....bilo mi je jako loše...ali...tako sam sretna što sam te opet vidjela...tako sretnog i sada znam da si dobro.Budi sretan tamo gdje jesi..možda i ja tebe jednoga dana probudim.

Što je ljubav i zašto je neki ljudi nikad ne uspijevaju pronaći?
Što je usamljenost i zašto ona boli?
Što su veze te kako i zašto funkcioniraju upravo na takav način?
Zašto nas ljubav često mijenja kao osobe?
Milion "Što" i "Zašto"!!!

Kada konačno shvatimo da je" Ne" potpuna rečenica, kakvo je to olakšanje. Ne predrasudama, Ne spolnoj i dobnoj diskriminaciji, Ne potrebi za dokazivanjem. Vitalnost se održava otvorenošću za novo i podržavanjem optimizma. Biti pozitivan i optimističan je disciplina koja iziskuje trud. Lako je biti negativan, a lijepo je raditi ono što voliš i kad ne moraš.

Žene,ljubavnice, odlaze iz mnogih razloga, ali postoji jedan od razloga koji me progoni, onaj kojeg želim da muškarci shvate: one odlaze jer muškarac nije prisutan. On radi, igra golf, igra igrice, gleda televiziju … popis je dugačak.
To nisu loši ljudi. Oni su dobri ljudi. Dobri su očevi. Oni podržavaju svoju obitelj. Dragi su, simpatični. Ali uzimaju ljubavnicu zdravo za gotovo. Nisu prisutni.
Čovječe, ne kažem da je ovo ispravno ili pogrešno.
Govorim ti ono što vidim. Možeš se ljutiti, biti povrijeđen ili ogorčen koliko želiš. Tvoja ljubavnica nije tvoja imovina. Ne duguje ti dušu. Moraš je zaraditi. Iz dana u dan, trenutak za trenutak.
Osvoji ju prije svega sa svojom prisutnošću, svojom osjetljivošću. Ona mora to osjetiti. Želi razgovarati s tobom o onome što joj je važno i osjećati da ju slušaš. Ona ne želi vidjeti pristojno klimanje glavom. Definitivno ne želi da glumiš odvjetnika.
Ona želi tvoju ljubav ...tvoju strast...tebe.
To je najatraktivnije što posjeduješ. Ako si to izgubio, koji je razlog? Kamo je to otišlo? Saznaj. Pronađi to. Ako to nikad nisi otkrio, živiš na posuđenom vremenu.
Ako misliš da si prisutan kada si sa svojom ljubavnicom, pokušaj ju slušati. Luta li tvoj um? Obrati pažnju. Kada ju pogledaš, koliko duboko ju vidiš? Ponovno gledaj, pogledaj dublje. Uhvati njezin pogled i zadrži ga dulje nego inače, dulje nego što je ugodno.
Ako te upita što radiš, reci joj: “Gledam te. Želim te vidjeti. Zanima me tko si. Nakon svih ovih godina i dalje želim znati tko si, svaki dan.” Ali reci to samo ako to misliš, ako znaš da je to istina.
Dodiruj je s punom pozornošću. Prije nego što staviš ruku na nju, primijeti senzaciju u ruci. Primijeti što se događa u trenutku kada uspostavite kontakt. Što se događa u tvom tijelu? Što osjećaš? Primijeti najdublje osjećaje. (Ovo se ponekad opisuje kao svjesnost.) Kaži joj sve što si primijetio, u svakom trenutku.
Ali ti si zauzet. Nemaš vremena za sve ovo. Ali što kažeš na pet minuta? Pet minuta dnevno. Hoćeš li se posvetiti tome? Ne govorim o ekstravagantnim večerama ili noćnim izlascima (iako je i to u redu).
Govorim o pet minuta dnevno u kojima ćeš biti potpuno prisutan sa ljubavnicom s kojom dijeliš svoj život. Bit ću potpuno otvoren – slušaj i gledaj bez prosuđivanja. Hoćeš li to učiniti? Kladim se, kad počneš, nakon što dobiješ ukus, nećeš se željeti zaustaviti.

Napomena: Rodna dinamika navedena iznad je reverzibilna. Može ići u oba smjera.

Ajde...na noge lagane i vene proširene......da li spavate jer ste ...daj Bože lumpali...ili ste leni kak megla pa ni ovu kantu nemrete vužgati.Moja juhica se kuha....gledam misu iz Litve....i mislim na vas...a vas ni od korova.....sram vas bilo.Šala mala!
Dobar vam tek želim i imajte se dobro!

Odnosi više nisu tako jednostavni. Postoje otvorene veze, prijatelji s povlasticama, veze za jednu noć – ostavili smo vrlo malo prostora za ljubav u našim životima. Mi smo praktična generacija koja stvara svoju logiku. Mi ne znamo kako ludo voljeti. Ne bismo odletjeli u daleku zemlju samo da vidimo nekoga koga volimo.
Prekidamo odnose zbog prevelike udaljenosti. Previše smo razumni za ljubav. Previše razumni za vlastito dobro. Mi smo uplašena generacija – generacija koja se boji zaljubiti, obvezati, generacija koja se boji da će nastradati i da će naša srca biti slomljena. Ne dopuštamo sebi da volimo bezuvjetno.
Skrivamo se iza zidova koje smo sami stvorili, u potrazi za ljubavlju i bježimo u trenutku kada je pronađemo. Odjednom to „ne možemo podnijeti“. Mi ne želimo biti ranjivi. Mi ne želimo ogoliti našu dušu nikome. Previše smo oprezni. Mi čak više ni ne cijenimo odnose. Mi odbacujemo prekrasne osobe zbog „ostalih riba u moru.“
Ne postoji ništa što nismo mogli osvojiti na ovom svijetu, a opet, pobijeđeni smo u igri ljubavi – jednoj od najosnovnijih ljudskih nagona.
Idemo......pokrenimo novu revoluciju i vratimo ...ljubav!

Ovo je da ne vjeruješ.
10.05. mi je pukla hrskavica na rebrenoj kosti i to je tak bolelo da vrištiš.Ostaneš zjevati...bez daha...ne možeš udahnuti dublje od pola grla i to onako brzo...ulovi te panika....počne ti se vrtjeti u glavi jer si bez kisika...muka ti je i dalje...bolje da ne pišem.I ...oporavak je trajao 3 mjeseca jer...to su rebra...moraš disati i to je u stalnom pokretu pa oporavak dugo traje.No...malo po malo ...prošlo je.Pred par dana sam skužila da me ležanje na trbuhu više ne boli.
Danas u jutro...idem pospremiti posuđe od sinoć i stanem na stolicu da vratim u spremnik jednu posudu koja stoji visoko jer ..ne koristi se često .I stavim je....i krenem desnom nogom dole sa stolice.Kako sam spustila nogu ...tako me nešto oštro probolo kroz list noge...čula sam kao da je pukla struna i...samo se baciš na pod i počneš urlati.To je kada oni naši nogometaši "Glume".
No...ta gluma toliko boli da nije normalno.Pukao mi je mišić i ....ne mogu stati na nogu...i opt nešto dana ...ako bude sve dobro išlo...ja sam ...out!!!!Majke mi...ŽILE SI BUM ZREZALA.Ja to više nemrem trpeti.Pa kaj bi bilo da me neko malo jače stisne????

Uvijek ...kada mi dolazi sin ...snaha ...četvero djece i moja majka na ručak...imam veliku tremu.Ne zato što neću dobro skuhati ili ispeći dobar kolač kada sam to toliko puta odradila dobro...vec...mislim si....svaki dan su ta djeca sve veca ...a i moj sinak radi na kilaži...i tko zna do kada ce oni stati u tih mojih 29,7 kvadrata.Za sada znam da je istima"Gdje čeljad nije bijesna..ni kuća nije tijesna"ali....znam i ponešto o fizici.Sve ima prag sabijanja...rastezanja...a onda puca i ...pitam se ....no dobro.Bum se pitala kada za to dođe vrijeme.U stvari...kada ovaj najstariji naraste još malo ...sada ima 11g....onda ce doći bez njega jer ...nekaj bu zmislil da mora za fax... a išel bu s curom ko zna kam ili bu gajba prazna pa ju bu doma dopelal...tak si ja to ko "super"baka mislim.Tako me zovu.Dakle....jedan po jedan odlazi u život i kod mene uvijek ima mjesta.
Zato....nikak mi nije jasno...zakaj ova škvadra oko nas ...mislim i na one na poslu...i one u politici ili bilo kojoj funkciji...zakaj se moraju ovak sramotiti da im ime rastežu po novinama i medijima općenito.....zakaj moraju krasti kak da budu živeli 100 života??
Ma....tako malo je svega u životu dosta da budeš sretan.Znam da se mnogi smijete i da mislite da sam luda...ali...znam da ima i onih koji znaju da je to tako ...i njima se u pravilu obraćam .Ovima koji ne znaju stati...kojima treba i za 15-to koljeno....njima neka Bog oprosti ako mu se mole....ili bi bilo najbolje da to sebi nikada ne mogu oprostiti i da budu kažnjeni time da se srame sami pred sobom.E....tu mi se vec možete smijati....to se nikada nece dogoditi.

Polako
Posve polako
U meni je počela
Oluja
Tada kiše
A..poslije kiše...
Počeli su se rušiti
Temelji
Moje ličnosti
Ostala sam
Sama
Bez ikakvog
Osjećaja
Koji bi mi dao
Snage
Da pojurim i
Pobjegnem
Od same
SEBE!

Žene koje dugo vremena ostanu same, na kraju budu najsretnije.One na kraju budu najsretnije, jer su naučile osjećati se ugodno u svojoj samoći. One su sposobne provesti noć same u krevetu i još uvijek čvrsto spavati.
One su u stanju odlaziti u kupovinu bez da se osjećaju čudno, jer nemaju nekoga da s njim podijele to iskustvo. One prihvaćaju biti same.One su na kraju najsretnije, jer imaju vremena usredotočiti se na sebe, djelovati sebično, shvatiti što im je zaista važno. One ostanu u kontaktu sa svojim prijateljima umjesto da se udaljavaju.One slijede svoje snove umjesto da dopuste da nestanu. One su pobjednice. Posvećene i strastvene. I nitko ih ne može odvratiti od njihovih ciljeva.One na kraju budu najsretnije, jer su kultivirale svoju neovisnost. Imaju dovoljno novca za plaćanje stanarine i dovoljno znanja da se brinu za sebe. One se mogu nositi sa svime. One improviziraju. Inteligentne žene sa sredstvima pomoću kojih će ispuniti život za sebe.One na kraju budu najsretnije, jer shvaćaju da ljubav ne treba biti središte svemira. To nije jedina stvar koja je u njihovom umu, razlog za buđenje ujutro i za izlazak noću. Umjesto da progone muškarce, one slijede svoje nade i snove. U potrazi za budućnošću koju znaju da zaslužuju.Žene koje ostaju same na duže periode ne zabrinjava to što su tako dugo same, jer se naviknu na taj način živjeti. Ne zabrinjava ih to što možda nikada neće s nekim stupiti u brak.Njima je redu ideja da uvijek žive same. Pozdravljaju tišinu. One su dovoljno jake da ne samo da se nose s tim – već i uživaju u tome.A ako nađu nekoga, to će biti netko tko ih gura naprijed. Netko tko ih potiče na borbu, a ne netko tko im govori da se predaju i da dopuste njemu da bude glavni za sve. Bit će to netko tko će biti sretan što imaju vlastiti život, vlastite planove i što nikada neće žrtvovati te stvari za ljubav.Te žene nikada neće izgubiti osjećaj individualnosti. Nikada neće dopustiti da se njihove nade i snovi rastope kako bi se prilagodili osobi koju su susreli.One će biti s nekim tko ih čini još snažnijima nego što već jesu. Netko tko ih čini još sretnijima nego što već jesu – iako su prilično sretne za početak.

Znam ...nebo ce mi se možda srušiti na glavu ali....ne mogu si pomoći...moram to reći pa kako bude bude.Dajte si srcu oduška!
Na Tv-u je neka emisija ...nisam upala na početak pa ne znam kak se zove i ...čak me i ne zanima...ali.....sjedi tu 4-5 žena i mada uvijek branim taj ženski svijet i mislim da se one nisu bez veze kroz vrijeme borile za to neko osamostaljenje ...da ne velim slobodu......ovo kaj sada slušam....stvara u meni određeni strah.Mnoge su stvari u ovom svijetu krivo shvaćene ...kao demokracija i sl. pa je tako i ta tzv.sloboda žene krivo shvaćena.I ja sam žena i imala sam i djetinjstvo gdje je otac tukao majku i mene....pa je tu krenulo i neko djevojaštvo u kojem sam vec tada shvatila što je muškarcima skoro pa najvažnije...ne ..nije nogomet....no...to mi je pasalo...živa sam osoba i bila sam mlada i nije za zamjeriti.Onda je došlo djete ...pa brak...pa razvod...za razliku od mnogih...vrlo normalan i civiliziran i bez nepotrebnog stresa.Život nakon razvoda je vec nešto za neko drugo pisanje jer...kada žena ostane sama na toj vjetrometini......to zaista nije lako i svatko misli da ima pravo reći što želi i pristupi kada želi i parkira na tebe i svoj bicikl ako želi.Sorry ,tako je bilo.No...ovo ...što se danas dešava od strane žena u našem mikro svijetu i žena u javnom životu...to je ponekada i sve češće....prestrašno i zastrasujuće.
Drage moje...stanite na loptu i dajte da ti muškarci počnu normalno disati.Nekako imam osjećaj da su nas se počeli bojati, a kada te se netko boji...postoji mogućnost da ce agresivno nastupiti prema tebi.Žene su postale predatori i to rade bez imalo razmišljanja i jednoga dana..ne u dalekoj budućnosti....on...muškarac...kada krene na sastanak sa nekom ženom...sa sobom će ponijeti dokument koji će žena potpisati,a to će biti dokument o ne napadanju,o tome da pristaje samovoljno na sve i da ga za ništa nece tužiti.Pa...zar to želimo?Zar nam svima više ne treba ni toplina ...ni topli dodir....ni iskrena riječ.....zar ne želimo onaj dobar osjećaj pripadnosti???Koji vam je vrag?.
Ali....muškarci su za to krivi jer su se toliko opustili kada su vidjeli da smo jake i da smo u stanju zaista držati i onaj četvrti ćošak kuće...a on može brinuti o svom pivskom trbuščiću do mile volje ili o svojim pločicama na tom dijelu.Kako god...sa nama se ne bave više od onih par minuta koliko treba da zadovolje one elementarne životne potrebe...U SE...NA SE.... I PODA SE!

Imamo toliko potreba u životu...ali...
na kraju dana...
sve što nam treba je da ...
nekome budemo potrebni!!