Bože moj gdje ja to živim?

Ako misliš da je kraj..varaš se,
Jer..kraj ne smije biti,
Jer ..kraj ne može biti.
Jer kraj nije ni onda kada
Nikoga više nema..nikoga nema....
I tada ćemo ovdje biti mi,,
Ti i ja i ova luda ljubav.
Ljubav koja ponovo stvara
Sunce...vodu...zemlju i ljubav
Za sve koji se vole.
Kada sve nestane.
Imati ćemo ljubav i
Voljeti ćemo se ludo i nitko..
Bas nitko nam to uzeti neće..
Jer..uzeti nam ljubav znači..
Počiniti zločin i grijeh...
Jer..uzeti nam ljubav ..
Znači..uzeti nam Sunce..i
Vodu i zemlju..
Uzeti nam...sreću i smijeh
Molim Vas...nemojte nam uzeti
LJUBAV

Kada je rano jutros pala prva suza koju sam sa svoga balkona mogla vidjeti...zaželjela sam jednu želju..kako smo to nekada radili,i ta je bila za mene.Sve ostale koje su pale...a bilo ih je puno...one su dobre želje za sve vas dragi moji Iskričavci.

Jutro je....6h je tek prošlo...netko se derači po ovoj zgradi po kojoj su danima hodali VIP-ovci i bušili ju na milion mjesta.Mislim...koji je sad vrag.Cujem sesedu kak vice"Šta se dogodilo"?I..onda malo hodanja i mir.Ja se spremam da odvezem u bolnicu majku na neku operaciju...jedem doručak ...pijem kavu i sve ide svojim putem.Izađem na hodnik...kod mog susjeda samca...otvorena vrata.Čeka on da čuje kada cu ja izaći da mi pokaže čudo neviđeno.I kaže on"Odi vidi kak mi opet od one gore curi sa stropa...kad idem s..t...moram nositi i kišobran.I sada ja...glupača....sa punim rukama hladne vode za mamu...hladnim mokrim ručnikom u termo torbi za slučaj da joj bude loše...moj ruksak na leđima....uđem u taj stan i on meni pokazuje kako to curi.
Ljudi moji...ja nisam vidjela kako to curi jer...nešto tako strašno....tamno...vlažno...smrdljivo...zagušljivo...ljigavo...gljivavo.
..ja
nikada u životu nisam vidjela osim u seriji"Odred za čistoću".No...mislila sam da su to namještaljke ....ljudi dobiju lovu i sramote se.No.....to je istina...tako neki ljudi žive.Nije on sirotinja...ima....ali...ja to ne kužim.Nisam posebno gadljiva jer...nekada su me od toga spasili izviđači...naučili su me da preživim i u strašnim uvjetima.No.....to kako čovjek može smrdeti ...ja mislim da ne može nitko.Meni se digel želudac i na pola puta do bolnice više nisam mogla ...desni žmigavac...i popila sam si Reglan koji uvjek imam sa sobom...malo se nadisala zraka koji je vec u jutro bio vruć i krenula dalje.I sada me boli glava i nisam dobro jer....predugo mi je bilo zlo.
Ljudi moji...ja ne znam što je to u ljudima koji tako žive i što bi trebalo učiniti da ih ima malo ili ih uopće nema.???
Prestrasno!

Više od 30 godina pišem dnevnik svog života i to rukom.Znalo je biti i po 30-ak stranica dnevno.Misli idu i ruka samo piše.Pisala sam uglavnom kada bi mi bilo teško...kada su emocije divljale...kada se sve rušilo...tako mi se bar tada činilo.I ..došlo je vrijeme kada je to stalo i nisam bila u stanju napisati ni slovo.Znala sam da se nešto u meni desilo ,a nisam mogla dokučiti..što.I nisam dugo pisala jer...jednostavno..ne ide.I nakon 4 godine na Iskrici.....odlučim da cu pisati blog.I krenula sam jer...to je dobra terapija za nas samce.I napisala sam par redaka i što sada...ništa.Jednostavno...opet ne ide.Kada na polici pogledam one puste knjižurine pune mog rukopisa..ne znam gdje sam se to izgubila i što se dogodilo.
Kada mi je sin bio zadnji puta na ručku kažem ja da moram spaliti sve te dnevnike jer....tko zna ko do kada, on kaže da ih ne palim i da ce on jednoga dana pisati knjigu o meni.Kažem,može sinko ali ako mi obećaš da ceš stavljati puna imena i prezimena dragih mi ljudi.Kaže moj sinko"Mama...kaj hoćeš da počne treći svjetski rat"?Svi smo se nasmijali jer...svi sve znamo.

Jako volim papati pekmez od šljiva i to Podravkin..jer...jedino mi on paše na moj razmaženi želudac!I.S obzirom da je dosta skup..odlučila sam da ove godine ispečem sama onaj fini,starinski pekmez od šljiva.I veli mi prijatelj"Daj ...idemo gore k meni na ranč...imam stare bistrice...niti ih ko gleda...niti šprica i zdravije nemreju biti"I odemo gore no..nisu zrele onak kak bi trebale biti..ali...ima jabuka ...krušaka,a bome bu i oraha koje moram stalno jesti...pa ...to bum došla krasti...vec sam mu rekla.
No...zakaj sve to pišem?Kada smo se spuštali u grad....išli smo cestom kojom sam 6 godina putovala na posao.Dakle...na posao ne idem 2,5 god.i ...ništa se nije promjenilo i nije ni to problem.Problem je u tome da su u tom djelu grada i veliki robni centri u koje odlazi veliki broj mojih sugrađana i shvatila sam ...da ja ne idem u taj dio grada sve ovo vrijeme i da se u stvari držim vrlo malog područja grada u kojem je moja trgovina u kojoj ima sve što mi treba i kafic u kojem svaki dan pijem kavu je isto tu u blizini.Shvatila sam da sam si život svela na takav minimum da je to prestrašno.Od onoliko kontakata na poslu ...od onog ludila svaki dan....od hrpe informacija u jedinici vremena...ja sam se svela na ....skoro ništa.Znam da cete reći da to nije dobro...i znam da nije ali...želim reći svima koji se prepoznaju u mojoj priči,a nisu otišli u patologiju.....da se trznu na vrijeme...jer....vidim da i za mene ima nade čim sam to jučer primjetila...no...biti će jako teško .Otišlo je predaleko.
Uživajte u ovom danu!

Jutro dragi moji!
Par dana sam plakala....nisam bila dobro....išla sam s majkom u bolnicu i ...danas život kreće ustaljenim tokom.Dogovorila sam peglanje za 10h.Izgleda da ce temperatura biti nešto normalnija.Da...peglam po kućama i tako upotpunjujem dan a i kućni buđet koji je zaista mali.No...tko voli raditi uvijek ce naci nešto što će mu pomoći da bolje i kvalitetnije živi.Sjediti i stalno cviliti i optuživati sve i svakoga za to što nam je život ovakav kakav je...bez veze je jer....uvijek ce tako biti.Oni će uvijek napraviti da njima bude bolje i da bude bolje i 15-om koljenu i misliti da ce i u jednom trenutku napraviti nešto za nas....to je čista ludost.Treba se covijek pobrinuti za sebe i to je jedini ispravan nacin.Da li je skromnost vrlina ili ne ...ne bi o tome ali...znam da mi je skromnost pomogla da u ovim teškim vremenima ne patim što nemam ovo ili ono.Shvatila sam da mi puno toga i ne treba...da imam ono što je važno..krov..svoj krov nad glavom...imam dovoljno za jesti....imam obući za 300 života...i svaki dan idem van na kavu i nekako...sve dok idem na tu kavu znam da mi ništa ne nedostaje.Znam da to zvuči možda i strašno ali...nisam uopće nesretna osoba po pitanju tih stvari.Možda sam samo nesretna zbog toga što su ljudi postali drugačiji...neprihvatljivi...nerazumni....ne znam i ne mogu se bas sa time pomiriti pa još uvijek povremeno patim u svojoj duši i srcu.No....valjda nece ni to za uvijek...necu ni ja za uvijek.
Želim vam ugodan i manje vrući današnji dan!

Netko će vjerojatno...kada ovo pročita....reći"Pa od kuda je ova opala"???No...ja točno znam od kuda sam ...gdje i kada ispala.No....jednostavno ne razumijem i nikada neću razumijeti...zašto je nama Hrvatima ...svaka čast onima koji nisu takvi....sve što je tuđe i draže.Ovog trena cu se fokusirati samo na "Riječ" i "Govor".Bilo da se radi o sasvim običnim stvarima u životu ili necem posebnom ...volimo se razbacivati izrazima koje većina ljudi ne razumije i kada te netko ne razumije što pričaš...on te prestane slušati...ideš mu na živce.Da li je to cilj?Ne bih rekla.Vec sam dugo ogorčena na ovu našu politiku i većinu koja tamo sjedi i s obzirom da gledam skoro svaku sjednicu Sabora(ima nas svakakvih)uzimam si za pravo da kažem......"Pa...gospodo draga.....da li vi mislite da ona većina koja je za vas glasala govori tim i takvim jezikom kojim vi govorite?Ma ...ne govori.Da ti ...koji razumiju sve te izraze sljedeći puta glasaju za vas...vi nikada ne bi došli na vlast...NIKADA.
Zato...počnite pričati jezikom koji Hrvati razumiju jer nitko ne dvoji da ste u stanju naučiti i svahili ali...nemojte....to nama u Hrvatskoj ne treba da bi dobro i kvalitetno živjeli.Dakle ..ne radi se o znanju stranih jezika...ponosna sam što napokon pričate i na jezicima svijeta....ali...ove ...sve moguće izraze za sve i svašta...prestanite koristiti.....naš jezik je tako bogat da se njime zaista može sve reći i dočarati!

Plačem kao da mi je umro netko moj.Ma ...i bio je moj jer...sa njim sam plakala...sa njim sam pjevala...plesala...voljela i ljubila...i prestajala voljeti i uz svaku pjesmu vezala drago biće.Toliko sam te Bože molila da mi čuvas moje drage ljude...ali...ovo je zlo bilo preveliko i za tebe.Nisi uspio.No...uspio si da ode i da se više ne muči.Želim vjerovati da mu je tamo gdje je sada...dobro...da ga ne boli...i da je došao na mjesto gdje ljudi pjevaju njegove pjesme.
Ti i onako ne možeš umrijeti jer...tvoje pjesme ti to neće dozvoliti....sretan ti put dragi moj Olivere!

Kada sam prije 4 god.pala na ovaj portal....spašavajući vlastiti život...doslovce....nisam ni slutila kakav cu zverinjak naći ovdje.Najprije sam bila zgrožena...onda sam bila uplašena i dan po dan...počela sam se prilagođavati tom zverinjaku i polako postala dio tog "hranidbenog lanca"!Da...tu se mnogi hrane tuđom tugom...samoćom...nesrecom...,a nekima je to jednostavno mjesto gdje pronalaze onu ljepotu različitosti koja je u stvari jedina istina.Tko ne može prihvatiti da smo svi...svako na svoj način drugačiji.....ne može tu opstati.Eto...opstala sam i pomirila se sa mnogim stvarima za koje sam znala da postoje ali ...ne u tolikom obimu.No...nisam mislila o tome pisati ali...mora biti malog uvoda...da me netko ne shvati krivo...ha..ha!
Svake godine kroz godinu...ima svakakvih upada ...uleta ili kak se to vec sve ne zove.Ne mogu se zaista žaliti da ...kada bi htjela ...nema zainteresiranih za moju malenkost.Ima ..i to puno...kao i za sve na ovom mjestu.No...nešto je meni jako tužno.Svake godine ..kada dođe ljeto...tu nastane neko zatišje i naravno...ljudi odu na odmor.Odvedu na taj odmor svoje supruge...što je normalno i ...nas ..koje im radimo društvo po cijele dane pišući do besvjesti...samo obavjeste da su se vratili na posao i još...vidi bezobrazluka...pišu kak im je bilo.Papali Orade...plivali...plesali i dobro se proveli.
Ajde ...decki dragi....budite frajeri pa jedne godine povedite i onu koja je toliko toga dobrog za vas radila kroz godinu.Ne treba mene nitko financirati...mogu ja to i sama ali...društvo je društvo.
No...ja se samo šalim.Ne trebaju meni muškarci sa obavezom.Ali...onda ni ne lažite i okanite se čorava posla.
Ako možete...mirno spavajte....želim vam svima ...laku i mirnu noć!

Tako i tim riječima bi započinjao radni dan u petak..nekada u našem socijalističkom uređenju...kada se znalo da je to leđero dan i da imaš dva dana sigurnog mira...bar od ovih na poslu.No...danas je to nekaj skroz na skroz drugo.Dojdu ovi nadobudni ...iz prethodne priče...kežual obučeni....ne izgledaju taj dan ko pingvini....i krenu udarno po radnicima svjesni da ce ovi jadni dva dana biti slobodni pa neka u petak zapnu ...da ne bi zaboravili preko vikenda čija majka crnu vunu prede.Majke ti...od jutra ludilo i stalni pozivi u kancelariju da ti malo pere mozak jer....tamo negdje u vrijeme gableca je sastanak.Do sastanka si vec tak živčan i gladan ....a da ne velim da bi rađe popušil cigaretu nek Boga videl...ali...ti nadobudni su se u pušioni malo zaigrali i prekardašili vreme pa smo svi nadrapali i ona cigareta u 14h je ...otišla u dim a da to nisam ni osjetila.Dakle...kada krene sastanak i ako smo na tom sastanku i on...moj resorni direktor i moja malenkost...onda je to fešta za youtube.To bi imalo milijone pregleda.Taj je mene izuval iz cipela.Lep ko greh...a šupalj da sve zvoni.Dali smo mu nadimak"Šteta tijela".Ti sastanci su u pravilu tak završavali da je jedan od prisutnih pop.....dil i rekel da on to više nemre slušati i ako to ne prestane da on ide van.I onda bi pametniji popustio i zato i dana danas bedak vodi važni resor u toj prestižnoj firmi.Nije to exkluziva moje firme.Takvih bedaka je tak puno da boli glava.Ispričavam se prisutnima ...oni su isključeni iz moje danasnje priče.
Budite mi dobro ovaj petak ...i nedajte se izbaciti iz takta.Vjerujte mi iz prve ruke...zdravlje je najvažnije!PUSA!!!!

Sretna sam jer,i ja mogu pisati .Volim pisati i nadam se da uspijevate pročitati to što izlazi iz moje glave kroz ruke i ovu kantu.Da,još uvijek ovaj stroj nazivam kantom jer toliko teških i nesretnih trenutaka mi je donijela da se to ne može niti reći.Kada imaš nadobudnog i prepametnog direktora koji ne zna kaj hoće ,ali to kaj hoće,hoće odmah,a kanta nece pa nece.I onda lupaš rukom po jadnoj kanti jer,misliš da je to Fićo.Uzmeš čekić i lupiš dva tri puta i on krene.Ovu kantu možeš lupati koliko hoćeš,ona neće.Digneš na noge pola firme,zoveš informatičare koji su dislocirani i ne znaju što se događa,ne mogu riješiti stvar na daljinu,a ta daljina je 350 km.Ovaj nadobudni luduje i tako to godinama.I onda jednoga dana kažeš,odoh ja ljudi,ne mogu više i svi su uvređeni.Pa i ja bi bila kada bi gubila dobrog radnika koji može potegnuti 15-17 h danima i samo lupati po ovoj kanti ,i ne jesti i ne smijati se i samo živjeti život jedne firme i nekolicine nadobudnih koji za to dobivaju daleko više onih šarenih papirica.
I,pošto sam mogla sve te godine tako izdržati,ovi u mirovinskom su zaključili da mi je za 37 god.staža sasvim dovoljno 1849,00 kn za život i ne možeš tu ništa.I,ne bi vjerovali,dosta mi je.Nisam ni gladna ni gola ni bosa.
JA SAM SAMO STRAŠNO POVRIJEĐENA I PONIŽENA OSOBA!!!!!SRAMOTA!